Putinov rat gasom protiv Evrope

Nevjerovatna moć Gazproma

Mikhail Zygar
Autor 4.7.2022. u 12:09

Izdvajamo

  • Prije deset godina čuo sam od stratega iz Kremlja da je besmisleno igrati šah protiv Evropljana, pošto bismo mi to sigurno izgubili. Jedina mogućnost, da se nešto postigne, sastojala se u tome da se promjeni ploča. Tada još nisu znali kako to trebaju postaviti. Ali sada izgleda da znaju. Ja ne znam, da li Evropljani stvarno shvataju njihov plan.

Povezani članci

Nevjerovatna moć Gazproma

Štand Gazproma na sajmu Neftegaz 2022. godine, foto: Maxim Shipenkov/EPA

Državni koncern bio je od početka više od normalnog preduzeća. Gazprom je služio moskovskom vođstvu kao izvor novca, vanjskopolitičko oružje i instrument moći. Zašto je Evropa to tek tako kasno razumjela?

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Mikhail Zygar, rođen 1981. godine je ruski novinar i autor. Od 2010. do 2015. bio je glavni urednik neovisnog ruskog TV odašiljača „Dežd“. On je 2015. objavio bestseller „Završna igra – metamorfoze Vladimira Putina“. Objavio je mnogobrojne druge knjige i započeo „1917. slobodna istorija“, jedan online projekat o ruskoj revoluciji. Nakon ruskog napada na Ukrajinu startovao je online peticiju protiv rata, a kratko nakon toga napustio je Rusiju. Trenutno se nalazi u Berlinu.

Prije 15 godina sam zajedno sa mojim novinarskim kolegom Valerijem Panjuškinom napisao knjigu pod nazivom „Gazprom: Posao sa moći“ – na ruskom se zvala: „Gazprom: Novo oružje Rusije“. U to vrijeme takva knjiga se još mogla objaviti u Rusiji. Nakon što smo protagonistu, najbogatije preduzeće Rusije, istražili došli smo do zaključka da se radi o gigantu u velikoj opasnosti. I da se blagostanje Gazproma i time i Rusije svakog momenta može okončati jer je Putin spreman da ga žrtvuje za svoje ciljeve.

Deset godina kasnije – prije pet godina – napisali smo nastavak i htjeli ga objaviti pod naslovom „Rusija u cijevi“. Međutim ovog puta izdavač je zahtijevao da se skoro sve naznake o Putinu odstrane iz knjige. Konačno knjiga nije nikada ugledala svjetlo dana.

To nije začuđujuće jer preduzeće ima istoriju koja se odvija skoro paralelno sa istorijom zemlje. I svaki detalj potvrđuje da niko – niti osnivač Gazproma niti današnji vlasnik – nisu koncern posmatrali kao preduzeće. Za njih je to uvijek bio instrument moći, bilo kao alat da se ostvare osobni ciljevi, bilo kao smrtonosno oružje da bi se neprijetelji zastrašili ili uništili.

Gazprom je osnovan pod Staljinom, Lavrentij Berija bio je vođa gradnje prvog cjevovoda. On je nadzirao i razvoj sovjetske atomske bombe, tako da je gradnja cjevovoda i atomske bombe faktički bila međusobno izjednačena. Cjevovod su gradili ratni zarobljenici, uglavnom Nijemci.

U momentu kada se Sovjetski savez urušio, sve se srušilo osim Gazproma. Viktor Černomirdin, sovjetski ministar industrije gasa, došao je 1986. do zaključka da se branšom upravlja neefikasno i predložio da se njegovo vlastito ministarstvo ugasi. Posmatrali su ga kao luđaka: „Oduzećemo Vam vašu daču, Vaše auto i Vaše ministarske prinadležnosti“, prijetio mu je sovjetski premijer. Međutim, Černomirdin je insistirao na tome i napravio je od Gazproma koncern. Par godina kasnije srušio se Sovjetski savez ali Gazprom je i dalje postojao. A sada je premijer bio Černomirdin koji je devizne prihode od Gazproma upotrijebio za isplatu plata i penzija, ruska država nije imala druge izvore novca.

