Make the US and China poor again

Thomas L. Friedman
Autor 18.9.2019. u 09:07

Make the US and China poor again

Foto: DPA  – I Xi i Trump pretjeruju.

U trgovinskom ratu radi se o nacionalnom ponosu i pitanju ko će prvi izgubiti obraz. Ipak postojalo bi rješenje.

Piše: Thomas L. Friedman
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Ko misli da se američko – kineski trgovinski rat može lagano riješiti nije dobro pazio. Konflikt je puno dublji nego što se misli i zato je i puno opasniji.

Ako predsjednik Donald Trump i predsjednik Xi Jinping ubrzo ne smire napetu situaciju ići ćemo dalje putem do gorkog kraja: Razorićemo sistem globalizacije koji je svijetu u poslednjih 70 godina donio više mira i blagostanja nego ikada u našoj istoriji. Umjesto toga uspostavićemo digitalni berlinski zid i svijet sa dva interneta i dva tehnološka standarda: Jedan će biti ovladan Kinom a drugi SAD.

Ovaj svijet biće znatno nestabilniji i siromašniji. Trump i Xi moraju preduzeti sve mjere, zajedno sjesti i okončati krizu prije nego što voz ne krene potpuno samostalno – pokrenut od populista i nacionalista i ubrzan od socijalnih medija u obje zemlje.

Kako je moglo tako daleko doći? Dvije stvari su došle zajedno: Trgovina između SAD i Kine se promjenila – u „dubinu“ -, a i Trump i Xi su pretjerali i obostrano izazvali ljutnju.

Naši odnosi sa Kinom su potpuno drugačiji nego oni sa Sovjetskim savezom u Hladnom ratu. Sa Rusima nas nije povezivala nikakva međusobna ovisnost u gospodarstvu i tehnologiji. Sa Kinom je to drugačije.

Šta ja mislim sa „dubokom“ trgovinom? Američko – kineska trgovina u prve tri decenije mogla se sažeto opisati na slijedeći naćin: SAD su kupovele T – majice, teniske patike i igračke iz Kine a Kina je kupovala soju i mlazne avione od Boinga iz SAD. I dok je tako teklo nama je bilo svejedno da li je kineska vlada bila komunistička ili kapitalistička, autoritarna, libertarna ili vegeterijanska.

Međutim u poslednjih deset godina porasli su prihodi u Kini i zemlja se razvila u centar tehnologije. Osim toga Xi je najavio svoj plan „Made in China 2025“. Ovaj plan predviđa da se obustavi prodaja T –majica, teniskih patika i igrački i umjesto toga proizvode iste visoko moderne tehnologije kao u Americi i Evropi i prodaju ostatku svijeta: pametni telefoni, vještačka inteligencija, 5G – infrastruktura, električni automobili i roboti.

Meni je Kina kao konkurent u ovim područjima u potpunosti dobrodošla. Time se ubrzavaju inovacije a cijene padaju. Međutim kod svih ovih proizvoda radi se o „dubokim tehnologijama“, kako ih ja nazivam: One su doslovno ugrađene u naše stanove, u infrastrukturu, tvornice, komune. I drugačije nego slamnate lutke imaju dvostruku mogućnost upotrebe. To znači da ih Kina potencijalno može upotrijebiti za špijunažu u našem društvu ili za druge zle namjere. Kad su jednom ugrađene teško je kasnije ih se osloboditi.

Mi nismo trebali ovu opasnost dramatizirati, konačno svi i svuda špijuniraju. Ali naši odnosi sa Kinom su potpuno drugačiji nego sa Sovjetskim savezom u Hladnom ratu. Sa Rusima nas nije povezivala nikakva međusobna ovisnost u gospodarstvu i tehnologiji. Sa Kinom je to drugačije. I sada pošto Kina može da prodre u SAD isto tako duboko kao Apple u Kinu, naše različite vrijednosti – Kina kao netransparentno komunističko, mi kao transparentno demokratsko društvo – iznenada ipak igraju ulogu.

Jedan od razloga za ovaj trgovinski rat leži u tome da su i Xi i Trump pretjerivali.

Kod trgovine sa dubokim tehnologijama je „povjerenje“ tako važno kao nikada ranije. Mi možemo jedan drugome ove duboke tehnologije u velikom stilu prodavati i kupovati ako su povjerenje i zajedničke vrijednosti jako izražene. Zbog toga je Trump istjerao sa američkog tržišta kineskog proizvođača 5G Huawei.

Ali trenutak! Koji operativni sistem radi na smartfonu Huaweia? To je Googlova verzija Androida. Ako Google spriječavamo da pravi poslove sa Huawei mogao bi Huawei poći vlastitim putem i razviti svoj operativni sistem koji ne raspolaže sa sigurnosnim funkcijama Googla. A to je komplikovano.

Drugi razlog za ovaj trgovinski rat leži u tome da su i Xi i Trump pretjerivali.

Unazad pet ili šest godina od američkih preduzeće koja imaju poslove u Kini čuju se novi tonove. Prije toga govorilo se da Kinezi zahtjevaju transfer tehnologije, kradu im tehniku i prisiljavaju ih da rade po drugačijim pravilima nego kineska preduzeća u SAD. Međutim kada je vlada SAD predlagala da interveniše u Pekingu odgovor je bio: „Ne, bolje je ne dizati prašinu. Mi ovdje još uvijek zarađujemo novac.“ To je bilo nekada.

Neko je morao zaustaviti ovu igru. Upravo to učinio je Trump i to potpuno sa pravom. Međutim kako on to radi ukazuje na nevjerovatnu glupost!

