Mi odlazimo

Trita Parsi
Autor 11.1.2022. u 11:50

Mi odlazimo

Sa general majorom Chrisom Donahue povukao se 30. augusta 2021. posljednji vojnik SAD-a iz Afganistana. foto: DPA

Sa ili bez Trumpa: Mnogi Amerikanci ne vide više SAD u ulozi svjetskog policajca. Evropa mora ozbiljno shvatiti znakove vremena.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Već godinu dana je vlada predsjednika Bidena u mandatu i većina zemalja svijeta prihvatila je dvije realnosti. Prvo: Amerika se nije „vratila“. Uprkos Bidenovim parolama nemoguće je vratiti se u vrijeme prije Trumpa. Drugo: SAD jedva da su spremne za borbu – svejedno da li drže svoje trupe stacionirane u mnogim dijelovima svijeta ili ih povlače kući. Ove činjenice imaju značajne posljedice na transatlanske odnose: Za Evropu bi bilo dobro da svoju odbrambenu politiku tome proaktivno prilagodi.

Već dugo donosioci odluka SAD-a upozoravaju svoje saveznike i partnere da će SAD morati reducirati svoje globalne sigurnosne obaveze i smanjiti svoje vojno prisustvo u određenim regionima i da je neizbježna jača raspodjela tereta. Ali saveznici SAD-a su ova upozorenja i apele do sada uglavnom ignorirali. Možda je to zato što su SAD slale proturječne signale: Počne li Evropa da govori o strategijskoj autonomiji, Vašinton će doživjeti nervni slom. Ali ako se kontinent nastavi oslanjati na sigurnosni kišobran SAD-a, američki političari će ga označiti kao profitera.

Počne li Evropa da govori o strategijskoj autonomiji, Vašinton će doživjeti nervni slom. Ali ako se kontinent nastavi oslanjati na sigurnosni kišobran SAD-a, američki političari će ga označiti kao profitera.

Prije predsjedavanja Donalda Trumpa, američke pritužbe o nedovoljnim evropskim izdacima za odbranu i evropska retorika o strategijskoj autonomiji bili su izjednačeni. Sa Trumpovom administracijom okončana je ova ravnoteža. Trump je oštro kritikovao američke ratove na Bliskom istoku i naglašavao da sirijske pustinje nisu vrijedne da bi se za njih borilo – ili čak umiralo. “Tamo je mnoštvo pijeska”, rekao je on 2019. godine, “dakle imaju dovoljno pijeska sa kojim se mogu igrati.“ Kad su saudijske rafinerije nafte bile napadnute – vjerovatno iranskim dronovima – Trump je odlučio da ne uzvrati Saudijcima. “Ja sam neko ko ne bi želio imati nikakav rat“, rekao je on zbog čega su ga mnogi u vašingtonskom establišmentu optužili da je odustao od Karterove doktrine, kojom je 1980. Bliski istok proglašen sferom uticaja SAD-a. Evropa nije prošla puno bolje pošto je Trump otvoreno doveo u pitanje korisnost NATO-a i ostavio evropske saveznike u neizvjesnosti da li bi Amerika ispunjavala svoje obaveze prema Članu V.

Razumljivo je da su mnogi američki saveznici željeli da se pokaže da je Trump jednostavno pogrešan korak koji se jednom dogodio. Kao luda, statistički malo vjerovatna, noćna mora koja bi uskoro trebala nestati. To šta mnoge zemlje saveznici nisu razumjele bilo je da su se američki birači – nakon decenija, neopravdanih, bezuspješnih i beskonačnih ratova – okrenuli od ideje SAD-a kao svjetskog policajca. Trump ovaj trend nije ni započeo niti bezuslovno pojačao. Šta je on u svakom slučaju uradio bilo je to da je kanalisao frustraciju birača – u pravcu američke vanjske politike i nedostajuće odgovornosti onih koji su SAD gurali u ratove.

To šta mnoge zemlje saveznici nisu razumjele bilo je da su se američki birači – nakon decenija, neopravdanih, bezuspješnih i beskonačnih ratova – okrenuli od ideje SAD-a kao svjetskog policajca.

Mnogobrojne ankete pokazuju da građani SAD-a ne podržavaju više avanturističku vanjsku politiku. Umjesto toga oni žele da se prvo riješe mnogi problemi u njihovoj vlastitoj zemlji. Prema anketi Eurasia Group Foundation (EGF) većina demokrata i republikanaca vjeruje da bi se mir najbolje mogao ostvariti i sačuvati ako bi se „unutrašnjo-političke potrebe i zdravlje američke demokratije stavili u prvi plan i spriječile nepotrebne intervencije izvan granica SAD-a“. Broj onih Amerikanaca koji su za reduciranje budžeta odbrane je dvostruko viši od broja onih koji su za povećanje. Ovo ubjeđenje je posebno jako zastupljeno među mladim ljudima.

