Libijski general Haftar
Putinova pustinjska lisica

Christina Hebel i Christoph Sydow
Autor 21.3.2017. u 09:39

Libijski general Haftar<br> Putinova pustinjska lisica

Foto: Reuters

Rusija proširuje svoj uticaj na Sredozemnom moru: general Halifa Haftar koga Kremlj protežira kontroliše polovinu Libije. To daje Vladimiru Putinu nove mogućnosti za pritisak na EU.

Uredio: Ešref Zaimbegović

Čovjek na koga se u Libiji oslanja Vladimir Putin služio je već mnogo gospodara. Obrazovan je u Sovjetskom savezu. Kao mladi oficir Halifa Haftar podržao je 1969. Moamera Gadafija u puču protiv kralja Idriza i postao je šef generalštaba vođe revolucije. Nakon što je Haftar u jednom graničnom konfliktu sa Čadom dospio u zarobljeništvo pao je krajem osamdesetih godina u nemilost kod diktatora.

SAD su mu obezbjedile azil i podržale su 1996. pobunu protiv Gadafija koju je predvodio Haftar ali koja je brzo ugašena. General se vratio kući u blizinu centrale CIA kod Vašingtona. Na libijsko tlo stupio je ponovo tek kad je Gadafi 2011. bio zbačen.

Sada Haftar ima 73 godine. I pored poodmakle starosti on je momentalno najmoćniji čovjek Libije. Njemu je podređena Libijska narodna armija koja se uglavnom sastoji od ostataka Gadafijeve armije. Slično Haftaru vodeći armijski kadrovi su nekada vojno obrazovani u Sovjetskom savezu i njihove veze sa Moskvom su veoma dobre.

Haftar odbija poslušnost vladi

Haftar stoji na čelu armije ali odbija da prizna vladu premijera Fajeza Saradža. Vođa UN – misije u Libiji Nijemac Martin Kobler uspio je nakon višemjesečnih pregovora da krajem 2015. obezbjedi formiranje jedinstvene vlade u kojoj su zastupljene rivalizirajuće milicije i lordovi rata. Ipak Haftar uporno odbija da svoje trupe koje vladaju polovinom zemlje podredi kontroli vlade. U međuvremenu se imenovao maršalom.

Prilikom jednog susreta u Kairu u februaru premijer Saradž je navodno generalu ponudio mjesto ministra odbrane ali Haftar je to odbio. Saradžu i onima koji ga podržavaju nedostaju vojna i ekonomska sredstva da bi prisilili šefa armije na zaokret.

Haftar zna za značajne osobe koje mu daju podršku: predsjednika Egipta Abdul Fatah el – Sisija  i – još važnijeg – predsjednika Rusije Vladimira Putina. Kremlj je osjetio šansu da uz pomoć Haftara u još jednoj zemlji arapskog proljeća izmjeni odnose snaga u svoju korist.

Ruska vojna intervencija u Siriji je zasada osigurala preživljavanje Asadovog režima. Egipatska vojska prvi puta nakon okončanja Naserove ere početkom sedamdesetih godina izvodi zajedničke manevre sa ruskom armijom – i sada na istoku Libije vlada Haftar, čovjek koji se također orijentira na Rusiju.

Posjeta na ruskom nosaču aviona

Moskva je jasno pokazala da je Haftar čovjek na koga se Rusija oslanja u Libiji. Više puta su ministar vanjskih poslova i ministar odbrane proteklih mjeseci primili generala u glavnom gradu Rusije, posljednji puta prije jedne sedmice. Kada se u januaru nosač aviona “Admiral Kuznjecov” koji se vraćao iz Sredozemnog mora od obala Sirije zaustavio u lučkom gradu Tobruku ruska armija pozdravila je Haftara na brodu.

General bi trebao prije svega da obezbjedi ruske privredne interese u Libiji.  Gadafi je u godinama prije svoga pada zaključio sa Moskvom obimne ugovore o naoružanju. Prema podacima vladinog ureda za izvoz naoružanja Rusija je padom diktatora izgubila ugovore u vrijednosti od najmanje četiri milijarde američkih dolara. 2010., u godini prije ustanka protiv Gadafija, Libija je bila drugi najvažniji kupac ruskog naoružanja.

Haftar je nagovjestio da bi mogao od Gadafija potpisane ugovore djelomično obnoviti i u Rusiji kupiti naoružanja u vrijednosti od dvije milijarde američkih dolara. Kremlj negira odgovarajuće pregovore – i zbog toga, jer bi izvoz oružja u Libiju, zbog još uvijek važećeg UN – embarga bio ilegalan. General već mjesecima traži podizanje embarga.

Ruski vojnici u Bengaziju

Haftar bi oružje mogao platiti kroz izvoz nafte i gasa. Njegove trupe kontrolišu skoro sva važna naftna polja i izvozne luke na istoku zemlje. Otada se količina eksploatisane nafte sa 300.000 barela više nego udvostručila na 700.000 barela na dan. U februaru potpisao je šef ruskog naftnog giganta i Putinov intimus Igor Sečin sa šefom libijske naftne korporacije Mustafom Sanalom ugovor o suradnji na eksploataciji nafte i osvajanju novih izvorišta.

Ovaj ugovor je od ogromnog značaja jer Rusija na ovaj način dobija mogućnost “da ponovo uspostavi privredne i druge odnose koji su bili prekinuti padom Gadafija”, piše “Nezavisimaja gazeta” iz Moskve.

Već odavno su u Libiji stacionirani i ruski vojnici. Oleg Krinistin, šef privatnog vojnog preduzeća RSB potvrdio je da su njegovi suradnici aktivni u okolini Bengazija. Prema zvaničnim podacima angažovani su na čišćenju mina oko jedne rafinerije nafte i zaštiti tankera sa naftom od pirata.

Alarm sa Malte

Moskva negira da su regularne ruske trupe angažovane na strani Haftara. Isto tako odlučno ministarstvo odbrane demantira stacioniranje specijalnih jedinica u jednoj egipatskoj vojnoj bazi nedaleko libijske granice. Sa aspekta ruskog angažmana u Siriji eksperti u Moskvi smatraju isključenim slanje kopnenih trupa u konflikt u Libiji.

Međutim Rusija tako koristi vakum koji je Zapad ostavio u Libiji. Izgleda da ova zemlja za Donalda Trumpa ima podređenu ulogu. EU gleda sa brigom na Libiju prije svega zbog hiljada izbjeglica koji stalno preko Sredozemnog mora dolaze u Italiju. Kancelarka Angela Merkel i drugi šefovi država i vlada se pouzdaju u to da će prelazna vlada spriječiti na isplovljavanju brodove sa izbjeglicama. Međutim velike dijelove obale ne kontroliše vlada nego general Haftar.

Malta, članica EU, koja je najbliža Libiji, gleda na tamošnja događanja sa posebnom brigom. Ministar vanjskih poslova George Vella više puta je proteklih sedmica upozoravao na scenario po kome Rusija i njeni saveznici odlučuju o tome koliko izbjeglica u Libiji mogu krenuti morem u pravcu EU.

spiegel.de

Christina Hebel i Christoph Sydow
Autor 21.3.2017. u 09:39

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija