Masovni protesti u Iraku 2019: Treći val arapskog proljeća

IFIMES
Autor 8.11.2019. u 09:48

Masovni protesti u Iraku 2019: Treći val arapskog proljeća

Foto: A. al Mohammedaw/DPA

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES je povodom masovnih demonstracija u Iraku pripremio analizu aktualne političke situacije toj državi. Iz opsežne analize „Masovni protesti u Iraku 2019: Treći val arapskog proljeća“ izdvajamo najvažnije i najzanimljivije dijelove.

Masovni protesti u Iraku 2019: Treći val arapskog proljeća

Početkom oktobra 2018. godine i dvije godine po konačnoj vojnoj pobjedi nad tzv. Islamskom državom (ISIL), Irak se suočava sa najvećim protestima poslije američke intervencije 2003. godine i uspostave demokratskog poretka. Osnovni zahtjevi mladih iračkih demonstranata su  pravo na rad i zapošljavanje,  borba protiv korupcije, pravo na osnovne javne usluge kao što su zdravstvo, struja, pitka voda i sl. Do eskalacije protesta je došlo, kada su iračke vlasti oštro reagirale na te masovne demonstracije koristeći ne samo suzavac nego i bojevu municiju, što je dovelo do smrti više od 250 demonstranata i ranjavanje više hiljada njih.

Demonstracije su zahvatile Bagdad i šijitski jug države posebno BasruNasiriju i Maysan, koji su centri iračke naftne industrije i proizvodnje oko 95% iračke nafte što predstavlja oko 90% budžetskih prihoda države, koje je snažno ovisna o proizvodnji i izvozu nafte preko južnih luka u Basri.

Demonstracije od 2003. godine su bile neka vrsta svakodnevnice Iraka kao izraz  tranzicije države iz jednopartijskog sistema sa kultnim liderom Sadamom Huseinom u obećanu demokratiju. Međutim, sadašnje demonstracije zbog masovnog učešća mladih i njihova ustrajnost potpuno su iznenadile iračke vlasti, koje su ionako izolirane u strogo čuvanoj „zelenoj zoni“, gdje se nalaze iračke državne institucije i strana predstavništva kao što su američka i britanska ambasada.

Demonstranti su ubrzo detektirali nemoć svoje vlade u Bagdadu, koja je pod potpunim utjecajem Irana i šijitske milicije odane vjerskoj hijerarhiji Irana, zato je glavni slogan tih demonstracija (Iran vani). Demonstranti svakodnevno pale iranske zastave i napadaju iranska diplomatska predstavništva u šijitskom svetom gradu Karbeli.

Nevjerojatno je, da oko 25% stanovništva, tj. devet milijuna ljudi većinom mladih i  obrazovanih živi pod pragom siromaštva u bogatoj državi, koja ima dvije velike rijeke Tigris i Eufrat te četvrte najveće otkrivene zalihe nafte na svijetu i budžet od 112 milijardi $ (2019). Oko 55% površine države čini obradivo zemljište, međutim poljoprivreda doprinosi samo 3,3% BDP-a i zapošljava tek petinu radne snage.

Sve je to odraz sistematskog uništavanja državne ekonomije zbog međunarodnih sankcija 1991-2003. godine te nesposobnosti i korumpiranosti političke elite 2003-2019. Irak je na dnu indeksa percepcije korupcije Transparency Internationala i zauzima 169. mjesto od 180 zemalja, koje su rangirane na svjetskoj ljestvici korupcije.

Protjerivanje Irana

Demonstracije, koje  su zahvatile samo šijitski dio Iraka, koji je dugo bio kolijevka iranskog utjecaja šokirali su iransko rukovodstvo, koje se posljednjih godina hvalilo da kontrolira četiri arapska glavna grada: BagdadDamaskBeirut i Sanaa te ima veliki utjecaj u Pojasu Gaze palestinske samouprave gdje živi sunitska populacija.

Kurdski sjever Iraka ne sudjeluje u ovim demonstracijama, jer njihovi problemi su daleko manji od onih koje imaju građani u ostalim dijelovima Iraka. Suniti se ne usuđuju priključiti ovim protestima, jer njihove legalne demonstracije 2013-2014 ugušene su u krvi i etiketirane su kao otpor ostataka Sadamovog režima i posljedično su dovele do rađanja ISIL-a. U ratu protiv islamske države njihova urbana središta: MosulAnbarDiyala su uništeni, tako da je šest miliona sunita raseljeno unutar Iraka i izvan njega.

