Neskrivene kamere

Tena Erceg
Autor 25.10.2022. u 08:22

Neskrivene kamere

U pandemiji se sveobuhvatni nadzor proširio na praktički cijelu kinesku populaciju 24 sata dnevno (Foto: Aly Song/Reuters)

Uz gotovo kontinuiran rast ekonomije, Xijeva vladavina specifična je i po korištenju tehnologije u uspostavi sveobuhvatne društvene kontrole, odnosno stvaranju društva “koje automatski neutralizira disidente i istovremeno nagrađuje one koji mu se podvrgavaju”

Kineski predsjednik Xi Jinping uskoro bi na 20. kongresu Komunističke partije Kine (KPK) po treći put trebao biti izabran za glavnog sekretara, zbog čega se u posljednje vrijeme više nego inače raspravlja o utjecaju koji je na kinesko, ali i globalno društvo ostavila njegova dosad desetogodišnja vladavina. Uz gotovo pa kontinuiran rast ekonomije, zahvaljujući kojemu Kina neumoljivo dahće za vratom najvećoj na svijetu, onoj američkoj, Xijeva vladavina specifična je i po načinu na koji se režim koristi tehnologijom u cilju uspostave sveobuhvatne društvene kontrole.

Izvještaji koji se time bave obično su pritom fokusirani na sjeverozapadnu autonomnu regiju Xinjiang, čiji su muslimanski narod Ujguri podvrgnuti kontinuiranom nadzoru pod egidom suzbijanja islamističkog radikalizma. No kineski nadzorni aparat nije ograničen na Xinjiang već se podjednako prostire uzduž i poprijeko cijelog teritorija Narodne Republike Kine, s tom razlikom što se tehnologije nadzora na svim područjima ne koriste u iste svrhe. Time se bavi nedavno objavljena knjiga “Surveillance State: Inside China’s Quest to Launch a New Era of Social Control” (“Država nadzora: Kineska nastojanja na uspostavi društvene kontrole novog doba”) Josha China i Lize Lin, dugogodišnjih kineskih izvjestitelja dnevnika Wall Street Journal. Autori u njoj istražuju kako funkcionira “tehnodistopijski” sustav nadzora u samoj Kini, ali i koje su međunarodne implikacije razvoja kineskih tehnologija za nadzor i kako su zapadne, prije svega američke kompanije od prvoga dana pomagale izgradnju toga sustava. A ultimativni je cilj toga sustava, kako u razgovoru za portal The Intercept kaže Chin, “kreirati savršeno projektirano društvo koje automatski neutralizira disidente i istovremeno udobnošću, sigurnošću i predvidivošću nagrađuje one koji mu se podvrgavaju”.

Iako su autori zaposlenici jednog od vodećih američkih dnevnika, njihova analiza iznijansirana je u odnosu na pogrešno i relativno rasprostranjeno shvaćanje da je sveobuhvatni nadzor moguć i prisutan isključivo u društvima koja nisu liberalne demokracije. Jednako tako, Chin i Lin detaljno se bave i društveno poželjnim oblicima upotrebe tehnologije pa zaključuju da je kineska vlada time građane uspjela uvjeriti da pristanu na novi društveni ugovor i dobrovoljno ustupe svoje podatke u zamjenu za efikasnije upravljanje koje ispunjava njihove potrebe. Ipak, iako su tehnologije nadzora sastavni dio svakodnevnog života i u zapadnim društvima, autori napominju da su razmjeri u kojima se one koriste u Kini još uvijek neusporedivi, uz bitnu razliku što ova prva još uvijek imaju kakve-takve mehanizme neovisne kontrole zloupotrebe i manje ili više slobodan medijski krajolik.

Jedan od svjedoka s kojima su Chin i Lin razgovarali ujgurski je disidentski pjesnik i filmaš Tahir Hamut Izgil, koji je pobjegao u SAD 2017., otprilike godinu dana nakon što je “primijetio da se intenzitet nadzora, pritvaranja i nestanaka ljudi i prisustva policije počeo povećavati”. Izgil, koji je 1990-ih bio u zatvoru pod optužbom separatizma, ispričao je kako je kasnije podvrgnut policijskom ispitivanju koje je uključivalo uzimanje niza biometrijskih podataka, detaljan liječnički pregled zajedno s krvnim pretragama i izradu 3D printa lica. Prema saznanjima autora, ti se podaci stavljaju u centraliziranu bazu i koriste kako bi se u tri stupnja procijenio rizik koji pojedinci predstavljaju poretku, pri čemu onaj najviši upućuje na potrebu “političke rehabilitacije”.