Pokazuje se da američka javnost sve više dovodi u pitanje primjenu vojnih sredstava za slučajeve koji su mimo odbrane američke domovine. U jednoj anketi EGF iz 2020. samo 20 posto podržava unilateralne vojne postupke SAD-a radi okončanja povrede ljudskih prava u inostranstvu. „Većina je skeptički postavljena protiv humanitarnih intervencija i umjesto toga želi vojnu suzdržanost, povjerenje u multilateralne institucije i uopšte nikakve intervencije“, piše EGF.

Broj onih Amerikanaca koji su za reduciranje budžeta odbrane je dvostruko viši od broja onih koji su za povećanje.

U skladu s tim, dogovor iz Dohe između SAD-a i talibana dobio je ogromnu podršku od Amerikanaca svih političkih ubjeđenja. Samo 8,2 posto izjasnilo se 2020. protiv toga. Od 2019. na 2020. prema anketama EGF-a udio onih Amerikanaca, koji su davali prednost ostanku u Afganistanu do pobjede nad svim neprijateljima, prepolovio se sa 29,7 na 15,5 posto. Iako većina građana SAD-a nije bila saglasna sa načinom kako je predsjednik Biden organizovao afganistansko povlačenje, ankete ABC News i Washington Post iz septembra 2021. pokazale su da solidna većina od 78 posto podržava povlačenje kao takvo. Uprkos – ili možda zbog – terorističkih napada Islamske države na kabulski aerodrom za vrijeme povlačenja trupa. Samo 17 posto je odbilo Bidenovu odluku.

Da su se Amerikanci okrenuli od masivne upotrebe vojne sile ne znači, međutim, da su sada u potpunosti posvećeni sebi ili da su izolacionisti. Naprotiv, podrška međunarodnom angažmanu – trgovini i diplomatiji – raste. Činjenica je jednostavno da Amerikanci međunarodni angažman sve manje vide u formi rata. Oko 56 posto upitanih od EGF-a su za globalnu izgradnju diplomatije, a samo 23 posto su za smanjenje.

Za razliku od ranije, većina Amerikanaca (59,4 posto) sada daje prednost direktnim razgovorima sa protivnicima da bi se izbjegla vojna konfrontacija – čak i ako je riječ o diktatorima i onima koji povrijeđuju ljudska prava ili ako štite terorističke organizacije. Solidna većina građana SAD-a želi povratak u međunarodne ugovore iz kojih je Trump istupio: 70,9 posto su za ponovni pristup Pariskom dogovoru o zaštiti klime, 65,6 posto za povratak u iranski nuklearni dogovor i 71,1 posto za obnovljeno članstvo u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO).

Sve ukazuje na jedan trend: Da Amerikanci sve više žele da budu normalna zemlja.

Sve ukazuje na jedan trend: Da Amerikanci sve više žele da budu normalna zemlja. Zemlja, koja se angažuje za trgovinu i diplomatiju i upotrebu sile ograničava na zaštitu domovine, umjesto da kao policajac kontroliše svijet. Zemlja, koja druge ne inspiriše moći i pritiskom, nego kroz vlastiti dobar primjer. Potreba za normalnošću ogleda se i u padu uvjerenja da je Amerika izuzetna zemlja – posebno kod mladih. Anketa EGF-a iz 2020. pokazuje da tri četvrtine Amerikanaca iznad 60 godina smatraju SAD još uvijek za „exceptional nation“. U starosnoj grupi između 18 i 29 godina ovaj stav dijeli samo još 46,4 posto.

Malo šta ukazuje na to da će se ovi trendovi uskoro preokrenuti. Mlađe generacije u zemlji će odrasti i doći na pozicije vlasti dok starije, koje zemlju još uvijek posmatraju kao nezamjenljivu, odlaze u mirovinu. Gledajući na ovo dolazimo do zaključka da će se američka vanjska politika i dalje odvajati od militarizma i globalne hegemonije.

SAD će se i dalje boriti za to šta je važno, ali šta je to tačno, sada je za diskusiju.

Sljedećih godina vodit će se živa debata oko toga kako se mogu nanovo definisati temeljni američki globalni interesi. SAD će se i dalje boriti za to šta je važno, ali šta je to tačno, sada je za diskusiju. Inertnost ili drugi politički faktori usporit će reduciranje vojne prisutnosti u regionima čije strategijsko značenje za SAD se smanjuje – kao na Bliskom istoku. Ali smanjena volja za borbom SAD-a vodit će ka tome da će se regionalne sile ponašati kao da su se SAD već povukle. Ovaj fenomen već je vidljiv na Bliskom istoku.

Da li će i u kojoj mjeri Evropa igrati ulogu za buduće usmjerenje SAD-a ostaje da se vidi. Ali činjenica je da se aktivna vojna podrška SAD – neovisno od Trumpa – ne može više smatrati samorazumljivom, treba Evropi dati dovoljno povoda da znakove vremena ozbiljno shvati.

Trita Parsi je suosnivač i izvršni potpredsjednik Quincy Institute for Responsible Statecraft kao i osnivač i bivši predsjednik National Iranian American Council. On je ekspert za vanjsku politiku, odnose SAD – Iran i bliskoistočnu geopolitiku.

ipg-journal.de

Trita Parsi
Autor 11.1.2022. u 11:50