Njemački Evro-spasioci: tvrdoglavost, želja za moći, egoizam

Povezani članci

• John Kerry: Amerika neće dozvoliti da se ponovi zločin poput onog u Srebrenici
• Smrtna kazna za 152 vojnika u Bangladešu
• Victor Ponta dobio povjerenje parlamenta za svoju reformiranu vladu
• SAD povlači politiku ‘nulte tolerancije’ za migrante
• Rusija i svet koji se menja
• Uhićeni pomagači u krvavom napadu na pakistansku školu

Reuters

Drama spašavanja Kipra pokazuje: Evro-konflikt se sve više odvija kao borba za njemačku prevlast u Evropi. Naizgled se čini da se Merkel i Schäuble bore za gospodarstvo. U stvarnosti oni sputavaju druge narode okovima dugova.

By: Jakob Augstein

Preveo: Ešref Zaimbegović

U kiparskoj krizi Njemci su pokazali svoju moć – ali su je primjenili za pogrešne ciljeve i sa njom ne znaju svrsishodno upravljati. Kiprani su imali ideju da svoje vlastite male štediše puste da garantuju za propast banaka – i Nijemci su na to klimnuli – jer su htjeli ustrajati na svojim principima o krivici i ispaštanju.

Cijela Evropa, čak cijeli svijet je to slušao. Sigurnost uloga na jednoj strani, obećanja Merkelove na drugoj: U nedoumici krvare mali ljudi? Plan je povučen. Sada se ide protiv bogatih Rusa. Ali šteta je nastala, povjerenje je poljuljano: Koju vrijednost ima riječ kancelarke? Kipar je ponovo pokazao: Na Nijemce se u Evropi ne možete osloniti.

Na sreću Evro-grupa je sada napravila pravi korak: male štediše su osigurani, jedna banka će propasti, druga će se razdjeliti i smanjiti. Ali teatar iz prošlog tjedna dobro se uklapa u sliku koju Evropa momentalno pokazuje: Neodgovorni bankari proigravaju novac bogatih perača novca a političari tada pomažu objema da se spase kako je to moguće – na teret malih ljudi, koji nemaju ni sredstva ni uticaj, da se spase. I sve to je pod njemačkom nadvladom.

To je bio jedan znak. Kancelarka hoće za sebe i za Njemce luksuz da budu pupak Evrope. Istorijska iskustva su izbrisana. Ona se pojavljuju samo u večerima uz TV kada se zamotamo u deke i posmatramo “naše majke, naše očeve” pri njihovom moralnom padu. To ali ne znači ništa za sadašnjost. Kao već dva puta u novijoj istoriji upuštaju se Nijemci sve dublje u konflikt sa svojim susjedima. Bez obzira na troškove i sa jednim ciljem, koji nekima može stvarati strah i brige: njemačka politička nadvlada nad kontinentom.

Predstava Merkelove o evropskim integracijama izgleda ovako: Evropa se treba podrediti njemačkoj politici.

Ko se vidi okružen idiotima

U zaoštravanju krize na Kipru ukazala se za trenutak istina o  njemačkoj politici: Ona je obilježena tvrdoglavošću, koja se naziva principijelnost, ali radi se samo o nepopustljivosti. Merkel je u evropskoj politici porušila sve zapadnonjemačke tradicije. Savjetnik Merklove za evropska pitanja Nikolaus Meyer-Landrut napravio joj je u ljeto 2011. jednu skicu: Sve, za što je nadležan Brüssel, funkcioniše. Sve, za što su nadležne države, ide loše. Logično bi bilo dati Brüsselu više nadležnosti. Merkel se odlučila drugačije. Novinar Stefan Kornelius je ovdje skoro opisao ovaj ključni momenat evropskom kursu Merkelove.

Pod vođstvom Angele Merkel oživljava ponovo Evropa nacionalnih država. Bivši kancelar Schmidt je opomenuo: “Njemački ustavni sud, njemačka narodna banka a već prije kancelarka Merkel ponašaju se, na zabrinutost naših susjeda, kao centar Evrope.” Dio javnog mišljenja u Njemačkoj je opterećen “nacionalno – egoističkim pogledom”. Stari čovjek, koji je proživio rat, neće tu definiciju lakomisleno upotrijebiti: nacionalno – egoistički.

 “Kiparski idoti” nazvao je Nikolaus Blome u “Bild Zeitungu” kiparske poslanike jer su glasali protiv plana razvlaščivanja. Ali iz knjige za djecu “Gregov dnevnik” znamo: Ko misli da je okružen idiotima je najčešće i sam jedan od njih. Ovaj evro-konflikt razvija se sve više u konflikt oko njemačke nadvlade u Evropi. Izgleda kao da se radi o gospodarstvu. U stvarnosti to je politika moći. Njemci vežu evropske narode okovima dugova. “Ako istorije nešto pokazuje, onda to, da ne postoji bolja metoda odbrane odnosa zasnovanih  na sili i moralno ih opravdavati, nego ih uvijati u govor o grijehu i dugu – prije svega, jer se odmah stvara utisak da je žrtva griješila”, napisao je američki etnolog i Occupy-aktivista David Graeber.

Slabiji su izvrijeđani

Kao uvijek u prošlosti i sada su slabiji izvrijeđani. Ko ima dugove taj je krivac.

To daje prostor za prigovore i istovremeno za samosažaljenje: “Bez njemačkih garancija ne bi bilo dogovora o saniranju. Međutim baš nas Njemce pogađa kritika u kriznim područjima, negdje i otvorena mržnja. Kancelarka se nagrđuje Hitlerovim brkovima, njemačke zastave se gaze, mi Nijemci smo ti loši koji su krivi za svu bijedu”, rekao je nedavno konzervativni komentator Hugo-Müller Vogg. I vode se tako političke diskusije, kako na proleterskom tako i na profesorskom nivou, koje vode tome da populistička desničarska partija “Alternativa za Njemačku” može na slijedećim izborima ostvariti sjajan rezultat.

Pritom je sve to laž. Dosada nisu Njemci za krizu samo platili nego na njoj i zaradili. Tu su uštede u kamatama, koje je Njemačka od početka krize mogla realizovati, a samo u prošloj godini iznose 10 milijardi evra. A tu su i kamate koje plaćaju zadužene države. To je realitet evrokrize: Siromašni iz Atine plaćaju bogatim u Njemačkoj.

Takvi pokušaji u prošlosti su propali. Oni će propadati i u budućnosti. Jer Evropljani to neće dozvoliti. Njemci još plješču svojoj kancelarki. Međutim oni bi trebali misliti na riječi Luksemburžanina Jean-Claude Junckera: “Ko vjeruje, da se vječno pitanje rata i mira u Evropi nikad više neće postaviti, mogao bi biti u velikoj zabludi. Demoni nisu nestali, oni samo spavaju.”

spigel.de