Marx ili centar?

  Sheri Berman
Autor 21.2.2020. u 18:13

Izdvajamo

  • U ovom lageru vjeruje se da masa nezadovoljnih birača čeka na to da se u grupama priključi revoluciji. Oni vide kao zadatak ljevice da politici uliju opet „strast“ što ne bi samo ponovo mobilisalo ovo biračko tijelo nego bi oživjele demokratiju. To se najbolje može postići time da se javno prizna „antagonistička dimenzija politike“ i činjenica da se društvo stvarno dijeli na prijatelje i neprijatelje – pri čemu „pravi“ neprijatelji nisu manjine i imigranti nego bogati i establišment.

Povezani članci

Marx ili centar?

Foto: DPA – Sa ljevicom ili radije kroz politički centar? – Veliko sporno pitanje kod demokrata.

Svi upozoravaju na produbljujuće rovove kod demokrata. Za šta se zalažu pojedini kandidati i koje su sličnosti sa Evropom?

Piše: Sheri Berman
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Primarni izbori kod demokratske partije su u punom zamahu. Na ovogodišnjim predsjedničkim izborima za demokrate i američku demokratiju na kocki je puno toga. Često se govori o „duboko podijeljenim demokratima“ i „borbama za dušu demokratske partije“. Međutim, gdje leže najvažnije razlike između kandidata i koji uticaj će imati rezultati izbora na budućnost ljevice i demokratije?

Normalno je da se kod unutrašnjopartijskih razlika radi o političkim borbama za pravce. Između „progresivnih“, Elizabeth Warren i Bernie Sandersa, i „umjerenih“, Pete Buttigiega, Joe Bidena i  Amy Klobuchar, postoje političke razlike  – ali u stvarima gospodarske politike one su manje nego što bi se moglo pretpostaviti. Više nego bilo koja kandidatska lista u novijoj prošlosti svi kandidati u gospodarskim pitanjima stoje za politički kurs koji je prilično lijevo i sličniji je tradicionalnoj socijaldemokratskoj politici u Evropi.

U odnosu na zdravstvo svi kandidati su naprimjer za to da se ide još dalje od reformi koje je proveo Barack Obama i uvede univerzalna zaštita kroz zdravstveno osiguranje. Međutim, oni imaju različita mišljenja kako doći do toga: Sanders i Warren favorizuju brzi prelaz na sistem sa jedinim javnim ponuđačem osiguranja („Medicare za sve“), dok umjereni zagovaraju postepeni prelazak koji počinje sa proširenjem javnih opcija (Medicare) za one koji nisu privatno osigurani.

Veći uticaj nego političke razlike između kandidata imaju dublji sukobi oko toga kako dobiti izbore i kako treba da izgleda budućnost ljevice.

Isto tako svi kandidati zagovaraju povećanje poreza za imućne, borbu protiv nejednakosti, više regulacije u gospodarstvu, više izdvajanja za socijalne programe i infrastrukturu, dostižne studijske naknade kao i pojačane napore u zaštiti klime i okoliša. Kao kod zdravstvene zaštite kandidati imaju ustvari iste ciljeve ali različita shvatanja kako ih ostvariti.

Političke razlike između progresivnih i umjerenih pokazuju se jasnije na pitanjima koja nisu u području gospodarstva. Prvi traže dekriminalizaciju prelazaka granice, zdravstvenu zaštitu za ilegalne imigrante, ukidanje američkog imigraciong i carinskog ureda (Immigration and Customs Enforcement Agency), isplatu reparacija za žrtve robovlasništva kao i veću pažnju na prava transrodnih osoba kao i druge političke mjere koje se mogu locirati znatno dalje lijevo, nego što je široka masa Amerikanaca i čak veći dio demokratskih birača.

Doduše mi danas nemamo normalna vremena. Veći uticaj nego političke razlike između kandidata imaju dublji sukobi oko toga kako dobiti izbore i kako treba da izgleda budućnost ljevice.

Na jednoj strani partije ubjeđeni su u to da se put prema izbornoj pobjedi 2020. može temeljiti samo na tome da se oslove partijski neovisni birači.

Na jednoj strani partije ubjeđeni su u to da se put prema izbornoj pobjedi 2020. može temeljiti samo na tome da se oslove partijski neovisni birači. Čak i dijelovi stalnog republikanskog biračkog tijela su u njihovom fokusu, i to oni koji politiku Donalda Trumpa kao predsjednika doduše djelomično podržavaju ali su ogađeni njegovim koruptivnim i polarizirajućim ponašanjem. Zagovornici ove strategije pritom ukazuju na obimne studije iz kojih proizlazi da su umjereni znatno uspješniji nego ekstremisti.