Autori tvrde da je regija Xinjianga zbog svoje strateške lokacije, obilja resursa i raznolikosti populacije za centralnu vlast i ranije bila izazov, a naročito nakon što se, neposredno prije jačanja represije, tamo dogodio niz separatizmom inspiriranih nasilnih napada Ujgura na Han Kineze. Klasificirani dokumenti u koje su dobili uvid pokazuju da se tehnologije umjetne inteligencije u Xinjiangu koriste u cilju društvenog inženjeringa, odnosno suzbijanja protudržavnog djelovanja, ali jednako tako i u regijama naseljenima većinskih stanovništvom zbog predviđanja sigurnosno rizičnog ponašanja, na sličan način na koji to rade algoritmi Facebooka i Googlea kako bi predvidjeli sadržaje koji korisnike zanimaju.

U drugim dijelovima Kine te se tehnologije mahom koriste u nominalno korisne i uglavnom društveno prihvaćene svrhe, primjerice za kontrolu prometa i lakšu organizaciju reakcije hitnih službi u prenapučenim gradovima. Jadan od najdrastičnijih primjera je Hangzhou, ekonomsko središte u kojemu su locirana sjedišta kompanije za internetsku prodaju Alibaba i onih za proizvodnju tehnologije za nadzor Hikivision i Dahua. Ti tehnološki divovi u Hangzhouu proizveli su i uspostavili sustav Smart City koji uz pomoć mreže nadzornih kamera i podataka koji se procesuiraju u oblaku “Mozak grada” upravlja gradskom infrastrukturom i prometom kako bi se brže detektirale nesreće i olakšala reakcija hitnih službi. Sustav je u grad uveden 2016. godine, a podaci govore da je već dvije godine kasnije Hangzhou pao s petog na 57. mjesto prometno najzagušenijih kineskih gradova.

Chin i Lin pišu da su kamere za prepoznavanje slika i lica naročito važan alat za policiju jer prometna infrastruktura ne prati porast stanovništva koji je opterećuje, ali i u širem smislu sigurnosti s obzirom na to da se one koriste i za suzbijanje drugih vrsta kriminala, primjerice hvatanje počinitelja pljački ili otmica. Kineska policija pritom je osobljem potkapacitirana u odnosu na zapadne zemlje, pa tako na 700 ljudi dolazi jedan policajac, dok je u SAD-u taj omjer jedan policajac na 400 ljudi, a u Velikoj Britaniji jedan na 250. Digitalne tehnologije nadoknađuju manjak ljudstva i povećavaju efikasnost policije, a kompanija koja se bavi analizom tehnoloških usluga Comparitech navodi da je Kina zemlja s daleko najvećim brojem nadzornih kamera u javnom prostoru, s njih ukupno oko 500 milijuna. Kineski gradovi imaju prosječno 370 kamera na 1.000 stanovnika, dok je taj omjer u Londonu 13 na 1.000, u Los Angelesu 8,8 na 1.000, a u Moskvi 17 na 1.000.

Autori tvrde da većina ljudi s kojima su razgovarali razumije implikacije koje ti sustavi imaju na privatnost, ali su voljni mijenjati je za sigurnost koju im oni omogućavaju, iako to podrazumijeva izrazito visoku razinu kontrole koja uključuje identifikaciju i pri najbanalnijim radnjama kao što su kupovina karte za javni prijevoz i SIM kartice za mobitel, ulazak u ured ili obavljanje plaćanja. Na taj način, kažu Chin i Lin, kineskom je režimu pošlo za rukom definirati koncept privatnosti na način koji ne samo da ne ugrožava državni nadzor nad stanovništvom nego ga učvršćuje. Idealan kontekst za daljnje rastezanje toga koncepta prema sve većem odricanju u zamjenu za opću dobrobit pružen mu je pojavom pandemije Covida-19.

