Kuda idu Arapi?

Povezani članci

• Žestok napad Turske na ISIL
• Postignut dogovor o nuklearnom programu Irana
• Najteži poraz
• Policija upozorila na ‘nestabilne i odlučne’ demonstrante u Otavi
• Kim Jong-un naredio pripreme za napad na SAD!
• Turska: U napadu PKK ubijeni policajac i civil

Arapsko međusobno spletkarenje i unutrašnji sukobi te strano uplitanje sprečavaju napredak arapskog naroda.

Piše: Abdel Sattar Qassem-Al Jazeera

Dok se srećem sa ljudima na privatnim ili javnim skupovima, u bolnici ili univerzitetu, pa čak i u trgovinama ili na ulici, uvijek mi postavljaju veoma važno pitanje na koje je teško dati odgovor, a to je: kuda to idu Arapi i kakva sudbina čeka palestinsko pitanje?

Postavljaju mi ovakva pitanja jer znaju da sam stručnjak za političke nauke i upućeni su u moj doprinos razvoju arapskog javnog mnijenja. U mnogim slučajevima oklijevam dati odgovor na njega s obzirom da se radi o veoma teškom pitanju na koje nije tako jednostavno ponuditi neki brz odgovor.

Možda obični građanin nije ni svjestan da su i eksperti, baš kao i on sam, totalno zbunjeni cjelokupnom situacijom, do te mjere da bi možda njegov odgovor na pitanje bio dosta precizniji od onoga što bi jedan stručnjak mogao ponuditi. U svakom slučaju, potrudit ću se da to učinim u ovom članku uz pomoć perspektive političke filozofije.

Principi razdvajanja

“Što posiješ, to ćeš i požnjeti”, biološka i društvena zakonitost u isto vrijeme. Krajem Drugog svjetskog rata i početkom formiranja arapske države, arapski svijet tone u nepravdu i korupciju.

Plemena na sebe preuzimaju odgovornost za mnoga pitanja koja su se ticala arapskoga naroda, a istu stvar učinili su i ambiciozni improvizatori koji nisu bili u stanju uspostaviti neophodnu infrastrukturu za ostvarivanje svojih aspiracija.

Plemenski sistem nije bio u stanju iscrtati viziju arapske budućnosti, niti su to učinile narodne snage koje su sanjale o prosperitetnoj budućnosti. U pitanjima administracije i vlasti davana je prednost arapskoj kulturološko-historijskoj dimenziji koja se isticala po principima razdvajanja, a nikako ujedinjavanja, dok su slijeđeni principi hvalisanja, ekskluziviteta, oportunizma, arogancije i ekskluzije.

Arapi su se pokazali nemoćnim, preciznije arapski samiti, da razviju arapski projekt sa jasno definiranim orijentirima, ciljevima i mehanizmima koji će okupiti Arape različitih snaga i sposobnosti kako bi arapski narod krenuo naprijed.

Arapi su imali određene ideje vezano za kolektivno djelovanje koje bi moglo dovesti do neke vrste jedinstva, kao što su ekonomska i vojna saradnja, razvoj obrazovanja, itd.

Međutim, svoje ideje nisu bili u stanju pretočiti u praksu i nametnuti ih kao obavezu, niti su uspjeli ostvariti ozbiljniju saradnju osim u pitanjima sigurnosne prirode koja su se bavila time na koji način vršiti kontrolu nad arapskim građanima.

Ovakav projekt doprinio bi kreiranju mehanizma i jake ideje oko koje bi se ljudi mogli okupiti i raditi na ostvarivanju njenih ciljeva. Odsustvo jednog takvog projekta za sobom ostavlja prazan prostor kojeg neće ispuniti ništa drugo doli kontradiktorna nastojanja koja doprinose cijepanju nacije.

Pa čak i sporedni arapski blokovi, poput Unije arapskog Magreba (UMA) i Zaljevskog vijeća za saradnju (GCC), nisu uspjeli izraditi neki konstruktivan projekat u skladu sa mogućnostima država članica.

Možda se to može protumačiti na način da su arapski sistemi bez filozofske vizije, naučnog mentaliteta ili humanitarnih principa zbog čega su bili nemoćni vidjeti put ka izgradnji arapskog čovjeka koji će biti sposoban i imati kreativnu ličnost.

Zavadi pa vladaj

Arapske aspiracije bile su usmjerene ka uspostavljanju arapskog jedinstva što bi rezultiralo formiranjem snažne arapske države pomoću koje bi povratili svoju staru slavu. No, kada su ih kolonijalne sile rasparčale, Arapi to prihvataju kao stvarnu realnost odakle više nema povratka.

Tako, na primjer, kritiziramo Sykes-Picotov sporazum, dok u isto vrijeme ne odustajemo od njegovih rezultata, do te mjere da je slogan jordanskog režima glasio “Jordan na prvom mjestu”, u čemu ih slijede i pojedini Libanci držeći se čvrsto za to da je “Liban na prvom mjestu”.

