Njemačka bi željela pobjeći od istorije

Alexander Isele
Autor 16.7.2022. u 10:39

Izdvajamo

  • Ja nikada nisam bio veliki pristalica NATO proširenja jer sam vjerovao da bi ono ponovo dijelilo Evropu i izazvalo rivalitet sa Rusijom. Ja sam realista. Ja vjerujem ako jedan vojni savez dolazi na granice jedne velesile, ta velesila to neće smatrati dobrim. Odluka iz 2008. da se Gruziji i Ukrajini otvori put za članstvo u NATO bila mi je posebno neugodna.

Povezani članci

Njemačka bi željela pobjeći od istorije

Napad u Evropi kao ovaj na tržišni centar u Kremenchuku izgledao je dugo mnogima nemoguć, foto: DPA

Pregovori o ustupanju teritorije su neizbježni, vjeruje specijalni savjetnik Obame Charles Kupchan. Pritom se to tiče prije svega EU.

Intervju vodio Alexander IselePreveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Charles Kupchan je profesor međunarodnih odnosa na Georgetown University i senior gostujući istraživač kod Council on Foreign Relations. Kupchan je bio specijalni savjetnik predsjednika Baracka Obame i rukovodni direktor za evropske nadležnosti i Nacionalnom savjetu sigurnosti.

Kao reakciju na ruski napad na Ukrajinu njemački kancelar je najavio prekretnicu. Šta je sa Vašeg aspekta na toj prekretnici?

Koliko ja razumijem taj pojam prekretnica znači tačku zaokreta. Ja mislim, da je to odgovarajući opis utjecaja ruskog napada na Ukrajinu za Evropu, Njemačku i za Atlanski savez. Za Njemačku je sada posebno važno da se upozna sa tradicionalnim geopolitičkim pitanjima. Na osnovu naslijeđa Drugog svjetskog rata i kraja Hladnog rata Njemačka je postala zemlja koja se razumljivo koncentrisala da nadvlada geopolitiku, da pobjegne od istorije i krene u svijet u kome se moglo vjerovati tome da bi budućnost bila miroljubiva. A ja mislim da je rat u Ukrajini na određeni način alarm za buđenje koji je uplašio Evropljane i zbog toga jer oni nisu očekivali da će Rusija ići tako daleko.

Njemačka je sada dio Evrope koji nije puno udaljen od ratnog područja – sigurno najvećeg rata koga smo doživjeli od Drugog svjetskog rata. A ja mislim, posebno sa američkog gledišta, da Njemačka koja je spremna da preuzme više geopolitičke težine je veoma pozitivan razvoj.

I to zbog toga jer svijet postaje sve opasniji. Natjecanje velikih sila se zaoštrava – ne samo sa Rusijom, nego i sa Kinom. A SAD trebaju partnere istomišljenike koji sa sobom nose sposobnost da demonstriraju vojnu silu, ali i spremnost da je u slučaju potrebe i iskoriste.

Vaše razumijevanje geopolitike je pod uticajem klasičnog realizma. Pomjera li se razumijevanje geopolitike? Može li postojati nešto kao progresivna geopolitika?

Riječ geopolitika se tradicionalno upotrebljava kao jedna vrsta mješavine iz geografije, vojnih poslova i tvrde bezbjednosti. Ja vjerujem da se taj pojam danas mora proširiti. Geopolitika postaje komplikovanija i raznovrsnija jer postoji sve više tema koje utiču na geopolitičko područje koje nemaju direktnu vezu sa upotrebom vojne sile – naprimjer klimatske promjene, globalne pandemije, cyber sfera i digitalni svijet. Zbog toga kada razmišljamo o geopolitici i geopolitičkoj stabilnosti moramo biti veoma otvoreni i fleksibilni što se tiče definicija tih pojmova. Ali ja vjerujem da u Njemačkoj raste mišljenje da nacionalna sigurnost i nacionalni interesi moraju uključivati i tradicionalnu geopolitiku. Nije dovoljno koncentrisati se samo na klimatske promjene, gospodarsku podršku i razvoj kao i proširenje EU te politiku susjedstva EU. Sve ove stvari su i dalje važne, ali one moraju razvijati pored tradicionalne sposobnosti za primjenu vojne sile, ukoliko je to potrebno.