I izbori za Kongres iz 2018. služe im kao dokaz. Tada su demokrati mogli da povrate većinu u predstavničkom domu pošto su neodlučne i neke izborne okruge koji su prije tendirali republikancima uspjeli privući na svoju stranu. Iz ovoga sklopa izgledaju neke pozicije Warren i Sandersa izrazita „glupost“ pošto stoje puno više lijevo nego što se sviđa mnogim demokratskim – da se ne govori o neodlučnim i republikanskim biračima.

Usto dolazi briga mnogih da Sandersova prošlost njega čini neprihvatljivim za izbor. Iako on i Warren nisu politički mnogo udaljeni ona je ipak manje vođa nego tehnokratkinja zaljubljena u detalje: Ona tvrdi „da ima plan“ kojim se mogu riješiti svi problemi – formulacija koja toliko na nju asocira da se za njenu predizbornu kampanju prodaju majice sa tim natpisom. Usto dolazi da je ona prije svoga rada za demokratsku vladu i kao demokratska senatorka čak pripadala republikanskoj partiji. U evropskom kontekstu Warren bi mogla bez problema proći kao socijaldemokratkinja: Ona sama sebe označava kao „kapitalistinju do srži“ i kaže da politika koju ona favorizuje treba da spasi kapitalizam a ne da ga pokopa.

Na drugoj strani debate o mogućnosti izbora stoje oni koji su ubjeđenja da je potrebna mobilizaciji vlastite baze.

Nasuprot tomu Sanders nije ni bio član Demokratske partije dok se nije kandidovao za predsjednika. Njegova prošlost popločana je sa pozicijama koje su kao pronađene za republikance: Za imenovati su među ostalima njegova podrška nedemokratskim, samozvanim socijalistima kao Fidel Castro na Kubi i nikaragvanski sandinisti i ne na kraju iranskoj revoluciji; njegovo svadbeno putovanje u Sovjetski savez; njegova izborna borba za socijalističku Radničku partiju (Socialist Workers’ Party); njegov argument da se (prije svega loše plaćeni) rad za platu može porediti sa robovlasništvom.

Osim toga Sanders se sam označava više kao demokratski socijalista nego kao socijaldemokrata i izražava jasnu skepsu da je uopšte moguće ili poželjno reformisati kapitalizam. To su sve pogledi sa kojima većina Amerikanaca ne suglasi čak iako se u međuvremenu govori o navodno rastućem interesu za socijalizam među mladim ljudima. U Evropi bi Sanders vjerovatno bio uvršten u skupinu sa politički veoma lijevo pozicioniranim kao Jean-Luc Melenchon ili Jeremy Corbyn.

Na drugoj strani debate o mogućnosti izbora stoje oni koji su ubjeđenja da put do pobjede nije utemeljen na tome da se dobiju neovisni i neodlučni birači. Oni smatraju da treba mobilisati partijsku bazu. Zastupnici ove strategije ukazuju na studije koje tvrde da biračko tijelo generalno nije posebno informisano o političkim sadržajima i da ovi sadržaji na osnovu jake polarizacije američkog biračkog tijela igraju još manju ulogu nego inače. Prema ovome shvatanju demokratski i republikanski birači su svome „timu“ toliko obavezni – „negativna pristrasnost“ je dakle tehnički gledano veoma jaka – da će biračko tijelo glasati za svakoga kandidata koga postavi njihova partija.

Sandersova strast, autentičnost, politika vođena vrijednostima i njegov anti establišment izazov mogu vrlo vjerovatno i politički ozlovoljene i otuđene demokrate motivisati da opet idu na izbore.

Gledano sa te pozicije ustvari jedva da ima stvarno partijski neovisnih i neodlučnih birača. Odgovarajuće tomu svaka strategija koja polazi od toga da treba osloviti biračko tijelo je od samog početka potpuno pogrešna. Nasuprot tomu ključ za pobjedu bi bio što je moguće više birača iz vlastitog „tima“ dovesti na birališta.

Ukoliko bi ovo bilo u redu imao bi Sanders prednost u odnosu na Warren. Njegova „strast“, „autentičnost“, „politika vođena vrijednostima“  i njegov anti establišment izazov mogu vrlo vjerovatno i politički ozlovoljene i otuđene demokrate motivisati da opet idu na izbore. Prema izvještaju novina Politico od pomoćnika u Sandersovoj predizbornoj kampanji se zahtjeva da napadaju Warren sa izjavom da su oni koji je podržavajudobro obrazovani i bolje stojeći ljudi koji će svakako ići na izbore i glasati za demokrate“.

Sanders stvarno ima više podrške nego naprimjer Warren kod mlađih ljudi i – prije svega muških – politički ozlovoljenih čije učešće na izborima u poređenju sa ukupnim demokratskim biračkim tijelom je stvarno niže. Osim roga Sanders ima iznadprosječno visoku podršku od strane angažovanih vrlo lijevo pozicioniranih aktivista koji vjerovatno ne bi glasali za demokrate ako Sanders ne bi bio nominovan kao kandidat za predsjednika. Sanders sam je naravno rekao da će on podržati svakoga ko izađe kao pobjednik iz primarnih izbora.