Onda je započelo pretvaranje Gazproma u instrument vanjske politike. Prvo je turkmenski predsjednik Saparmurat Nijazov 1994. zahtijevao da tadašnji šefa koncerna Rema Vjahireva, sa njim dijeli devizne prihode Rusije, u koje su spadale i prihodi za gas koji je eksploatisan u Turkmenistanu i izvožen u inostranstvo. Međutim Vjahirev je ostao tvrdokoran: „Mi ne predajemo Vaš gas u Evropu“, rekao je on, „Vaš gas ide samo u Ukrajinu. Odatle dolazi novac.“ Turkmenski predsjednik bio je zapanjen: „Ali kako je moguće razlikovati gas? On se ipak miješa u gasovodu?“ Šef Gazproma je odgovorio: „Mi prepoznajemo razliku.“

Poznato je da je krajem 1990-ih godina, kada je porodica starog predsjednika Jelcina tražila naslijednika, našla u Vladimiru Putinu, mladom šefu Federalne službe bezbjednosti, mnogo obećavajućeg kandidata za poziciju šefa Gazproma. Međutim nakon što je on postao predsjednik Putin je brzo shvatio da bi mogao biti oboje – šef Gazproma i šef države. Već u svojim prvim godinama on je posmatrao Gazprom kao svoje vlastito preduzeće.

Prethodni rukovodioci, Viktor Černomirdin i Rem Vjahirev, otpušteni su nakon što se saznalo da je raniji menadžment u 1990-im godinama ukrao akcije preduzeća i upisao ih na imena svojih rođaka. Putin je većinsko učešće na Gazpromu jednostavno vratio državi i prenio upravljanje preduzećem svome nekadašnjem osobnom sekretaru Alekseju Mileru, čovjeku bez iskustva u industriji gasa ali sa velikom lojalnošću.

Putin je 2004. godine prvi put ušao u sukob sa Ukrajinom. Proruski kandidat Viktor Janukovič i prozapadnjački Viktor Juščenko nastupili su jedan protiv drugog na predsjedničkim izborima. Uredi su objavili da je pobijedio Janukovič ali hiljade Ukrajinaca marširalo je na Majdanu u Kijevu da bi protestvovali protiv lažiranja izbora. Juščenko je postao predsjednik, ali Putin ga nije prihvatio. Tada su započeli dugotrajni ratovi sa gasom: Svake zime Gazprom je Ukrajini zavrtao slavinu što su evropski potrošači odmah osjećali. Nasuprot tome Putin je tvrdio da je Ukrajina sama kriva, da nije platila gas i da je ukrala gas određen za istočnoevropske zemlje.

Ja sam u to vrijeme pisao kolumnu za ruske novine “Komersant“ u kojoj sam ukazao da za vanjsku politiku Rusije nije više nadležno ministarstvo inostranih poslova, nego Gazprom. Nekoliko dana kasnije ova rečenica je ponavljana od radnika Gazproma sa ponosom a od diplomata sa ogorčenjem. Svi su se složili da je prijetnja ratom sa gasom postala važan instrument ruske vanjske politike.

Kratko prije prvog gasnog rata 2005. godine, Vladimir Putin i Gerhard Schröder prvi put su se dogovorili oko cjevovoda Nord Stream. Poljski predsjednik Aleksandar Kvašnievski je na to bio ogorčen i nazvao je taj dogovor „Paktom Putin – Schröder“, međutim mnogi su vjerovali da je bezrazložno pao u paniku. Već u decembru 2005. Gazprom je prvi put počeo da prekida snabdijevanje Ukrajine i Evrope gasom.

Već tada su stručnjaci rekli da je to potpuno nelogično i da se ne smije potkopavati povjerenje potrošača. Gasovod je kao atomska bomba, ako bi Gazprom jednom zaustavio isporuke to bi imalo katastrofalne posljedice. Međutim, Putin je Gazpromom sve vrijeme upravljao sam i tačno je znao šta hoće. Ukrajinski pregovarači su bili šokirani time kako je on poznavao probleme utvrđivanja cijena gasa – on je mogao bez problema na komadu papira skicirati formulu za pomjeranje cijena gasa. On je koristio Gazprom kao instrument osvete protiv Ukrajine i nije se stidio hipotetičnih gubitaka Gazproma kao preduzeća.

A menadžeri Gazproma su ponavljali da evropski potrošači u svakom slučaju nemaju drugog izbora – oni konačno ne bi mogli ići nigdje drugdje. Potrošnja gasa bi morala rasti tako da se Evropa neizbježno odrekne Ukrajine i da pristane na ruske uslove.

Na jednu stranu Putinova strategija nije uspjela. Jer Gazprom je iznenađujuće previdio sve svjetske trendove i sve promjene: Kao prvo menadžeri koncerna nisu vjerovali na tečni gas, onda ne na gas iz škriljaca, a onda nisu vjerovali da bi cijene gasa mogle padati. Rekli su da je gas iz škriljaca izum Amerikanaca i da se eksploatacija neće nikada isplatiti. Međutim nova tehnologija bila je težak udarac za Gazprom.

