Napad na švedski model

Kristina Birke Daniels
Autor 19.9.2022. u 12:41

Napad na švedski model

Hoće li Büllerbü odnijeti oluja? Foto: DPA

U nordijskoj uzornoj zemlji, desničarsko-radikalni Švedski demokrati očito dobivaju na popularnosti. Zemlja je usred prokreta.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Gotovo je. Konačan rezultat je utvrđen. Nakon godinu dana na vlasti i trodnevne izborne napetosti prva premijerka Švedske Magdalena Andersson podnosi ostavku. I to iako ima ocjenu popularnosti oko 50 posto, a socijaldemokratska partija sa silnih 30 posto je najveća frakcija u parlamentu.

Raspoloženje posljednjih dana podsjeća na Veliku Britaniju nakon referenduma o Brexitu. Dijelovi stanovništva su duboko šokirani, drugi djeluju trijumfalno, euforično. Treći dio ostaje napeto pragmatičan – postoji još mala nada da tijesna većina od 176 prema 173 mjesta ne dozvoljava stvaranje koalicije. Možda će liberalna partija još izaći iz građansko-konzervativnog desničarskog lagera, koji trenutno drži krhku većinu. Moglo bi se još štošta dogoditi dok govornik parlamenta, novi „Talman“, nakon svoga izbora 20. septembra ne pozove šefa partije koji iza sebe ima većinu da pokuša formirati vladu.

Sa svojim korijenima u švedskom neonacističkom pokretu, Švedski demokrati ističu se među europskim desničarskim populističkim pokretima

Internacionalni mediji gledaju uznemireno na drugog pobjednika izbora: Švedske demokrate. Sa svojim korijenima u švedskom neonacističkom pokretu i individualnim odnosima sa nasilnim Nordic Resistance Movement (Nordijski pokret otpora) i drugim dvojbenim organizacijama oni se ističu među, u međuvremenu brojnim, evropskim desničarsko-populističkim pokretima. Populistička desničarsko-radikalna partija je nakon svoga ulaska u parlament 2006. na četiri uzastopna sljedeća izbora stalno i jako rasla. Njezina trenutna pobjeda katapultira je u neslužbenu ulogu vođe opozicije. Čak i u Švedskoj niko to nije slutio – do kratko pred izbornu nedjelju. Jedan izvještaj nevladinih organizacija ustanovio je kratko pred izbore da 214 kandidata partije imaju direktne veze sa desničarskim ekstremizmom.

I sada, ima li zbog toga njihov partijski vođa pravo na formiranje vlade? To je jedino pitanje koje se može jasno negirati. Jer uprkos svoj popularnosti Jimmie Akesson, predsjednik Švedskih demokrata, koji je sam ranije kratko bio kod Umjerenih, može računati samo na glasove iz svoje vlastite partije. To u Švedskoj nije dovoljno kao polazna osnova za mandat za formiranje vlade.

Mnogi vide izborni uspjeh desnice kao izraz evropske normalnosti – gotovo kao sustizanje unutar Europe, gdje su se etablirali ekstremni desničarski glasovi, među ostalima u Austriji ili Francuskoj. Gdje konzervativne partije postaju sve radikalnije i otvaraju se prema desno, gdje su desničarski radikali već nekoliko puta bili u vladama i gdje oni u parlamentu imaju sve jaču većinu i sve češće postavljaju gradonačelnike. Kao u Italiji gdje je opasnost od neofašizma realna.

Pojedini socijaldemokrati i ljevičari očajni su na društvenim mrežama: „Skandinavija nikada više neće biti kakva je bila“. Ali kakva je bila, odnosno jeste Skandinavija? Odnosno bolje rečeno, kakva je Švedska? Odgovara li slika sa strane  “socijaldemokratskog raja” sa snažnom, mirnom zajednicom, socijalnom pravdom i besklasnim društvom blagostanja (još uvijek) sa švedskom slikom o samom sebi?

U predizbornoj kampanji prevagnula je tmurna slika vlastite zemlje

Ko je dugoročno pratio debate u zemlji zna da neki Šveđani već odavno nemaju više ružičastu sliku o sebi. U ovogodišnjoj predizbornoj kampanji prevagnula je tmurna slika vlastite zemlje. Narativi su govorili o realnosti obilježenoj ruskim napadačkim ratom, energetskom krizom, inflacijom i recesijom, o realnim strahovima od nazadovanja i sve veće socijalne nejednakosti, o svakodnevnom visokom kriminalitetu kojem nevini – i djeca – dijelom smrtno stradaju kao žrtve, o iskorištavanju i privatizaciji države blagostanja, nedostajućim pristupom obrazovanju, visokim troškovima kod zubara i neadekvatnim njegovateljstvom i zdravstvenom zaštitom. Skoro nevjerovatno je da su sve partije bile jedinstvene u tome da će budućnost biti tako tmurna ukoliko ostane status kvo. Pritom je skoro u cjelini u predizbornoj kampanji nedostajala jedna tema, koja stvara strah od budućnosti: U zemlji Grete Thunberg klimatska katastrofa jedva da je diskutovana.

