NATO-va mračna pouka

Povezani članci

• Evropski izazovi
• Lieberman podržava stvaranje palestinske države
• Nema pregovora o Brexitu bez rješenja ‘temeljnih pitanja’
• Egipat: Sukob Kopta i vojske
• Hiljade ljudi ostaje bez struje na sjeverozapadu SAD-a
• Novi skandal u MMF-U: Christine Lagarde pod istragom: prijeti joj pet godina zatvora

Rat u Libiji mogao bi biti jedan od onih neočekivanih značajnih trenutaka u povijesti važnijih nacija. U tom su ratu Sjedinjene Američke Države prvi put imale sekundarnu ulogu, “vodivši iz pozadine”, ako je “vodstvo” uopće prava riječ, a NATO-ve su snage predvodile Velika Britanija i Francuska, najsnažnije vojne sile u Europi. Šest mjeseci prikupljala su se sredstva za borbu protiv najslabije vojske na svijetu, manjkalo je zrakoplova, oružja i naoružanja i sve je to NATO nekako nategnuo pod izlikom da se djeluje isključivo u službi “zaštite civila”, a bilo je posve jasno da je savez stao na jednu stranu građanskog rata.

U ratu u Libiji, pa tako i u zračnim napadima, nisu sudjelovale neke od najmoćnijih članica NATO saveza, kao što su Španjolska, Turska i Švedska. U tom su ratu Danska i Norveška pružili snažan vojni proboj, naročito kad se uzme u obzir opseg njihovih jedinica. Njihovi su se zrakoplovi i piloti iscrpjeli jer su Francuzi morali povući jedini nosač zrakoplova na nuklearni pogon radi nužnih popravaka, a Talijani su svoj nosač povukli radi uštede sredstava. Samo se osam od ukupno 28 članica saveza uključilo u rat, a većina je iscrpjela zalihe naoružanja pa je morala otkupiti zalihe pohranjene u SAD-u. Njemačka nije htjela sudjelovati čak ni u postavljanju zone bez letova. Iako se Washington u ovom ratu povukao u sjenu jer je Obamina administracija otpočetka sa skepsom gledala na njega, SAD je ipak pokrenuo početnu fazu, naročito što se tiče uništenja libijske zračne obrane, omogućivši tako svojim kolegama iz NATO-a sigurno prelijetanje. SAD je potom ponudio obavještajne usluge, redovan dotok goriva i precizno bombardiranje, što Pariz i London ne žele priznati. Tad su NATO-va zračna snaga i tehnologija udružene s britanskim, francuskim i katarskim “trenerima” koji su “tajno” radili s pobunjenicima uspjeli poraziti snage pukovnika Moamera Gadafija, što je bilo i za očekivati. Međutim, pitanje je hoće li se europske članice NATO saveza ikad više upustiti u takvu avanturu. Europljani će razviti obrambeni identitet kojim se toliko dugo ponose ili će se, potaknuti troškom i teškoćom u borbi protiv čak i takve zemlje kao što je Libija, jednostavno prestati truditi. Porote više nema, no presuda je i dalje bitna. Stručnjaci za obranu, kao što je Tomas Valasek iz Centra za europske reforme iz Londona, smatra da je diplomatsko djelovanje Washingtona urodilo plodom utoliko što su tijekom rata u Libiji “saveznici dogovorili novu podjelu rada za djelovanje na granicama Europe, a to treba poticati i dalje”. Moguće je. A moguće je i to da će, uzevši u obzir trošak i napor uložen u operaciju u Libiji te nužnost smanjenja domaćeg proračuna, čak i tih osam europskih država koje su se borile odlučiti da su stvarna sigurnost Europe i obrambeni identitet preskupi te da će se njihovi ionako maleni proračuni smanjiti do točke neiskoristivosti – barem što se Washingtona tiče.

François Heisbourg, francuski analitičar obrane pri pariškoj Zakladi za strateška istraživanja, kaže da će odluke Washingtona o “vodstvu iz pozadine” i berlinske odluke o potpunom povlačenju “imati dalekosežne strateške posljedice za NATO i Europsku uniju”. Možda je, stoga, Libija mračan model budućnosti NATO-a – interne koalicije spremnih koje ograničavaju uvjeti i “upozorenja” drugih država, ponestajanje naoružanja i meta i neodgovarajuće mjere u ostvarivanju političkih ciljeva. Gospodarska je kriza doprinijela nespremnosti Europe da konačno ispuni svoje velike ambicije u inozemnim i obrambenim pitanjima. U veljači je na Konferenciji o sigurnosti u Münchenu glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen znakovito izjavio da su se u posljednje dvije godine proračuni za obranu europskih zemalja smanjili za 45 milijardi dolara. Ako se takva kretanja nastave, rekao je Rasmussen, “postoji rizik od podjele Europe” te od “udaljavanja Europe od SAD-a”. Kao i Europska unija, Atlantski savez pati od predvidivog postsovjetskog mamurluka. U svojoj su najnovijoj strateškoj doktrini vođe NATO-a pokušali otkriti moguće prijetnje Europi pa su razmišljali i o piratstvu, a pravi je povod osnivanju organizacije nestao zajedno s sovjetskim tenkovima na obalama Elbe. Što se Afganistana tiče, što se manje govori – bolje je. Saveznici NATO-a i dan danas oplakuju objavu rata protiv Al-Qaide i talibana nakon napada 11. rujna. Velika Britanija i Francuska, koje i dalje u tom ratu gube vojnike i više novca nego u Libiji, jedva čekaju da se povuku. Malo je onih u Europi koji misle da se u ratu može pobijediti na tradicionalan način, da će doći do slavodobitnog završetka ili da će utjecaj najnovijih intervencija sa Zapada potrajati.

The New York Times