Sukobi oko sposobnosti izbora kod demokrata su usko povezani sa debatom o budućnosti partije. A ta debata je veoma slična diskusijama koje se vode u evropskoj ljevici.

Sukobi oko sposobnosti izbora kod demokrata su usko povezani sa debatom o budućnosti partije. A ta debata je veoma slična diskusijama koje se vode u evropskoj ljevici.

Na jednoj strani nalaze se oni koji vjeruju da se pravi put lijevih partija sastoji u tome da djeluju protiv desničarskog populizma jednom lijevo usmjerenom verzijom. Najuticajnija zastupnica ovih shvatanja je vjerovatno Chantal Mouffe, ali i u nastupima vodećih lijevih političara kao Corbyn i Melenchon nalaze se odjeci ove strategije. Prema takvom shvatanju ljevica se mora odvratiti od svoje socijaldemokratske politike centra i priznati da je vladajući politički i gospodarski poredak korumpiran i možda nepopravljiv.

U ovom lageru vjeruje se da masa nezadovoljnih birača čeka na to da se u grupama priključi revoluciji. Oni vide kao zadatak ljevice da politici uliju opet „strast“ što ne bi samo ponovo mobilisalo ovo biračko tijelo nego bi oživjele demokratiju. To se najbolje može postići time da se javno prizna „antagonistička dimenzija politike“ i činjenica da se društvo stvarno dijeli na prijatelje i neprijatelje – pri čemu „pravi“ neprijatelji nisu manjine i imigranti nego bogati i establišment.

Iako Sanders teško spada u ovu populističku kategoriju, on vjeruje da je potrebna „politička revolucija“. On smatra gospodarski i politički Status quo isto kao i establišment Demokrata iz osnove lošijim nego što to smatraju ostali demokratski kandidati. Osim toga mnoge njegove glasne pristalice naslađuju se agresivnim i antagonističkim političkim pristupom i smatraju ublažavanje i kompromise za nedjelo. (Tako je bilo već 2016. kad su takozvani „Bernie Bros“ izazivali neugodne situacije. I u aktuelnim primarnim izborima jedna mala ali veoma glasna podgrupa Sandersovih pristalica vodi stalne, zle napade u “socijalnim medijima” protiv drugih kandidata i Demokratske partije. Mora se ipak korektno reći da Sanders sam to javno ne podupire).

Na drugoj strani stoje oni koji vjeruju da budućnost ljevice leži u oživljenom „socijaldemokratskom“ političkom nastupu.

Na drugoj strani stoje oni koji vjeruju da budućnost ljevice leži u oživljenom „socijaldemokratskom“ političkom nastupu. Odgovarajuće tomu mora se koncentrisati na to da se postojeći politički i gospodarski poredak reformiše umjesto da se temeljito mijenja. Ovaj pristup može dobro živjeti sa umjerenostima i kompromisima i smatra polarizaciju i antagonističku, ideološku politiku za prijetnju za ljevicu i demokratiju.

Ovaj lager shvata da ideološki pozivi koji razdvajaju sa ciljem da se pobude oni koji su vjerni partiji su za neodlučne birače odbojni. Oni vjeruju da je za budućnost ljevice i zdravlje demokratije neophodno u najmanju ruku smanjiti antagonizam ovih partiji vjernih birača. U ovom smislu mogao bi se isplatiti pogled na primjere iz zemalja kao Mađarska i Turska gdje je podijeljenost opozicije omogućila populističkom vođstvu da potkopa demokratiju.

U SAD su ova stanovišta o ljevici i demokratiji u poslednje vrijeme među umjerenim i mnogim drugim članovima establišmenta Demokrata dovela do pojave straha oko moguće pobjede Sandersa. Ako se strategija ljevice sastoji u tome da oštrom kritikom Status quo za sebe dobiju svakako već nezadovoljne – kritikom koja ne ide zajedno sa realnim planovima kako da se dobije vlast, kako da se nakon preuzimanja vlade uvedu političke mjere i da se prevaziđe društvena podjela – tada je u očima ovih zabrinutih demokrata ne samo veoma vjerovatno da će Trump dobiti izbore nego i da će se i dalje gubiti povjerenje u demokratiju.

Rezultat primarnih izbora kod Demokrata će zbog toga imati veliki uticaj – ne samo na izbore 2020., nego i na budućnost ljevice i demokratije u SAD i šire.

Sheri Berman je profesorica političkih nauka na Barnard koledžu univerziteta Kolumbija. Težište njenih istraživanja su evropska istorija i politika, razvoj demokratije, populizam, fašizam i istorija ljevice.

ipg-journal.de

  Sheri Berman
Autor 21.2.2020. u 18:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija