ENG
Nastanak celibata
Autor/ica 👤Dr. Danny Kringiel
Povezani članci
Foto: United Archives International / IMAGO – Uzor za neženjenje katoličkih svećenika: Isus Krist. Međutim mnogi katolici smatraju da obaveza duhovnika na seksualnu suzdržanost nije više suvremena.
Kako katolička crkva prisiljava svećenike na celibat
Čak i kardinal Marx zahtjeva ukidanje obaveze seksualne suzdržanosti za katoličke duhovnike. Međutim, tvrdolinijaši se brane kao da je crkva bez celibata nezamisliva. Koliko je ovaj propis stvarno star?
Piše: Dr. Danny Kringiel – spiegel.de 3.02.2022.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
Sa svojim apelom za ukidanje obaveznog celibata za svećenike minhenski kardinal Reinhard Marx pokrenuo je ponovo diskusiju oko reforme obaveze neženjenja u katoličkoj crkvi. „Stvoriti mogućnosti za celibatne i oženjene svećenike“, rekao je Marx za Süddeutschen Zeitung „je bolje za sve“.
Međutim, Vatikan trenutno još čvrsto stoji iza obaveze seksualne suzdržanosti za svećenike. Pritom je celibat, obaveza neženjenja za svećenike, istorijski gledano još stvarno mlad. „Radi se tako kao da je neženjenje oduvijek bila pretpostavka za svećenićki poziv ali to nije tačno“, objašnjava istoričar crkve Hubert Wolf sa univerziteta Münster, koji se u svojoj knjizi „Celibat. 16 teza“ (2019) iscrpno bavi ovom temom. „Posljednje formulisanje ove povezanosti“, kaže Wolf, “je upravo samo sto godina staro. Ono je utvrđeno u crkvenom zakoniku, Codex Iuris Canonici.“ Pravilo, koje je otada konzervisano kroz papske zabrane diskusija – naprimjer na Drugom vatikanskom koncilu šezdesetih godina.
Prije toga stoljećima ni u kom slučaju nije bilo samorazumljivo da katoličko sveštenstvo živi van braka. Tek 1139. godine učinio je Drugi lateranski koncil neženjenje pretpostavkom za svećenićki poziv. O Isusovom celibatu se više puta raspravljalo, međutim iza toga su stojali čvrsti ekonomski interesi: Crkva je htjela spriječiti da djeca svećenika postavljaju zahtjeve za naslijedstvo – i umjesto toga da ona svoj imetak zadrži.
Wolf je u svakom slučaju sakupio mnoge dokaze da se celibat uprkos srednjovjekovnom pravilu jedva probijao. Tako su naprimjer svećenićke pozicije u Minsterlandu, prema Wolfu, u 17. stoljeću prenošene od svećenika na njihove sinove. Pod „celibatom“ se podrazumijevalo puno toga različitog – od seksualne suzdržanosti nedjeljom do zabrane ženidbe za svećenike udovce.
Tek u 19. stoljeću učvrstila se konačno definicija celibata kao trajne seksualne suzdržanosti. U prvom planu pritom se opet pozivalo na Bibliju: „Teološki prevaziđeno to se zasnivalo na ideji: Isus je bio neženjen. Kao što je Gospodin bio neženjen trebaju svi koji mu slijede, ostati neženjeni“, kaže Wolf. Međutim, pritom se zaboravlja da Biblija ni u kom slučaju ne daje strogu maksimu neženjenja: „Pavle naprimjer opisuje kako drugi apostoli na misionarskim putovanjima vode sa sobom svoje supruge.“
„Arhaična predstava o čistoti svećenika“
Tabuiziranju seksualnosti u katolicizmu doveli su, međutim, prije svega religiji tuđi uticaji, objašnjava Wolf: Tako su redovnice i redovnici iz stoičke filozofije grčke antike preuzeli ideal „čistote“, utjelovljen u seksualnoj suzdržanosti ali i u drugim praktikama kao naprimjer vegetarijanska ishrana. Tim putem „preuzete su arhaičke predstave o čistoti svećenika u kršćanstvu“ – i to iako upravno redovnice i redovnici koji tradiraju ove vrijednosti sami nisu bili duhovnici nego laici.
Paralelno se, prije svega od 19. stoljeća odvijalo „duhovno uzdizanje sveštenstva“. Tako se pričest na početku kršćanstva jednostavno razumjela kao podjela hljeba. U toku stoljeća taj akt je sve jače uzimao kultni karakter svete mise. Analogno ovome kultnom uzdizanju duhovnici nisu više posmatrani kao normalni ljudi i odgovarajuće tomu nisu mogli ni voditi normalan život.
Važan krunski svjedok u reinterpretaciji celibata do seksualne suzdržanosti bio je kasno antički teolog Aurelije Augustin (354–430): „Njegov pogled na svijet bio je pod uticajem ogromne mržnje prema tjelesnom“, objašnjava Wolf. „Tijelo i tjelesno su u augustinizmu generalno nešto loše. To ide tako daleko da on čak i bračno općenje odbija kao razvratno – osim ako služi za rađanje djece i tada se u nuždi može prihvatiti.”
Danas, bar u zapadnom katolicizmu raširena norma svećeničkog neženjenja – u katoličkim istočnim crkvama naprimjer su oženjeni svećenici normalnost – je prema tome relativno mlada i pod uplivom vankršćanskih uticaja. Osim toga je podrška za ovaj način života i unutar katoličke crkve već odavno u velikoj mjeri nestala: Tako su 2019. tri četvrtine učesnika amazonskog biskupskog sinoda zaključili da ubuduće i oženjene muškarce dozvole kao svećenike u Južnoj Americi. Papa Franjo nije ovaj zahtjev do sada slijedio i izbjegao je jasno stanovište.
Istoričar crkve Hubert Wolf ne taji svoju frustraciju zbog papinog oklijevanja da otvori novo poglavlje u istoriji celibata: Franjo mora „konačno ako kaže A reći i B“, kaže Wolf.
Autor/ica 👤Dr. Danny Kringiel
