Nerazumna elita

Povezani članci

• Solidarnost studenata širom Irana sa protestom na Teheranskom univerzitetu
• Nove žrtve u Venecueli tokom protesta protiv Madura
• Biden i Xi Jinping održali maratonski sastanak: Odnosi naših zemalja ne smiju prerasti u sukob
• Najmanje 54 osobe poginule u prevrtanju kamiona u Meksiku
• Eskalacija nasilja u Egiptu
• Troje mrtvih i 71 ranjeno na istoku Turske

Većina zapadnih gospodarstava protekle je tri godine provela u teškim mukama. U Sjedinjenim Američkim Državama je trenutna stopa nezaposlenosti najviša od tridesetih godina prošlog stoljeća, a nije izgledno da će se taj problem brzo riješiti. Jedinstvena eurozona raspada se po šavovima. Kako je sve tako pošlo po zlu?

Ono što sve češće čujem iz usta pripadnika političke elite jest da je za to uglavnom kriva javnost. Smatraju, dakle, da smo se u nevolje uvalili jer su glasači htjeli dobiti nešto i ne dati ništa zauzvrat, a da su slabašni političari pohitali udovoljiti gluposti glasača. Eto, vrijeme je da se da do znanja da ideja o okrivljavanju javnosti nije samo sebična, već i potpuno netočna. Istina je da nas je u gabulu gurnula financijska politika koja nije odgovorila na potrebe javnosti. Uz časne iznimke, uglavnom se radilo o politici koju su gurale grupice utjecajnih ljudi, a mnogi od njih danas nam drže prodike kako se trebamo uozbiljiti. Prvo ću se posvetiti SAD-u, a onda ću reći nešto i o Europi. Ovih nam dana stalno pune glavu o tome kako treba smanjiti proračunski deficit. Očito je netko pobrkao prioritete jer je sasvim jasno da bismo se najprije trebali pobrinuti za stvaranje novih radnih mjesta. No, kad se već priča o deficitu, treba se zapitati što se dogodilo s proračunskim suficitom američke vlade iz 2000. godine? Dogodile su se tri stvari. Najprije, Bush je uveo porezne olakšice koje su dug države u proteklih deset godina opteretile s dodatnih 2 bilijuna dolara. Zatim smo se upustili u rat u Iraku i Afganistanu, što nas je stajalo još otprilike 1,1 bilijun dolara, a na kraju nas je pogodila Velika recesija, koja je dovela do drastičnog pada prihoda te porasta potrošnje sredstava na programe skrbi za nezaposlene i druge oblike pomoći. Tko je onda odgovoran?

Bush je porezne olakšice uveo kako bi pothranio ideologiju svoje stranke, a ne zato što je narod za to klicao. Ista je stvar s Irakom: napao je Irak jer su tako htjeli on i njegovi savjetnici. Krenuli su na narod pravom obmanjujućom promidžbenom kampanjom kako bi pridobili podršku za napade, a čak ni nakon toga glasači nisu toliko glasno zagovarali rat kao što se moglo čuti iz usta američke političke i učene elite. Na kraju, Veliku je recesiju pokrenuo razulareni financijski sektor ohrabren krajnje neodgovornim manjkom regulacije poslovanja. Tko je, pak, odgovoran za manjak regulative? Washingtonski moćnici koji imaju jake veze u financijskoj industriji, eto tko. I opet su loše odluke elite, a ne pohlepa malog čovjeka, Ameriku gurnule u dug. Ista stvar višemanje vrijedi i za Europu. Trenutno je u Europi službena priča ta da su vlade zemalja u krizi previše udovoljavale prohtjevima naroda pa su glasačima previše obećavali, a državna se blagajna nije dovoljno punila. Ta je priča, ruku na srce, točna što se Grčke tiče, ali nema nikakve veze s onim što se dogodilo u Španjolskoj i Irskoj. Prava je priča o europskoj krizi ta da su vođe stvorili jedinstvenu valutu, euro, a nisu izgradili institucije koje bi podržale uspone i padove unutar eurozone. Usto, želja za jedinstvenom europskom valutom bila je vizija elite, a glasači su uglavnom nevoljko pristali na to. Treba okriviti one koji su stvarno odgovorni i kazniti naše političke elite inače će nam u budućnosti još više naštetiti.

Paul Krugman

The New York Times