Od Obame SAD su svoj fokus prebacile na azijsko – pacifičko područje. Da li ovaj rat uništava pivot to Asia?

SAD su počevši sa Obamom, onda sa Trumpom i sada sa Bidenom, slijedile to što bih ja nazvao strategijsko povlačenje. Ono se desilo prije svega na Bliskom istoku. Razlog za ovo povlačenje je to što se ratovi nakon 9/11 nisu posebno dobro odvijali. Oni se sada nazivaju „vječiti ratovi“ jer se nikada nisu mogli završiti niti donijeti željene rezultate. Jedan od razloga za povlačenje SAD-a iz Afganistana i reduciranje angažmana u Siriji i Iraku jeste da se one žele koncentrisati na tradicionalniji geopolitički region Evroazije, koji oduvijek stoji u centru američke strategije – Evropa i istočna Azija. Bidenova vlada bi željela – po mome mišljenju s pravom – težište staviti na azijsko – pacifičko područje i to iz očiglednog razloga jer Kina u ovom stoljeću predstavlja veći izazov za globalni poredak nego Rusija – sasvim jednostavno na osnovu svoje veličine i bogatstva. A bogatstvo vremenom vodi ka vojnim sposobnostima i ambicijama.

Mijenja li rat u Ukrajini ovu kalkulaciju? Da. To znači da evropska scena sada dobija mnogo više pozornosti nego što je Vašington očekivao i to na različitim nivoima. Naprimjer, kod vojnih sposobnosti da se trupe, avioni, brodovi i oružje šalju u Evropu, a ne na azijsko – pacifičko područje. Ali također i na nivou političkog vremena i kapitala. Vašington troši trenutno mnogo vremena za rat u Ukrajini. To je vrijeme koje se ne može potrošiti za druge teme.

Hoće li ovaj rat uništiti pokret ka Aziji. Neće, ja bih rekao on će ga usporiti i napraviti komplikovanijim. Ali SAD su i dalje mišljenja da Kina sa geopolitičkog i geoekonomskog aspekta predstavlja veći izazov nego Rusija. Rusija predstavlja najveći neposredni izazov jer je započela invaziju u Ukrajini. Ali ako se posmatraju sljedeće decenije onda će rast Kine imati najveći uticaj na globalni poredak.

Kako se mijenjaju očekivanja ili zahtjevi Vašingtona na države EU?

Ja smatram da je saradnja SAD-a sa državama članicama EU i Velikom Britanijom stvarno impresivna. Kada su SAD krajem 2021. počele objavljivati informacije tajnih službi o vjerovatnoj invaziji na Ukrajinu, započela se Bidenova vlada veoma usko dogovarati sa evropskim saveznicima i pripremati mogući odgovor. Pošto su ovi zadaci bili unaprijed urađeni mogli su atlanski saveznici veoma brzo agirati na tri različita fronta, kada je invazija započela: naoružavanje Ukrajine, jačanje istočnog krila NATO i zavođenje značajnih sankcija protiv Rusije i sve tri su do danas nastavljena.

Prema mome mišljenju najvažniji adut koji Evropa baca na tas je njeno jedinstvo. Kao i 2014. najjači instrument Zapada protiv Putina je solidarnost jer Putin vjeruje da može podijeliti EU. On misli da može odvojiti SAD od Evrope. Ali EU, Velika Britanija i SAD stoje jedinstveni u pogledu ruske konfrontacije. Spremnost Evropljana da više investiraju u odbranu je odlučujuća. Ona će jačati odnose između Evrope i SAD-a jer što više sposobnosti Evropa može unijeti utoliko više će SAD posmatrati Evropu kao važnog i sposobnog partnera.

Hoće li jedinstvo biti trajno?

