Moć ulice, a ne ekrana

Povezani članci

• Prije 70 godina SAD je na grad bacio atomsku bombu: Obama danas dolazi u povijesni posjet Hirošimi
• Tramp se video porukom obratio na mitingu krajnje desnice u Španiji
• Broj Rusa koji ulaze u EU opao za 20 posto
• U Češkoj i Bugarskoj rekordan broj novozaraženih, Njemačka bilježi veliki porast
• Nerazumjevanje islama
• Dvostruka eksplozija u Homsu: 46 poginulih

Najprije je nastala Republika Tahrir, minidržava usred Kaira pomoću koje su Egipćani u nekoliko tjedana s vlasti uspjeli svrgnuti diktatora Hosnija Mubaraka. Promatrao sam kako gomila okupljena na trgu Tahrir civilizirano i sudbinski oganizira svoje djelovanje: ovdje ambulanta, ondje kuhinja, kontejneri za smeće, obrambene jedinice i mjesta za molitvu.

Stotine su tisuća ljudi, od pripadnika Muslimanskog bratstva do pozapadnjačenih Egipćanki koje su se netom vratile iz Ženeve, improvizirali svoj otpor i pobijedili. Uslijedilo je stvaranje novih mikrorepublika otkako se pokret “Okupirajmo Wall Street”, nadahnut Arapskim proljećem, prelio na ulice Londona. Po prvi su put u dugo vremena masovni prosvjedi potresli gradove diljem zapadnog svijeta. Naravno, ovi se ogorčeni prosvjednici ne bore protiv brutalne policijske države kakva je bila Mubarakova, no povezuju ih slični problemi. Bilo da su u Kairu ili Milanu, prosvjednici su podignuli glas protiv nekažnjenosti moćnih, silne koncentracije bogatstva, smanjenja broja radnih mjesta, korupcije i poniženja. “Za mlade nema budućnosti”, rekla je za Guardian mlada prosvjednica iz Grčke Jasmine Rapti. Arapi su tražili djela i osjećaj da po prvi put ono što čine ima nekakvog utjecaja.

Mladi sa Zapada također žive sa sve većim osjećajem bespomoćnosti, a na ulice izlaze zato što žele dati snagu svojem postojanju. Kao i na trgu Tahrir, improvizirana se organizacija pokazala učinkovitom. U Londonu je čak nastao nogometni klub Occupy. Na improviziranom sveučilištu redovito se održava nastava; imaju kuhinju, gomilu hrane, skloništa i šator opremljen suvremenom tehnologijom. Problem modernog društva i interneta jest bestjelesnost postojanja i rasipanje ljudi u solipsističke svemire kojima vladaju ekrani. Pokreti okupacije reakcija su na to i čin osvještenja mogućnosti da se ujedinjenjem mogu postići promjene. Takvo je osvještenje promijenilo arapski svijet. No postoji temeljna razlika između pokreta na Bliskom istoku i na Zapadu. Arapi su se borili s jasnim ciljem – kako bi stvoriti otvorenije, slobodnije društvo, koje prihvaća odgovornost, koje je transparentno i više nije žrtva hirova tiranina. Oni se bave stvaranjem. Prosvjednici u New Yorku i Madridu znaju protiv čega se bore – bankara, kapitalizma, odlijevanja radnog kapitala i gubitka radnih mjesta – no nije jasno za što se bore.

Ukidanje kapitalizma zvuči kao nešto što bi se moglo dogoditi u 20. ili čak 19. stoljeću. Reforma kapitalizma iskorjenjivanjem njegovih najokrutnijih dijelova također je stara stvar. Pokušaj toga bile su socijalne dežave, a i ti su sustavi pod sve akutnijim pritiskom kako ljudi dulje žive. Pravi bi pokušaj bio reformirati ili promijeniti tijek globalizacije, naročito funkcioniranje u korist bogatih, no nijedna vlada na svijetu to, dakako, ne poduzima. Neke ideje, poput poreza na financijske transakcije, postoje već godinama, no nisu izvedive. Ponekad se povijest ubrzava. Kakva je ovo godina bila za sjevernu Afriku i Zapad! Republika Tahrir otvorila je put većoj zbrci. Idealizam tog trenutka jednostavno se nije mogao suzbiti. Kritičari i oni koji vjeruju da u arapskome genomu postoji nešto protudemokratsko osjećaju trijumf osvete. Nije li upravo islamska stranka pobijedila na tuniškim parlamentarnim izborima? Jest, a to je dobro jer do promjene u arapskome svijetu neće doći putem odricanja vjere, već združivanjem vjere i modernosti.

Mladi muslimani žele demokratska, otvorena društva u kojima islam igra važnu, ali ne i dominantnu ulogu: smatram da će se takva društva uskoro oblikovati u Tunisu, Libiji i Egiptu. Bit će značajnog nazadovanja, ali smjer za novo desetljeće jest zadan. Isto tako, globalizacija se ne može poništiti, već se mora prilagoditi i ujednačiti. Tijek ostvarenja ujednačenja ovisi o Zapadu te novim silama kao što su Kina, Indija, Brazil i Južnoafrička Republika, države koje su jednoznačno šutljivo i oprezno reagirale na Arapsko proljeće zbog starog antizapadnjačkog refleksa. No više nije dovoljno biti protivnik Zapada. Moraju sami dati ideje i uložiti novostečeno bogatstvo u rješavanje pitanja koja su potaknule velike rasprave na trgu Tahrir i Wall Streetu.

The New York Times