Što se tiče Palestinaca, kojima je jedinstvo najviše potrebno, zahtijevaju pravo na državu na malom dijelu svoje teritorije koju im je dodijelila Velika Britanija.

Umjesto da se Arapi usmjere ka kulturi jedinstva i samopoštovanja te osnaživanja u različitim segmentima života, oni se kreću u pravcu sve većeg razdora i podijeljenosti. U tumačenju ovakvog arapskog trenda posebno se ističu dva glavna faktora, a to su:

Nepravda arapskih režima koja je dovela do nezadovoljstva i mržnje među narodom. Ovakvi režimi pravili su razlike među građanima, do te mjere da velikom broju stanovnika ostaje uskraćeno pravo na zaposlenje u državnim institucijama, što se smatralo privilegijom samo onih koji su lojalni vladajućem političkom režimu. Na osnovu takve pripadnosti, pojedini građani su procesuirani, zatvarani, ubijani ili prisiljavani na napuštanje domovine.

Arapski režimi provodili su politiku “zavadi pa vladaj”, dajući prednost pojedinim grupama nad ostalim. Određene skupine bivale su nagrađivane, dok su druge, opet, kažnjavane.

Vodilo se računa o interesima određenih političkih sila na račun onih drugih, a od nezavisnosti koja je obećavana odustaje se radi interesa tradicionalnih kolonizatorskih sila, posebno Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije.

Za arapske sisteme, korupcija, licemjerstvo i laži nisu predstavljali nikakvu smetnju. Okretali su ljude jedne protiv drugih sve dok među njima nije zavladala mržnja, netrpeljivost i zavist. Sistem koji je nepravedan nije u stanju ujediniti narod, nego ga podijeliti i uništiti jedinstvo zajednice sijanjem razdora u društvu.

Pogoršanje stanja

Upravo iz tog razloga stanje u mnogim arapskim zemljama pogoršava se do te mjere da takvi sistemi više nisu u stanju ostvariti nacionalno jedinstvo čak ni unutar jedne arapske zemlje. Arapski sistemi nisu postigli nacionalno jedinstvo, ali nisu uspjeli ni očuvati nacionalno jedinstvo unutar granica jedne države, što dovodi do gubljenja arapskog identiteta. Arapski građanin više nema jasan identitet kako pred sobom, tako ni pred drugima.

Drugi faktor podjela, jednako važan kao i prvi, tiče se islamskih pravaca. Historijski posmatrano, mnogi klerici davali su sebi olako pravo na donošenje pravnih decizija u ime zajednice svih muslimana, pokušavajući voditi narod u skladu sa svojim ličnim tumačenjima, a ne božanskim smjernicama.

Među islamskim pravnicima bilo je onih koji su ispravno postupali i radili na jedinstvu muslimana, ali njihova mnogobrojnost otvorila je put prema podjelama i borbi. Islamski pravnici pretvorili su vjeru islam u filozofiju prava, udaljavajući se intelektualno od svoga puta. Na taj način se formiraju brojne islamske sekte, gdje svaka od njih tvrdi da ide u raj, dok ostalima prijeti pakao.

Pojedini učenjaci pretvaraju se u božije povjerenike koji imaju ovlasti da smještaju ljude u raj ili pakao. Sredstvo kojim se pri tome služe je anatemiziranje jedni drugih, pa tako svaka skupina upućuje optužbe za nevjerstvo na račun one druge, istjerujući je iz zajednice muslimana.

Pojava tekfira (anatemiziranja) i sektaških sukoba počinje se širiti nakon arapske reakcije pokrenute iz Tunisa. Arapi još uvijek debelo plaćaju cijenu takvih sektaških sukoba i to svojom krvlju. Arapski mediji niti jednog trenutka nisu oklijevali u tome da favoriziraju jednu zabludjelu grupu i usmjere se protiv druge zabludjele grupe.

Zbog toga se arapski građanin u potpunosti gubi u kampanji širenja dezinformacija i obmana čime se jaz među ljudima samo produbljuje, a ideja o arapskom projektu postaje još dalja.

Nastavak unutrašnjeg sukoba

Najčešće postavljano pitanje tiče se daljeg toka arapskih unutrašnjih sukoba i mogućnosti njihovog okončanja. Protiv nekoliko autoritarnih arapskih sistema pokrenuti su pokreti otpora, no takav otpor nije pokazao dovoljno ozbiljnosti u borbi protiv drugih arapskih sistema.

Tiranija sa sobom nosi zlobu, mržnju i nezadovoljstvo, dok je tiranin intelektualno zaostala osoba koja ne vidi dalje od svoga nosa. Stalno sebe obmanjuje time kako je on idol narodnih masa, dok u isto vrijeme ove mase samo čekaju priliku da nasrnu na njega.