Spremnost Evropljana da preduzmu bolne korake, posebno kada se radi o tome da se Evropa odvoji od ruske energije, je dobar i pozitivan znak; on pokazuje odlučnost Evropljana da se brane protiv ruskih postupaka. Da li sam zabrinut da će ova zapadna koalicija slabiti? Da, jesam. I ja mislim da će u jednom trenutku biti neophodno ne koncentrisati se samo na isporuku oružja nego na diplomatiju i to oružje povezati sa strategijom koja može okončati rat i stvoriti konačno platformu za pregovore o ustupanju teritorija.

Izgleda mi da je Evropa u ovom pogledu nešto ispred SAD-a. Bidenova vlada izgleda da još nije spremna da otvori vrata ali ja imam utisak da su Francuska, Njemačka, Italija i druge zemlje EU zainteresovane da preduzmu jednu vrstu diplomatskog prodora.

Dalja tema, posebno u SAD-u, su dugoročni politički utjecaji inflacije na unutrašnju politiku. Je li Putin jedini uzrok rastućih cijena benzina? Nije. One rezultiraju iz problema pandemije i poteškoća u lancima isporuke. Ali rat nije sigurno nebitan problem. On vodi do nestašica životnih namirnica i đubriva. Mi se moramo pitati kako će se to odraziti na politiku. Ja se bojim da će u SAD-u ‘America First’ republikanci dobiti na snazi. I to je dalji razlog zašto bi ja volio rađe vidjeti ovaj rat završen prije nego kasnije. Pitanje se postavlja i za Evropu: Šta će se desiti ako bude nestašica gasa, a vrijeme hladno? Hoće li zbog ukrajinskih izbjeglica doći do protureakcije? Koliko dugo će trajati srdačan prijem? Ovo su teška politička pitanja ali mi ih moramo sebi postaviti.

EU je zaključila da Ukrajini i Moldaviji dodijeli status kandidata, uprkos usporenom procesu sa zemljama Zapadnog Balkana. Šta će to značiti za EU?

Ja mislim da je ispravan put ponuditi Ukrajini kao i drugim zemljama kandidatski status. Ukrajina treba našu moralnu podršku. Izgled na članstvo u EU daje psihološki i politički elan. To se isplaćuje i materijalno – iako tek u budućnosti. Treba ostvariti još puno toga da bi se na kraju konačno kvalifikovali. Međutim, ja vjerujem da ovo daje Ukrajini nove poticaje za ekonomske i političke reforme. A ona te poticaje treba. Budimo pošteni, Ukrajina je još uvijek zemlja koja pati u velikoj mjeri od korupcije, a oligarsi su politički još uvijek prejaki. Ciljano članstvo u EU daje ukrajinskoj vladi dobro sredstvo političkog pritiska kada se radi o provedbama reformi. Na određeni način proširenje EU rješava problem koji bih ja opisao kao „siva zona Evrope“: Šta radimo sa zemljama koje se nalaze između NATO i Rusije?

Ja nikada nisam bio veliki pristalica NATO proširenja jer sam vjerovao da bi ono ponovo dijelilo Evropu i izazvalo rivalitet sa Rusijom. Ja sam realista. Ja vjerujem ako jedan vojni savez dolazi na granice jedne velesile, ta velesila to neće smatrati dobrim. Odluka iz 2008. da se Gruziji i Ukrajini otvori put za članstvo u NATO bila mi je posebno neugodna.

Şada vidimo šta je mogao biti alternativni put. možda se ovdje razvija strategija u kojoj se proširenje NATO za zemlje kao Gruzija, Moldavija i Ukrajina treba ili staviti na led ili bar odgoditi jer će EU biti institucija kroz koju ove zemlje mogu postati dio liberalne demokratske zajednice. Putin je nedavno rekao da nema ništa protiv izgleda Ukrajine na članstvo u EU. Ograničenje NATO proširenja i pogled na EU, da bi prodrli iz sive zone, moglo bi u konačnici dovesti do toga da se smanji napetost između Rusije i Zapada.

ipg-journal.de

Alexander Isele
Autor 16.7.2022. u 10:39