Nezadovoljna američka sredina

Povezani članci

• SAD optužio Izrael za laž u vezi iranskog nuklearnog programa
• Montreal: Konferencija o klimatskim promenama
• Žena izvršila samoubistvo nakon napada u sedištu YouTube-a
• Susret Franje i Kirila: poljubac koji se dopada Putinu
• Turska u gospodarskoj krizi: Predsjednik bez plana
• FDP napustio pregovore o Vladi Njemačke

Foto: DPA

Branko Milanovic o bolešljivosti američke srednje klase i šta to znači za strategiju demokrata na predsjedničkim izborima.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Jedan od razloga (neočekivane) pobjede republikanskog kandidata Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima 2016. bio je, po mišljenju mnogih posmatrača, odnos američkog srednjeg sloja prema izborima.

Objašnjenja za neraspoloženje srednjeg sloja u SAD ima puno: Već odavno stagniraju njihovi prihodi, dok se u najvišim prihodnim grupama ostvaruje ogroman porast tako da rastojanje između najbogatijeg procenta i srednje klase postaje sve veće i ponekad izgleda već nepremostivo. Visoke školske i studijske takse koje se ne mogu platiti smanjuju šanse na obrazovanje za djecu iz skromnijih odnosa, „dobra“ radna mjesta su prebačena u Kinu i zemlje u razvoju, a tehnološke promjene su učinile mnoge tipične poslove srednjeg sloja nepotrebnim. U svojoj najnovijoj knjizi „Deaths of Despair“ Anne Case i Angus Deaton pokazuju povezanost između svih ovih faktora i deprimirajuće zdravstvene statistike „smrti iz očajanja“.

Ko želi iznaći da li je američka srednja klasa 2016. pokazala nesvakidašnje ponašanje na izborima može naprimjer uporediti kako se u godinama nakon svjetske finansijske krize  – ovaj period odgovara otprilike trajanju oba mandata Baracka Obame kao predsjednika SAD – razvijao prirast realnog dohotka različitih prihodovnih skupina (nakon oporezivanja) i kakav je bio u ovim prihodovnim skupinama udio glasova za Hillary Clinton, koja se natjecala kao kandidatkinja demokrata za Obaminog naslijednika.

Objašnjenja za neraspoloženje srednjeg sloja u SAD ima puno: Već odavno stagniraju njihovi prihodi, dok se u najvišim prihodnim grupama ostvaruje ogroman porast.

Graf 1 pokazuje realan rast prihoda po glavi između 2007. i 2016. za različite grupe raspodjele prihoda u SAD. Najsiromašnije grupe su lijevo označene: Prva grupa označava najsiromašnijih 10 posto stanovništva SAD, druga grupa su slijedećih 10 posto po siromaštvu itd. Završetak krivulje pokazuje sasvim desno po prihodima najjačih 5 posto i konačno 1 posto.

Podaci pokazuju: Ako se ne uzmu u obzir dva najniža decila prihodi bogatih u SAD rastu jače nego srednjeg sloja. Drugim riječima: Od gospodarskog rasta za vrijeme Obaminog mandata srednji sloj i donji srednji sloj nije imao ništa; profiteri su bili ljudi na gornjem dijelu raspodjele prihoda – dakle prihodno najjačih 5, 10 ili 20 posto, koje je Richard Reeves 2017. u svojoj istoimenoj knjizi nazvao „Dream Hoarders“.

Drugi graf prezentira Thomas Piketty u svojoj najnovijoj knjizi „Kapital i ideologija“. On se bazira na izbornim anketama i pokazuje za iste prihodne desetine kao u grafu 1 udio birača Clintonove na izborima 2016. Krivulja ukupno ima sličan tok: Kod prihodno najslabijih 30 posto stanovništva podrška Clintonovoj je bila relativno visoka i stabilna, dok je u svim srednjim grupama prihoda dramatično opadala i na sedmoj desetini dostigla svoje dno da bi kod domaćinstava sa većim prihodima opet stalno rasla. Samo kod prihodno najjačeg jednog procenta udio birača Clintonove lagano pada u odnosu na najviših 5 posto u raspodjeli prihoda. Time se krivulja kreće egzaktno paralelno sa krivuljom rasta prihoda iz grafa 1.

Kod bližeg posmatranja pokazuje se međutim jedna značajna i poučna razlika. Da bih mustru toka tačnije uporedio spojio sam obje krivulje i i brojeve za najviši procenat (u odnosu ua rast prihoda i ponašanje na izborima) označio sa 1. Na lijevoj vertikalnoj osi su uneseni udjeli glasova za Clintonovi (plavo) a na desnoj vertikalnoj osi relativni prirast prihoda (smeđe).

Već na prvi pogled vidi se nenormalni tok krivulje u desetinama od 4 do 7. Iako ove prihodovne grupe ostvaruju viši prirast realnog prihoda nego niže (siromašnije) desetine opada udio biračkih glasova za Hillary Clinton. Ovaj suprotni razvoj rasta prihoda i udjela glasova završava se na osmoj desetini: Od tamo se obje varijable razvijaju tako kako to očekujemo – jača podrška za kandidatkinju demokrata ide odatle opet ruku pod ruku sa poboljšanjem gospodarske situacije u proteklih osam godina u kojima su u SAD vladali demokrati.

Već na ovom stepenu agregacije pokazuje se neočekivano ponašanje na izborima kod srednjih desetina, koje čine 30 do 40 posto birača u SAD: Oni su se u poređenju sa onima koji su siromašniji nego oni doduše ekonomski poboljšali ali uprkos tome procentualno znatno manje njih glasalo je za Hillary Clinton.

Moraju se opet pokrenuti temeljna socijalpolitička razmatranja.

Da li su ljudi u srednjem dijelu spektra prihoda baš isti oni na početku pomenuti Amerikanci, koji su osjetili negativno dejstvo finansijske krize, globalizacije, prebacivanja radnih mjesta i/ili tehnoloških promjena mi ne znamo. Međutim mnogo govori za to da su obje tendencije razvoja povezane.

Ako demokrati hoće da pridobiju ove biračke slojeve moraju voditi računa da se ovdje ne radi dakle samo o ekonomskom rastu (pod administracijom koju vodi jedan demokrata) nego i o još nečemu drugom. Da li je to više sigurnosti u zaposlenju, bolje šanse za obrazovanje vlastite djece, bolja zdravstvena zaštita ili su to druge želje, ne može se iz ove grube analize jasno utvrditi.

U svakom slučaju izgleda sigurno da redukcionistički slogan „It’s the economy, stupid“ (To je ekonomija, budalo,  prim.prev.), koji se povezuje sa izbornim pobjedama muža Hillary Clinton Billa u 1990-im godinama, ne može – ili ne može više – sve objasniti: Moraju se opet pokrenuti temeljna socijalpolitička razmatranja i njih bi Joe Biden – ako bude prema očekivanjima nominovan za demokratskog kandidata – na putu ka ovogodišnjim predsjedničkim izborima morao imati pred očima.

ipg-journal.de