Na drugu stranu ratovi gasom su se završili ruskom pobjedom: Demokratski eksperiment u Ukrajini sa narandžastom revolucijom nije uspio i Putinov favorit Viktor Januković trijumfirao je na sljedećim izborima 2010. godine.

Ekonomske poteškoće Gazproma narednih godina spriječile su da se preduzeće koristi za vanjskopolitičke svrhe. Opadala je kapitalizacija preduzeća. Istovremeno rukovodstvo preduzeća nije bilo time posebno zabrinuto jer nije nikada namjeravalo da preduzeće napravi rentabilnim. Ono je trebalo služiti šefu države i to je bilo dovoljno.

Vladimir Putin i Aleksej Miler išli su u proteklih deset godina po istom uzoru kao Černomirdin i Vjahirev: Oni su postepeno počeli odvajati dijelove Gazproma i te dijelove prenositi na rodbinu. Tako je naprimjer najveća hemijska kćerka Gazproma prešla u posjed Kirila Šamalova, zeta ruskog predsjednika (u međuvremenu bivšeg zeta – iako njemu i nakon razvoda od Putinove kćerke Katerine preduzeće nije oduzeto).

Koncern kao ratno oružje

Sada, nakon što je Gazprom jednu deceniju služio prije svega za bogaćenje, on se vraća svojoj ranijoj funkciji kao ratno oružje. Ruska propaganda je opet udarila: Od uvođenja prvih sankcija protiv Rusije moskovske TV stanice hvale se time da Evropa neće moći dugo izdržati bez ruskog gasa.

Trenutno postoji pet gasovoda iz Rusije prema Evropi: dva kroz Ukrajinu, jedan kroz Bjelorusiju i Poljsku, jedan kroz Tursku i jedan kroz Baltičko more (Nord Stream 1).

Ukrajina je 11. maja zaustavila jedan gasovod, Sojus, nakon što je granični prelaz preuzela ruska armija. Drugi ukrajinski gasovod i dalje isporučuje gas. Izvoz gasa preko gasovoda Jamal – Evropa kroz Bjelorusiju i Poljsku zaustavljen je na osnovu ruskih sankcija protiv Poljske.

Rusija je 16. juna smanjila isporuke gasa preko Nord Stream  1 za 60 posto i obrazložila to time da se potrebna oprema za reparaturu nalazi u Kanadi i zbog sankcija ne može biti vraćena. Konačno turski tok, koji transportuje gas kroz Tursku u jugoistočne evropske zemlje bio je od 21. do 28. juna zatvoren zbog navodno planiranih radova na održavanju.

Bez straha od eskalacije

Treba poći od toga da će Gazprom u skoroj budućnosti isključiti cjevovod Nord Stream. U osnovi to je tačno isti rat gasom koji je Putin već vodio protiv Ukrajine. Sad na jednom novom nivou: Ruska propaganda već odavno insistira na tome da je započeo treći svjetski rat i da Moskvu napada NATO kao cjelina. Front gasa je sasvim prirodan dio ovoga trećeg svjetskog rata.

Dosadašnja iskustva su Putina već naučila da rat gasom može biti veoma efikasan i pobjedonosan – najvažnija stvar je ne biti sitničav, ne imati strah od gubitaka i eskalacije. Hoće li Putin biti u poziciji da u potpunosti prekine tok gasa prema Evropi? Stručnjaci će reći da je to ludost, to bi ekonomski uništilo Gazprom, to bi srušilo rusko gospodarstvo.

Međutim, Putin će tvrditi nešto drugo. Prekid isporuka gasa, nada se on, trebao bi baciti Evropu u političku krizu – kao što su ratovi gasom pokopali narandžastu revoluciju u Ukrajini. Ruska javnost može tolerisati nedostatak deviznih prihoda od Gazproma; niko se neće žaliti. Ali nije vjerovatno da će stanovništvo Evrope mirno i postojano sjediti u svojim stanovima radi Ukrajine i nepovredivosti njenih granica.

Haos i politička nestabilnost u Evropi – to su dividende kojima se Putin nada, to je mnogo važnije nego posao Gazproma. Dok se Evropljani pitaju da li je on spreman baciti atomsku bombu na Ukrajinu, on je iz torbe izvadio pouzdanu zamjenu – gasovod.

Prije deset godina čuo sam od stratega iz Kremlja da je besmisleno igrati šah protiv Evropljana, pošto bismo mi to sigurno izgubili. Jedina mogućnost, da se nešto postigne, sastojala se u tome da se promjeni ploča. Tada još nisu znali kako to trebaju postaviti. Ali sada izgleda da znaju. Ja ne znam, da li Evropljani stvarno shvataju njihov plan.

spiegel.de

Mikhail Zygar
Autor 4.7.2022. u 12:09