Nakon tolikog razaranja i ubijanja koje se dogodilo u Siriji i drugim mjestima, sirijski režim i dalje smatra kako će iz svega izaći kao pobjednik, što u isto vrijeme misli i opozicija.

Nijedna od ovih strana neće ostvariti pobjedu u ovom sukobu, jer svaka uživa podršku onih kojima je u interesu da se borbe nastave.

Sve dok se strane sile budu uplitale u interna arapska pitanja, u političkom rječniku još neće biti mjesta za riječ pomirenje. Problem je u tome što mi, kao Arapi – možda postoje i neki drugi narodi koji su poput nas na međunarodnoj sceni – ne želimo upotrijebiti svoj razum i naučne analize društvenih i političkih pojava.

Zbog toga se od nas ne može očekivati racionalno ponašanje u sukobu između narodnih i snaga političkog sistema. Štaviše, bilo je za očekivati da će se situacija dodatno pogoršati kako vrijeme bude odmicalo.

Ukoliko dođe do odsustva naučnog promišljanja i intelektualnog razumijevanja pojava, onda će iskustvo biti jedina alternativa u traganju za formulom mogućeg rješenja. Tačnije rečeno, nećemo ništa ni naučiti sve dok nas ne ophrvaju rane, a krvoproliće odnese brojne živote naših sinova.

Ako naše rane postanu još dublje i budemo sigurni u to da borbe neće dovesti do pobjede, onda se trebamo uhvatiti za glavu i početi razmišljati o pronalasku rješenja. Onaj kome njegova pamet ne može biti od pomoći da nešto nauči, naučit će kad vidi glave kako počinju padati.

Jasno je da oni koji su odgovorni za ubistva i prolijevanje krvi sve do sada nisu uvidjeli da im se glave nalaze pod giljotinom, jer ne mare previše za ono što se dešava, sve dok je jadni narod, koji je ostao bez krova nad glavom i izgubio svoje sinove, taj koji gine.

U brojnim arapskim zemljama narod prolazi kroz veoma teško razdoblje, od duboke zlobe pa do želje za osvetom i odmazdom. Neki od nas su jedni drugima na nemilosrdan način oduzimali živote, zbog čega u svojoj nutrini osjećamo želju za osvetom i uništenjem one druge strane. Ljudi od nauke i logike nisu u stanju  tako jednostavno neutralizirati pitanje osvete u njihovim raspravama.

Zbog toga će ova faza potrajati sve dok veći broj ljudi ne bude osjetio da se njihova žeđ za osvetom ugasila pa makar iz svega izašli kao gubitnici. Kada budemo u mogućnosti otvoriti vrata za unutrašnji dijalog i zajedničko djelovanje na putu pronalaska rješenja, ljudi će tek tada izaći iz teške muke koja ih je zadesila.

To znači da je psihološki, socijalni i kulturni ambijent, koji je sa sobom donio arapski pokret, još uvijek nespreman da utiša oružje. To je ambijent u kojem vladaju oružje i kriminal i za koji je i dalje nepoznat jezik suživota. Zaraćene strane su isključive i negiraju pravo drugih na egzistenciju i participaciju.

Arapske i strane intervencije

Ne samo da trenutni ambijent u mnogim arapskim državama još nije pogodan za obustavu oružanih sukoba, nego pojedine arapske zemlje dodatno dolijevaju ulje na vatru, što je rezultat sukoba i nesuglasica među samim režimima.

Nearapske države, također, potpiruju sukobe pružajući finansijsku i oružanu pomoć zaraćenim stranama kako bi nastavili svoj rat. Ne trebamo zaboraviti ni cionistički entitet koji neprekidno radi na slabljenju Arapa, te njegovo konstantno uplitanje kako bi potakao na pobune i uništio društvenu i moralnu strukturu.

Naravno, strana interveniranja spadaju u našu odgovornost, jer ih mi ili pozivamo u pomoć kako bi učestvovali u rješavanju naših problema pa ih onda oni dodatno zakompliciraju ili ostavljamo društvene, vojne i političke praznine kroz koje se oni infiltriraju i postaju ključni faktor u rasplamsavanju sukoba, gdje zatim preuzimaju glavnu riječ.

Po svemu sudeći, zaraćene strane još uvijek nisu spremne da se odreknu strane podrške koja je žila kucavica za kontinuiranu sposobnost vođenja sukoba.

Mi ćemo se i dalje poigravati sa našim životima i državama. U mnogim situacijama tražit ćemo od arapskih i zapadnih strana da interveniraju u stvarima koje se nas tiču.
Historija nam potvrđuje da su Arapi u svom neprijateljstvu jedni prema drugima bili dosta suroviji i žešći nego u neprijateljstvu prema neprijateljima sa strane.