Neuspjeh igara moći u Siriji

tačno.net
Autor 4.6.2015. u 17:28

Neuspjeh igara moći u Siriji

Tragediju Sirijaca zasjenile su političke ambicije svjetskih sila, sudbina Palmire i zlodjela ISIL-a.

Piše: John Bell- Al Jazeera

ISIL je zauzeo Palmiru i strah da bi mogao uništiti ovo drevno mjesto prisutan je širom svijeta. Samo je jedna Palmira i ukoliko bi bila uništena to bi bio gubitak za cijelo čovječanstvo. U poništavanju naslijeđa postoji nešto što nas ranjava; naša kulturna memorija nepovratno se briše.

Pa ipak, kako tvrdi Michael Young, fokus na ovo drevno mjesto također je tragičan dokaz u kojoj mjeri je sirijski narod nevažan u ovoj krizi. Više od 200.000 poginulih i milioni raseljenih, a svijet se više brine za Palmiru (i medijske manipulacije ISIL-a) nego za muke Sirijaca.

Improvizovane bombe ili tiha patnja u izbjegličkim kampovima, stari koji polako umiru ili djeca bez budućnosti, manje su vidljivi i manje važni.

Gubitak Palmire uistinu je nenadoknadiv, ali izgleda da je gubitak stotina hiljada života to u manjoj mjeri.

 Bliski istok lošije stoji danas kao rezultat sirijske katastrofe u kojoj sve sile gube kontrolu.

Svaki od ovih ljudi, sa svojom porodicom i kompletnim životom nama je poput nerazgovijetne slike. Palmira izgleda ogromna i značajna dok su oni neodređena apstrakcija koja bude i prođe. Zašto bi nekoga trebala mučiti baš ova ljudska tragedija?

Nestabilnost i sukobi

Uistinu, živote sirijskih ljudi ne zasjenjuju samo sudbina Palmire i ISIL-ova zlodjela, u ovu igru uključene su i političke ambicije svih umiješanih.

Regionalni interesi Irana podrazumijevaju odbranu Hezbollaha i Sirije po svaku cijenu. Rusija neće dopustiti još jedan „uspjeh“ Zapada nakon Libije, a Sirija je front za njenu čast i geopolitički značaj koji ima u svojim očima.

Nakon Iraka i Afganistana, SAD je neopravdano odsutan, dok su Saudijska Arabija, Katar i Turska puni gnjeva spram Assada.

Sirijski režim, međutim, uništava državu koju tvrdi da štiti, dok su opozicione grupe nesretni partneri u regionalnim planovima ili nositelji viralnog ekstremizma. Sirija zaista jeste poligon za krajnje sebičnu proračunatost.

Sve ovo rezultuje veoma aktivnim poligonom za ubijanje kao i paralizom demokratije. Situacija u Siriji je iznijela na vidjelo neuspjeh igara moći i diplomatske metode dva posljednja stoljeća.

Sastanci i pregovori nemaju šanse protiv ovog niza „živih“ političkih sila. Pacijent će vjerovatno umrijeti dok ljekari budu zauzeti konsultovanjem.

Ironija je u tome što, uprkos geopolitičkim ambicijama, Bliski istok lošije stoji danas kao rezultat sirijske katastrofe u kojoj sve sile gube kontrolu. Nestabilnost i sukobi samo se povećavaju, ali izgleda da su ovi rizici privlačniji od dopuštanja da neprijatelj pobijedi.

Postoje, međutim, prvi znaci, tanki zraci svjetlosti, da krvava zbrka u Siriji mora da se revidira, čak i među veoma iskusnim diplomatama.

Bivši UN-ov izaslanik Lakhdar Brahimi napisao je humanu molbu državama da zaštite sirijske izbjeglice i pruže im utočište.

Fred Hof, stručnjak za Siriju i bivši američki zvaničnik je, među ostalima, pisao o imperativu da se zaštite civili. Nedavno sam čuo da stariji i iskusniji kreatori politika iz regije nagovještavaju da se mora skrenuti pažnja na sirijski narod kako bi se prevazišao zastoj klasične diplomatije zasnovane na interesu.

SAD i Rusija pokušavaju pronaći zajednički jezik, čak i ako to podrazumijeva uključivanje regionalnih aktera, ali kako izvještava Marwan Bishara, čak se Ukrajina i Irak zapetljaju prilikom pokušaja da se napravi dogovor. Riješiti interese i različite percepcije svih uključenih aktera je kao riješiti Rubikovu kocku.

Iako danas pati Sirija, to sutra može biti bilo koja druga nacija.

Postoji nada, međutim, da poteškoće s kojima se susreće konvencionalna geopolitika mogu kreirati pritisak dovoljno snažan da iznjedri nove obrasce razmišljanja. Jasnija kristalna sočiva vremenom možda mogu rasvijetliti konfuziju: dok potrebe sirijskog naroda ne postanu paradigma koja nadjačava sve druge, neće biti rješenja za sirijsku zbrku.

Politički interesi

Zdrav razum diktira da Sirijci, kao i drugi, zahtijevaju automatsko uspostavljanje vlade koja zadovoljava njihove prirodne emocionalne i materijalne potrebe. U tom „novom svijetu“, Sirijci će imati pravo da kritikuju Assada, a da ih to ne odvede u zatvor, kao i da imaju različite perspektive u vezi svoje budućnosti bez omalovažavanja. To će, zauzvrat, garantovati mir i stabilnost u Siriji i šire.

Takve ideje danas neće lako prodrijeti u političke navike i interese donositelja odluka. Da li će Rusija, Iran, SAD i Saudijska Arabija, ili sirijski političari staviti sirijski narod ispred svojih politika i interesa? Jasno je da danas neće.

Ovu stvar dodatno komplikuje činjenica da neki Sirijci vjeruju kako je Bashar al-Assad garancija za budućnost, dok ga drugi vide kao najveću prepreku. Mnogi sirijski akteri žele druge ubijediti u svoje stavove.

Ovo može biti ublaženo ako geopolitički akteri, umjesto favoriziranja jednog aktera, podržavaju principe u korist sirijskog naroda, uključujući teritorijalni integritet Sirije i politički prostor koji isključuje svako ugnjetavanje i garantuje prava svim pojedincima, grupama i sektama. Sve i ako ovo ne bude funkcionisalo za Siriju, geopolitika će biti humanizirana i korak naprijed će biti načinjen.

Iako danas pati Sirija, to sutra može biti bilo koja druga nacija. Prema tome, takva politika će biti korisna za sve.

Možda je vrijeme da mnogi širom svijeta napregnu svoju maštu i uvide da svaka žrtva u Siriji ima život jedinstven jednako kao i Palmirin. Čak i ako lično ne poznajemo te patnje, moramo vršiti pritisak da se politike provode kao da ih poznajemo.

Humanija politika bi prepoznala i učestvovala u „univerzalnom zakonu“: Svi mi imamo iste osnovne emotivne i fizičke potrebe. Ukoliko je cilj politika da se ove potrebe zadovolje, onda ćemo napredovati. Ako ne, Sirija je tu kao primjer svima.

 


tačno.net
Autor 4.6.2015. u 17:28