U međuvremenu američke firme se sve više žale na ograničeni pristup kineskom tržištu tako da njihovi kineski konkurenti na zaštičenom tržištu Kine mogu ostvariti velićinu i moć kako bi tada mogli na cijelom svijetu konkurisati američkim preduzećima (vidi Huawei). Prema planu Xia „Made in China 2025“ država treba da stavi na raspolaganje enormne subvencije, kredite i investivione fondove da bi kineska preduzeća mogla preteći svoje inostrane konkurente.

Neko je morao zaustaviti ovu igru. Upravo to učinio je Trump i to potpuno sa pravom. Međutim kako on to radi ukazuje na nevjerovatnu glupost! Kako sam u ovoj kolumni već predstavio Trump je trebao potpisati ugovor o slobodnoj trgovini Transpacifičko partnerstvo (TPP) koji bi sva veća pacifička narodna gospodarstva  – osim Kine – ujedinilo iza vrijednosti, normi, interesa i standarda SAD i snizilo hiljade carina na američke proizvode. Umjesto toga Trump je razbio TPP.

Nakon toga morao je za sobom sakupiti sve zemlje EU koje u trgovini sa Kinom imaju iste probleme kao i mi. Umjesto toga on ih je, isto kao i Kineze, opteretio carinama na čelik i druge proizvode.

Onda je Trump morao predložiti Xiu zajedničke pregovore sa našim pacifičkim i evropskim partnerima o novom sistemu trgovine koji bi bili „u tajnosti“ da niko ne bi izgubio obraz. Međutim u ovim tajnim pregovorima to bi bilo „trgovinski standardi i vrijednosti svijeta protiv Kine“.

Mi skoro da nemamo više sredstava pritiska i bez saveznika smo umješani u trgovinski rat u kome protivnici međusobno eskaliraju sa optužbama. Sada se radi o nacionalnom ponosu i pitanju ko će prvi izgubiti obraz.

Umjesto toga Trump se odlučio za samostalan nastup, “Amerika protiv Kine”. Ako deviza glasi „America first“ zašto bi nam neko trebao pomoći?

Mi skoro da nemamo više sredstava pritiska i umješani smo – bez saveznika –  u trgovinski rat u kome protivnici međusobno eskaliraju sa optužbama. Sada se radi o nacionalnom ponosu i pitanju ko će prvi izgubiti obraz: Xi ili Trump. To značajno otežava rješenje problema. I ovdje je Trump imao ispravan instinkt ali pokušati riješiti u jednom jedinom perfektnom dogovoru ukupne američko – kineske trgovinske probleme, koji su se gradili godinama, moglo bi za tromi kineski sistem biti jednostavno preveliko opterećenje.

Međutim i Xi nosi dio krivice. On plaši svoje susjede kada u Južnokineskom moru zauzima ostrva protivno međunarodnom pravu. Zapad je uplašio kada je najavio da će Kina do 2025. ovladati novim tehnologijama i istovremeno htjeti zadržati trgovinska ograničenja iz poslednjih 30 godina, dakle iz vremena kada je Kina još prodavala T – majice, igračke i teniske patike. Njegovi pregovarači su u početku davali jasne signale za spremnost Kine da odustane od nekih nefer trgovinskih praktika ali u maju su to iznenada povukli.

Zašto? Nailazi li Xi na otpor kineskih državnih preduzeća koja se boje konkurencije bez državne pomoći? Ili on vjeruje u ono što mi je prošle godine rekao jedan visoki kineski činovnik, kada sam pledirao za izmjenu kineskih trgovinskih praktika: „Vi Amerikanci ste zakasnili. Mi smo već suviše veliki.“ Ili je Xi jednostavno ustanovio da se njegov vlastiti sistem ne da tako lako mijenjati? Mi to ne znamo.

 „Cilj bi mogao biti ekvivalentan pristup tržištu – koji se pregovara između dvije ravnopravne sile“.

Postoji li izlaz? Kada bih ja bio Trump, ja bih kao uzvrat na najnovije odricanje Kine na udare na američku poljoprivredu odložio najavljenih 10 posto carine na kineski izvoz u vrijednosti od 300 milijardi dolara. I onda bih ja Kinezima predložio strategiju šefa APCO – Kina Jima McGregora.

„Stari trgovinski sistem zasnivao se na predstavi da je Amerika bogata a Kina siromašna zemlja i da Kinezi zato imaju pravo na određene privilegije i da se treba biti strpljiv sa njihovim pogrešnim ponašanjem“, objašnjava McGregor. „Mi trebamo Kinezima reći:’ Vi ste nam sada ekonomski ravnopravni.’ Tu čast im trebamo priznati. I tada im trebamo reći da hoćemo pregovore ponovo započeti na osnovi obostranih davanja i uzimanja. Za pristup svakoga od nas drugom gospodarstvu treba za oba da važe ista pravila.“

Ako Kina za neke branše ospori ravnopravan pristup tržištu neće to dobiti ni njihova preduzeća u SAD i obrnuto. Cilj bi mogao biti ekvivalentan pristup tržištu – koji se pregovara između dvije ravnopravne sile“, dodaje McGregor. Šta Kina dozvoli nama trebamo mi također dozvoliti Kini. A šta Kina nama ne dozvoli i mi također ne trebamo dozvoliti Kini: Sva odstupanja od ovoga standarda mogu se pregovarati.

Ako neko ima bolju ideju, napolje sa njom! Jer ako obje strane ne nađu bolje rješenje svijet koji mi poznajemo će se promijeniti. Nekima se ne dopada to što smo mi prije imali ali to što će tada dobiti neće im sigurno prijati.

ipg-journal.de

Thomas L. Friedman
Autor 18.9.2019. u 09:07

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija