Navijam za Englesku, ali samo na stadionu

Kenan Malik - The Guardian
Autor/ica 7.7.2021. u 09:11

Navijam za Englesku, ali samo na stadionu

Foto: Christian Charisius/DPA/PIXSELL

Istina je, skakao sam od sreće kad je Rahim Sterling prošle nedelje dao gol protiv Nemačke. Isto bih se radovao da ga je dao Škotskoj. Kad Indija sledećeg meseca bude igrala protiv Engleske u kriketu, navijaću za Englesku, a ne za zemlju u kojoj sam rođen.

Kad je sport u pitanju, duboko sam investiran u engleski identitet. Mada sam spreman da mašem zastavom na stadionu, u drugim oblastima zastava miruje. Ja sam, kako bi Sunder Katvala i Džon Denam rekli, „Englez na 90 minuta“. Katvala, koji vodi konsultantsku firmu Britanska budućnost i Denam, bivši poslanik laburista, danas direktor Centra za engleski identitet i politiku na Univerzitetu u Sautemptonu, jedni su od najgorljivijih zagovornika potrebe za engleskim identitetom na levici. Zajedno sa Stivom Balindžerom, objavili su novi pamflet pod nazivom „S one strane nacije na 90 minuta“, koji zagovara „inkluzivnu Englesku izvan stadiona“ i na njemu.

Ranije nisam bio Englez čak ni tih 90 minuta. Kao tinejdžer koji odrasta u duboko rasističkoj Britaniji, često lišen prava na pripadanje, namerno sam pao na Tebitovom testu i odbijao da navijam za bilo koji britanski tim, kamoli engleski. Bilo u fudbalu, kriketu ili klikerima, važilo je pravilo „bilo koji tim osim engleskog“.

Danas je drugačije. Rasizam nije nestao, ali je ona njegova otrovna verzija koja je izobličila Britaniju pre jedne generacije konačno počela da bledi. Priroda britanskog i engleskog identiteta takođe se promenila. Prema podacima Britanske budućnosti, danas malo belaca u Engleskoj misli da neko kao ja nije Englez. Samo jedan od 10 insistira na rasno isključivom identitetu. Kad je reč o etničkim manjinama, manje od jedne na 5 osoba oseća da je engleski identitet domen belaca. Manjine u Engleskoj sebe češće identifikuju kao Britance nego kao Engleze. Taj jaz se sada sužava, smatra Britanska budućnost i mnogi ljudi se osećaju i kao Britanci i kao Englezi.

Odavno sam napustio stav „bilo šta osim Engleske“. Sad i ja osećam bol zbog poraza na prvenstvu u kriketu, radost zbog pobede fudbalera nad Nemcima. Da li vidim sebe kao nešto više od „Engleza na 90 minuta“? Mogu li da budem Englez 24/7?

Tribalizam je sastavni deo sporta. Naravno, sport je i veština i srčanost, odlučnost i snaga. To su razigrane noge fudbalera Moa Salaha, uzvišeni forhend Rodžera Federera, munjevita brzina sprinterke Dine Ašer-Smit. Ali tu su i rivalitet i sukob, na ličnom i timskom nivou. Liverpul protiv Mančester Junajteda, Federer protiv Nadala, Britanka Ašer-Smit u olimpijskom obračunu protiv Jamajčanke Šeli-En Frejzer-Prajs: to je ono što sportu daje dušu i dramu, ono što ugrađuje individualna postignuća u širu priču koja pripada publici koliko i takmičarima.

Sport generiše vrstu tribalizma koju ne želim da vidim izvan stadiona. Žestoka i nemilosrdna, to je lojalnost koja ne podleže kontroli razuma. Možda bih voleo da Engleska u fudbalu potuče Škotsku do nogu (izvini, Endi Robertsone) ali ne mislim da su interesi Engleske izvan terena suštinski različiti od interesa Škotske, niti bih voleo da razmišljam o politici u okvirima takvog razdora.

Pokojni Rodžer Skraton, konzervativni filozof, tvrdio je da Englezi „nikada nisu morali sebi da postave pitanje ko smo mi, jer su instinktivno znali ko su“. Engleska je prosto bila njihov dom. Ali dom može imati razna značenja, može biti isključiv koliko i širokogrud. Prema Skratonu, skorašnji imigranti „uopšte nisu pravi Englezi, već su postali Britanci kroz čudan proces koji nadilazi neprirodnost stranaca: nelagoda zbog imigracije je neizbežna zbog poremećaja starog poznatog iskustva doma“.

Naravno, zagovornici engleskog identiteta sa levice, kao što su Katvala i Denam, odbacuju takvu viziju i definišu ga njegovom inkluzivnošću, smatrajući ga „građanskim identitetom“, neophodnim za izgradnju „političke zajednice“. Upadljivo je koliko se malo razgovara o tome šta, mimo diverziteta, uopšte znači engleski identitet.

Delom je to posledica načina na koji je diskusija pokrenuta, uglavnom kroz eroziju britanskog identiteta. Kako su Škoti i Velšani razvijali svoje identitete i sticali zakonodavnu autonomiju, mnogi u Engleskoj su osetili gubitak moći i kontrole nad svojim životima. Bio je to, kako se pokazalo i u raspravi o brexitu, delimičan efekat već duže vreme tinjajućeg resantimana prema „eliti iz metropole“ i osećaja da su ih zaboravile glavne političke partije, posebno laburisti. Engleski identitet doživljava uspon ne zbog pozitivnih podsticaja na usvajanje identiteta, već zbog nepoverenja i prezira prema drugim oblicima kolektivne pripadnosti.

Ta oskudnost engleskog identiteta stvorila je od fudbala njegov primarni simbol. Anketa koju je sprovela Britanska budućnost pokazuje da fudbalski tim daleko nadilazi bilo koji drugi simbol inkluzivnog engleskog identiteta. Kao i u većem delu političke debate.

„Zamišljena nacija miliona deluje realnije kao grupa od 11 izabranih ljudi“, pisao je Erik Hobsbaum, što je citat koji Katvala koristi u svom eseju kada hoće da istakne značaj fudbala za engleski identitet. Vredi pročitati ceo pasus iz kog je citat izvađen (iz knjige „Nacije i nacionalizam od 1780“). Hobsbaum opisuje rast nacionalističkog žara u Evropi u međuratnom periodu, u trenutku kada vlade počinju da koriste sport kao most između javne i privatne sfere, da bi „nacionalni simboli postali sastavni deo života svakog pojedinca“.

Na pitanje zašto se toliko ljudi priklonilo ovom projektu, Hobsbaum odgovara da je on dobrim delom „ispunio prazninu neuspeha, nemoći i očigledne nesposobnosti drugih ideologija, političkih projekata i programa da ostvare nade ljudi“. To je tako bilo tada, a tako je i danas. Džon Denam je možda u pravu kada kaže da je Engleskoj potreban parlament. Ali osećaj napuštenosti i gubitka kontrole koji dominira politikom u Engleskoj neće ublažiti ni autonomno zakonodavstvo, ni osećaj engleskog identiteta. Za to je potrebna druga vrsta političkog projekta.

Strastveno ću navijati za Englesku, ali kad prođe tih 90 minuta nestaće i moj engleski identitet. U sportu sam tribalan, ali zbog nacije ne.

The Guardian, 04.07.2021.

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net

Tagovi:
Kenan Malik - The Guardian
Autor/ica 7.7.2021. u 09:11