Analiza "tehnodistopijskog" sustava nadzora u Kini

Analiza “tehnodistopijskog” sustava nadzora u Kini

Pandemija je, kaže Liza Lin, bila prekretnica koja je omogućila da se razmjeri nadzora značajno povećaju, a eventualne bojazni i sumnje ustuknu pred tumačenjem da su zahvaljujući tehnologiji spašeni milijuni života. U pandemiji se sveobuhvatni nadzor proširio na praktički cjelokupnu kinesku populaciju 24 sata dnevno u realnom vremenu. Procjena stupnja rizika podrazumijevala je da je za obaveznu karantenu dovoljno da neka osoba na ulici prođe pored druge osobe visokog rizika. To se, kaže Lin, suštinski ne razlikuje puno od sustava kojemu se u Xinjiangu podvrgavaju Ujguri koji su označeni kao prijetnja. Autori knjige napominju i da je u međuvremenu cijeli sustav ponovno “skliznuo na svoju mračnu stranu” pojavom varijante virusa omikron, koji je previše infektivan da bi se njegovo širenje tehnološkim sredstvima moglo suzbijati, zbog čega se ponovno počeo uvoditi strogi lockdown. Na ulicama se mogu vidjeti distopijski prizori u kojima roboti psi i dronovi patroliraju rezidencijalnim kvartovima i ljudima naređuju da uđu u kuće, što je dovelo do češćih pojava otpora i pobuna koje policija guši silom.

Još jedan značajan aspekt kojim se bave Josh Chin i Liza Lin tiče se utjecaja američkih tehnoloških kompanija, ali i tamošnje vanjske i obrambene politike na razvoj kineskog društva nadzora. Oni tvrde da je američki rat protiv terorizma, koji je uslijedio nakon terorističkog napada 11. rujna, stvorio globalno tržište tehnologija za digitalni nadzor velikim ulaganjima za potrebe američkih obavještajnih aktivnosti u Iraku, Afganistanu i drugdje. No ono što je dodatno motiviralo Kinu bila su otkrića koja je kasnije iznio američki zviždač Edward Snowden. Osim razmjera prisluškivanja američkih građana koje vrši obavještajna agencija NSA, ta su otkrića pokazala i da su američke obavještajne agencije posredstvom američke tehnologije kojom se Kina koristila dobile opsežan pristup kineskim informatičkim sustavima. Za kinesku je vladu to bio poziv na buđenje, nakon čega je odlučila riješiti se američke tehnologije u svojim sustavima i razvijati vlastite kako bi očuvala svoju moć i kontrolu u 21. stoljeću, kaže Lin. Ona navodi i da se u godinama nakon Snowdenovih otkrića to najbolje moglo vidjeti u državnom favoriziranju domaćih kompanija. Huawei je probio put za druge kineske kompanije u razvoju hardvera, mrežnih i operativnih sustava, a manje na polju čipova gdje zapadne kompanije još uvijek prednjače.

No prije toga, kaže Lin, upravo su kompanije iz američke Silicijske doline “inkubirale” kinesku državu nadzora, pa navodi primjer prvih kineskih sajmova tehnologija javne sigurnosti, na kojima su redovito sudjelovali američki Cisco, Microsoft i Sun Microsystems. Potonja je kineskoj vladi prodala njezin prvi sustav za bazu podataka otisaka prstiju. Dva desetljeća kasnije američke tehnološke kompanije i dalje su prisutne na kineskom tržištu zahvaljujući prodaji komponenti koje kineske kompanije još nisu dostatno usavršile, poput servera za pohranu velikih količina video materijala ili dijelova sustava umjetne inteligencije koji procesuiraju prepoznavanje lica ili slika. Štoviše, neki od najvećih investitora u kineske tehnološke kompanije bili su američki investicijski fondovi poput fonda Fidelity Capital, što pokazuje da su “i Silicijska dolina i Wall Street od početka uključeni u izgradnju kineske države nadzora”.

Kina je u međuvremenu svoje tehnologije počela izvoziti diljem svijeta, prema procjenama u više od 180 država, naročito onima globalnog juga, nudeći tehnološki kvalitetne i financijski dostupne proizvode.

Autori kao slikovit primjer političkih implikacija tog širenja navode onaj Ugande, gdje se uoči predsjedničkih izbora početkom prošle godine kao perspektivna opozicijska figura pojavio bivši pjevač i glumac Bobi Wine. Kako bi suzbio prijetnje svojoj vlasti, predsjednik Yoweri Museveni od Huaweija je za 127 milijuna dolara kupio sustav nadzora. Ugandski policajci prošli su i program obuke u Kini, nakon čega su uslijedili rasturanje opozicije i još jedna Musevenijeva izborna pobjeda.

Novosti

Tena Erceg
Autor 25.10.2022. u 08:22