Michael Young : Vojna operacija jedino može zaustaviti masovnog ubicu Asada

Autor/ica 1.3.2012. u 14:27

Michael Young : Vojna operacija  jedino može zaustaviti  masovnog ubicu Asada

Dok su današnji konflikt u Siriji i onaj prije dvije decenije u Bosni različiti, ipak su izazvali slične rasprave u međunarodnoj zajednici. To ne iznenađujuće: u oba rata su moćne vojne snage napale civile koje su branili neadekvatno naoružane grupe. Rat u Bosni, koji je trajao od 1992. do 1995. godine, uslijedio je nakon raspada Jugoslavije, a sukobi su se vodili zbog teritorije, navodi Michael Young u “Daily Staru” iz Bejruta.

Nasuprot tome, ustanak u Siriji postao je neprekidni napor sve većeg broja Sirijaca da se riješe diktatorskog režima.

Međutim, dok međunarodna zajednica raspravlja oko toga kako najbolje zaštiti sirijske civile, bosansko iskustvo nudi upute.

Jedan očitiji prikaz ove činjenice jeste kontinuirana rasprava o tome da li treba osigurati oružje vojnim dezerterima koji su se uključili u Slobodnu sirijsku armiju. U svom posljednjem saopćenju Prijatelji Sirije su na samitu u Tunisu prošle sedmice oprezno zaobišli to pitanje, kako piše Young.

Iznervirani malodušnošću učesnika, Saudijska Arabija i Katar su veoma brzo i jasno izjasnile da će poslati naoružanje sirijskoj opoziciji.

Sjedinjene Američke Države distancirale su se od takve opcije, ali je malo vjerovatno da će je pokušati spriječiti.

Ovo je preslika razmirica u ratu u Bosni kada su članovi američkog Kongresa i kasnije predsjednik Bill Clinton podržali opciju „ukidanja embarga i udara“, podrazumijevajući ukidanje embarga na uvoz oružja u Bosnu što je dalo bolje naoružanim bosanskim Srbima prednost nad muslimanima.

Kada je embargo ukinut, muslimani su ponovo mogli preuzeti inicijativu.

Danas, istaknute ličnosti u Kongresu, uključujući senatora Johna McCaina, insistiraju na tome da se sirijski pobunjenici moraju naoružati. Američki predsjednik Barack Obama i državna sekretarka Hillary Clinton bi se mogli složiti s ovim.

Brutalnost represije Bašara al Asada u Homsu mogla bi predstavljati srebrenički trenutak za njih, piše Young.

Srebrenica je grad koje su bosanski Srbi opustošili u julu 1995. godine, gdje je oko 8.000 muslimana ubijeno. Ovaj gnusni zločin okrenuo je raspoloženje protiv bosanskih Srba, naročito u Washingtonu. Ako sirijska opozicija dobije adekvatno naoružanje, biti će u mnogo boljoj poziciji da odbrani ključne teritorije. U još jednoj sličnosti s ratom u Bosni, pobunjenici bi mogli osnovati sigurna područja.

U Bosni su Ujedinjene nacije držale pod kontrolom ova područja, sve do momenta kada UN nije uspio zaštiti civile u Srebrenici i Žepi.

U Siriji je dinamika drugačija. Slobodna sirijska armija morala bi postaviti sigurna područja koja bi predstavljala sjedište alternativne sirijske vlade, mjesto okupljanja vojnih dezertera i izbjeglica, i mjesto na kojem se može dobiti liječnička pomoć.

Međutim, stvaranje sigurnih područja predstavlja znatan rizik za međunarodnu zajednicu.

Kao i u Bengaziju, ali i da bi se izbjegle nove Srebrenice, oni koji bi bili na strani sirijskih pobunjenika morali bi garantirati sigurnost ovih zona. Kao posljedica toga, ta bi područja mogla služiti kao oslonac koje bi sirijska opozicija koristila za povećanje vojne podrške izvan zemlje, povukavši ih u nešto što bi moglo prerasti u građanski rat punih razmjera, navodi Young.

Ako se sirijski konflikt razvije u rat za teritoriju, mogli bi svjedočiti još jezovitijem podsjetniku na Bosnu: formiranje etničkih cjelina. Asadov režim, kojim dominiraju Alaviti, traži da ponovo uspostvi svoje pravo nad Sirijom kao cjelinom, dok istovremeno radi na zamjenskom planu. Plan bi trebao omogućiti Alavitima da se vrate u svoje zajednice u priobalnim područijima i na sjeverozapad Sirije.

Na osnovu napada na Homs, kao i napora da se osigura vezna tačka duž istočnog ruba alavitskih planina, na Džisr El Šughuru i Kfar Kalakhu, može se shvatiti pozadine ove dvostruke strategije. Međutim, za razliku od završnice bosanskog rata, gdje je sporazum potpisan u Daytonu podijelio Bosnu i Hercegovinu na federaciju i entitet, sličan ishod bio bi katastrofalan za Siriju.

Da bi alavitski entitet preživio u priobalnim gradovima, u kojima živi veliki broj sunitskih muslimana, morao bi se etnički očistiti. Niti jedna zemlja ne bi ozakonila takav čin. Što je i važnije od prethodnog, cijepanje Sirije na etničke i sektaške entitete ne bi dopustili njeni susjedi.

Turska, Iran i Irak bi se tada morali suočiti s nacionalnim težnjama Kurda, suniti u Iraku mogli bi početi masovno bježati iz njihove šiitske zemlje, cijepanje Sirije moglo bit imati katatrofalne posljedice u Libanu i tako dalje. Bilo kakva shema prema kojoj bi nastala alavitska država bila bi predoređena za neuspjeh, ali bi također bila montruozna u historijskom smislu.

Surova stvarnost je da je Bosna pokazala kako je vojna operacija bila potrebna da bi se spriječila dominacija bosanskih Srba. Ideja da bi intenziviranje sukoba u Siriji bila greška je, na neki način, gotovo pa nevažna.

Nepopustljivost Asadovog režima i  njegovih saveznika Kine i Rusije, kao i nesposobnost SAD-a, evropskih sila i arapskih država da nametnu političko riješenje, čini intenziviranje sukoba neizbježnim. Ukoliko Rusija ne promijeni taktiku i ne pomogne u posredovanju okončanja Asadove vladavine, bitka za Siriju pretvoriti će se u žestoki rat, piše Michael Young.

Samo su ofanzive Bošnjaka i Hrvata, zajedno s bombardovanjem NATO-a, natjerale bosanske Srbe da naprave ustupke. Sirije ne mora identično ponoviti ove poteze, ali neko mora privući Asadovu pažnju i natjerati ga da ponovo razmisli o vlastitim postupcima. Sigurno je da samo sankcije i mirni protesti ovo ne mogu uraditi. Bosna će se pažljivo proučavati u narednim mjesecima. I treba tako biti, da bi se osiguralo da se nasilje u Siriji u konačnici preoblikuje u pregovore, napisao je Young u svome komentaru.

Autor/ica 1.3.2012. u 14:27