Mnogi Šveđani su nezadovoljni, čak frustrirani. Ljudi sa niskim prihodima i niskim nivoom obrazovanja u dohodovno slabim područjima smatraju da se zemlja pogrešno razvija. Partija Švedskih demokrata je taj rezervoar za strahove i nezadovoljstvo. Ona važi kod nekih birača kao ekonomsko-politički ljevičarska, jer ona obećava da ne želi smanjiti naknade za nezaposlene ali da ih hoće nacionalizovati.

Protiv njihove ljevičarske orijentacije govori njihov pojednostavljeni pristup rješavanju problema koje se može svesti na formulu zero asylum, zero migration: Pošto su „stranci“ korijen sveg zla Švedska se može spasiti samo ako su na prvom mjestu etnički Šveđani. Iz toga rezultirajući politički prijedlozi SD-a utiču na vanjsku politiku od pooštrene deportacije preko ukidanja feminist foreign policy do otkazivanja suradnje na razvoju – što bi najvjerovatnije bilo kontraproduktivno, jer se radi o borbi protiv uzroka migracije.

I kod tačnijeg pogleda na politiku tržišta rada postaje jasno da prijateljska retorika prema radnicima ne predstavlja stvarno ideološko ubjeđenje. Umjereni, hrišćanski demokrati, Švedski demokrati i liberali su naprimjer jedinstveni u tome da hoće limitirati štrajkove i otežati izražavanje podrške u okviru solidarnosti sindikata. Osim toga oni namjeravaju da ukinu takozvani Ghent System sindikata.

Naime, osiguranje za slučaj nezaposlenosti ne pripada u Švedskoj u državni sistem obaveznog osiguranja nego je upravljano od kasa uzajamne pomoći i sa jednim izuzetkom vođeno od sindikata. To podstiče radnike koji žele biti dobro osigurani da pristupe sindikatu i objašnjava time najviši stepen organizacije sindikata na cijelom svijetu. Visoki stepen organizacije opet stvara značajnu jačinu sindikata u tarifnim pregovorima. Prijedlog Švedskih demokrata da se pomoć u slučaju nezaposlenosti nacionalizuje sindikati razumiju kao direktan napad na Švedski model u kome su socijalni partneri temeljni stubovi. A ko zna, možda se Švedski demokrati dodatno nadaju da oni sa kontrolom plaćanja u državnoj ruci mogu ciljano opslužiti finansiranje jedne njihove interesne grupacije (nezaposleni).

Drugim riječima, oni hoće da kompromituju švedski model socijalne i države blagostanja – koji u znatnoj mjeri počiva na tarifnim pregovorima jakih socijalnih partnera, naime poslodavaca i sindikata – i tako oslabiti sindikate. U javnoj izbornoj debati ova politika tržišta rada Švedskih demokrata začuđujuće nije igrala nikakvu ulogu.

Švedski demokrati fascinirani su pristupima iliberalnih demokracija u Europi

Međutim, Švedski demokrati su prije svega fascinirani pristupima iliberalnih demokracija u Europi, kao naprimjer u Mađarskoj. U Švedskoj se sada, između ostaloga, govori o tome da se treba energičnije boriti protiv kriminalnih organizacija. Šta tačno definiše kriminalnu organizaciju je međutim nejasno, posebno da li to nadilazi organizovani zločin. Mogući scenariji eskalacije – pored namjeravanog ograničavanja pravne sigurnosti sindikata – izazivaju vrtoglavicu naravno prije svega kod manjina: U iliberalnim demokratijama se organizacije kao sindikati i nevladine organizacije iznenada kriminaliziraju sa sumnjivom pravnom osnovom.

U kojoj mjeri Švedski demokrati mogu provesti svoje zahtjeve i na kojim političkim poljima će morati praviti kompromise ne može niko prognozirati. Malo toga se može predvidjeti i u tome da li se u već započetim pregovorima između konzervativnih Umjerenih i partijskog vođe Švedskih demokrata radi samo o političkim prijedlozima ili i o učešću u vladi u formi ministarskih pozicija.

Zbog toga će svijet narednih dana kao opčinjen gledati prema Švedskoj. Međutim, čak i sa Švedskim demokratima u vladi, kurs prema Rusiji zasad bi se zadržao. Švedski demokrati su, kao skoro sve partije u švedskom parlamentu, glasale za pristup NATO. U pitanju ruskog napadačkog rata Švedski demokrati su na strani Ukrajine. Međutim, u prošlosti partije bilo je uvijek obožavatelja Rusije i čak šefu partije teško je u intervjuu pao izbor između Vladimira Putina i Joe Bidena, tako da u prostoru stoji pitanje da li bi dijelovi partije sa pogledom na vanjsku politiku mogli predstavljati bezbjednosni rizik.

Socijaldemokrati u Švedskoj moraju sada brzo razviti strategije i prije svega čvršće alijanse da bi Šveđanima pokazali put u bolju, socijalno pravedniju budućnost. Inače će biti sve teže desnicu sa njihovom agendom držati van vladinih odgovornosti ili čak zaustaviti. Jer prijeti prihvatanje da se oni sve više legitimišu.

ipg-journal.de

Kristina Birke Daniels
Autor 19.9.2022. u 12:41