Promjena ustava

Demonstranti su odbili ponudu za rekonstrukciju vlade ili promjenu vlade u parlamentu, gdje ista elita vlada od 2005. godine. Oni ne vjeruju u politički sistem države u kojoj postoje 263 registrirane političke stranke i to na sektaškim i vjerskim  osnovama. Oni traže promjenu ustava i uvođenje predsjedničkog sistema sa dozom nostalgije do autokratskog režima Sadama Huseina.

Ustavnost“ političkog sistema osporavana je u oblastima,  kao što su npr. da ustav zabranjuje diskriminaciju na osnovu rase, religije i nacije. Međutim, funkcija predsjednika republike isključivo pripada Kurdima, funkcija premijera pripada šijitima, a položaj predsjednika parlamenta sunitima. To nigdje nije zvanično zapisano u ustavu, ali prakticira se od usvajanja novog ustava na referendumu 2005. godine.

Ustav zabranjuje paravojne formacije i milicije i one su pravno nelegalne, ako nisu u sastavu vojno-sigurnosne strukture centralne vlade u Bagdadu ili regionalne vlade Kurdistana (KRG), koji su po ustavu autonomni ali sastavni i paralelni dio te strukture u koordinacijskom smislu.

U toku rata sa ISIL-om u Iraku rađaju se šijitske milicije pod imenom Narodne mobilizacijske snage (PMF), koje pokazuju veliku odanost Iranu. One su rezolucijom iračkog parlamenta dobile legalitet 2017.godine, kao sastavni dio iračkog vojno-sigurnosnog aparata. Vladajuća elita privatizirala je naftne resurse – glavno bogatstvo zemlje –  u jedan oblik partijsko-milicijskih feuda. Novac ide u džepove elite kroz sofisticiran sistem klijentizma. Stoga iz  očaja mladi prosvjednici suočavaju se sa živim mecima šijitskih milicija. Iračka vlada, u svom sadašnjem obliku, usprkos svim obećanjima, nema političku volju niti sposobnost upravljanja državom, koja je postala jako podijeljena između političkih feuda.

Mladi više ne vjeruju, da mogu političkim metodama promijeniti sadašnje stanje. Učešće na izborima se smanjilo tako, da su birači masovno bojkotirali zadnje izbore u 2018. godini, iako se tvrdilo da je glasalo 44% birača, mnogi smatraju da je izlaznost na izbore bila mnogo manja i iznosila je najviše do 12%. Potom su sljedećeg mjeseca poslije izbora u namjernom požaru partijske milicije zapalile više od polovine glasačkih kutija, a rezultate su „ispravili“  u Državnoj izbornoj komisiji, koja je trebala biti neovisna, ali ipak nije.

Treći val arapskog proljeća

Ako je prvi val protesta, koji je početkom 2011. godine u tzv. arapskom proljeću zahvatio neke arapske zemlje i svrgnuo većinu diktatura u Tunisu, Egiptu, Libiji i Jemenu, drugi val u 2018. godini zahvatio je Sudan i Alžir, te srušio vojne vlade. Treći val kojem smo svjedoci danas u Libanonu i Iraku usmjeren je na „demokratske“ režime. Te države imaju demokratsko izabrani parlament. Vladajuće elite su vjerovale da imaju imunitet, bilo uz podršku vanjskih sila (SAD – Iran), ili zbog svoje sektaške demokratije, a sve je bilo upakirano u demokratskom izbornom procesu, koji je daleko od osnovnog alfabeta svake demokratije.

Analitičari smatraju, da su tri vala arapskog proljeća pokazala, da demokratija nije čarobno rješenje, koje može pružiti radikalna rješenja za zahtjeve građana, posebno u državama gdje je demokratski proces izgrađen na sektaškim ili etničkim osnovama poput Iraka i Libana, a u manjoj mjeri i u  Sudanu i Jemenu.

Najvažnije je, da većina prosvjednika zahtijeva iskorjenjivanje korupcije i odgovornosti  korumpirane vladajuće elite, vraćanje onoga što su opljačkali u državnu blagajnu, ukidanje sektaških kvota u imenovanju vlade i državnih funkcionera, prestanak regionalnih i vanjskih uplitanja u unutarnje uređenje države (misli se prvenstveno na SAD i Iran preko svojih milicija), te zahtjev za konsolidacijom dobrog državnog upravljanja, kako bi mladi dobili radna mjesta, a građani minimum osnovnih prava do socijalne i zdravstvene zaštite.

Adel Abdul Mahdi, opisan je kao najslabiji irački premijer od američke intervencije 2003. godine. On ostaje na svom položaju usprkos njegovoj pripremljenosti, da podnese svoju ostavku ukoliko parlament nađe drugog premijera kako ne bi došlo do praznine vlasti. Irački premijer Abdul Mahdi ostaje na vlasti zahvaljujući generalu Qasem Soleimanju, koji vodi Snage Quds-a, Iranske revolucionarne garde, i koji je tajno posjetio Bagdad početkom oktobra 2019. u jeku velikih demonstracija. Vođe dva najveća iračka bloka Muqtada Al-Sadr i Hadi Al-Amiri, šef narodne mobilizacije, složili su se, da će ga svrgnuti i žrtvovati kako bi umirili demonstrante.

Ono što se danas događa u Iraku najopasnije je, jer protesti su odraz  žestokog sukoba  dva vanjska pola i rivala, Irana i Sjedinjenih Država, sa snagama, marionetama i pristalicama iznutra. Irak bi trebao postati uzorom demokracije i poštivanja ljudskih prava i ekonomskog prosperiteta.

Iranski vrhovni vođa Ajatolah Ali Khamenei je optužio SAD, Izrael i Saudijsku Arabiju da, stoje iza demonstracija i dolijevaju ulje na vatru.

Prosvjednici nisu izašli na ulice i trgove u Bagdadu, Karbali, Najafu, Basri i Amarah po nalogu SAD, nego zbog gladi, oskudice, korupcije i nezaposlenosti, te nedostatka osnovnih javnih usluga, vode, struje i lijekova. Petina građana Iraka bogatog naftnim i ne-naftnim resursima živi pod pragom siromaštva.

Ko su vođe demonstracija?

Organizatori i vođe ovih protesta još nisu javno poznati. Spontana okupljanja putem društvenih mreža izrasla su u sadašnje masovne demonstracije. Protestni pokreti, koji teže revolucionarnim promjenama u drugim arapskim zemljama sada teže ka Sudanskom modelu (2019) organiziranje narodnih masa. Aktivisti u iračkom i libanonskom protestnom pokretu nadahnuti su sudanskim primjerom kada su profesionalna i sindikalna udruženja pregovarala sa vojskom u vezi prijelaznog perioda do uspostave civilne demokratske vlasti.

Izazov s kojim se suočavaju irački pokretači protesta u organizacijskom smislu je zavisan od sposobnosti civilnog društva i različitih sindikata da konsolidiraju svoj zajednički rad u okviru jedinstvene koordinacije u obliku „Udruženja sudanskih profesionalaca“. Ta udruženja još su u fazi pretvorbe pokreta u visoko organiziranu društvenu i političku silu nezavisnu od sadašnjih političkih stranaka, kako bi iznijeli zahtjeve demonstranata u budućim razgovorima oko eventualne promjene ustava iz 2005. godine, koju je pokrenuo predsjednik Republike Irak Barham Salih početkom novembra 2019. godine.

Politički izazov je još složeniji od onog sa kojim se suočavao sudanski pokret. Političke snage u Iraku od 2003. godine su osnovane na sektaškoj osnovi (Šijiti i Suniti) i nacionalnoj osnovi (Arapi, Kurdi, Turkmeni, katolički Kaldejci, pravoslavni Asirci, Sabejci i ostali). Političke stranke već sada pokušavaju zastrašiti ljude od povratka Sadamove stranke Baath ili ISIL-a i sve to pod zaštitom nacionalnog interesa. Za sada te manipulacije ne daju rezultate, demonstranti nose jedino zastavu Iraka bez vjerskih i nacionalnih obilježja.

Analitičari smatraju, da je postalo jasno da sadašnji irački protesti i sektaški sistem na kojem su zasnovani politički blokovi u iračkom parlamentu, više nije u stanju da vodi državu. Vlada ne može objasniti ili opravdati kršenje iračkog suvereniteta u grubome obliku, posebno korištenje paravojnih milicija Iranske revolucionarne garde u misiji brutalnog suzbijanja demonstranata, otmicama i mučenju, pa je tako pala sektaška maska i sve je razotkriveno javnosti. Političari u današnjem parlamentu Iraka imaju misiju očuvanja sadašnjeg stanja, kako bi i dalje imali privilegirani položaj, zato su spremni da preko zakonodavne vlasti zabrane i krvavo uguše sadašnje demonstracije.

Ljubljana, 7.novembar/studeni 2019

IFIMES
Autor 8.11.2019. u 09:48

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija