Njemačko tržište rada treba više doseljavanja

Henrik Müller
Autor 11.2.2017. u 09:02

Njemačko tržište rada treba više doseljavanja

Foto: DPA

Kršćansko socijalna unija (CSU) i kršćansko demokratska unija (CDU) ogorčeno se prepiru oko gornje granice za izbjeglice. Ovaj konflikt skriva činjenicu da bi Njemačka u stvari trebala više doseljenika nego prije – iz vlastitog interesa.

Uredio: Ešref Zaimbegović

Slogani su osjetljiva stvar u politici. Mogu zvučati kratko i jednoznačno ali su ponekad i dvosmislene i vode u zabludu, a osim toga često su pune osjećaja. U tome je njihov šarm ali i opasnost.

Zbog toga se isplati ispitati, koliko politički slogani odgovaraju realnosti. O čemu se ustvari govori? Kako bi mogle izgledati realne političke opcije koje se skrivaju iza toga?

Na primjer: Gornja granica. Ovaj pojam ima potencijal da postane centralni politički slogan 2017. godine. Zahtjev za “gornjom granicom doseljavanja” zapošljavao je političku Njemačku već prošle godine. U započinjućoj izbornoj godini debata bi mogla dobiti na žestini, podstakunta posebno od CSU i njenog predsjednika Horsta Seehofera, koji su ovu temu opet postavili u centar njihove ovogodišnje klauzure. Kancelarka i njeni sljedbenici su nasuprot tomu opet potvrdili da odbijaju gornju granicu.

Ovo zvuči kao načelna diskusija. Ali naravno to bi bilo suviše pojednostavljeno.

U užem smislu, spor se kreće oko Gornje granice za izbjeglice, čiji broj CSU želi ograničiti na 200.000 osoba godišnje. Međutim, u političkoj debati ovaj zahtjev je uopšten: Njemačka mora “ograničiti doseljavanje”, kako je to formulisao Seehofer u jednoj vladinoj izjavi u jesen prošle godine.

Tu se javlja značajna nepreciznost. Ne pravi se eksplicitna razlika između doseljavanja građana iz EU, imigranata iz drugih država koji traže posao, političkih bjegunaca i ratnih izbjeglica. Ono što se javlja u javnoj debati jeste nejasni zahtjev za manje useljavanja u cjelini.

Seehofer logički ne zahtjeva zakon o doseljavanju, kakav je naprimjer predložila SPD, nego “Zakon o ograničavanju doseljavanja kojim će biti regulisano doseljavanje i gornja granica”.

Zamislimo na momenat da bi juristički i tehnički bilo moguće uvesti opštu gornju granicu za doseljavanje. Kojem broju imigranata treba težiti Njemačka? Kako to izgleda u našem vlastitom interesu, ako gledamo sasvim egoistički?

Nekoliko činjenica: Bez imigracije će se broj radno sposobnih osoba drastično smanjiti i to u mjeri kakva nije zabilježena u istoriji:

  • Ako pretpostavimo da se granice danas u potpunosti zatvore tada bi se broj radno sposobnih osoba u naredne tri decenije smanjio sa 45 miliona na 30 miliona izračunao je Institut za istraživanje tržišta rada i profesionalnu orijentaciju (IAB).
  • I umjereno doseljavanje u veličinama kakve su bile u prosjeku proteklih decenija nije više dozvoljeno; od pedesetih godina dolazilo je godišnje oko 200.000 ljudi više nego što je napuštalo zemlju. Ako bi se imigracija zakočila na ovom nivou opao bi, prema kalkulacijama IAB, radno sposobni potencijal do 2050. na 37 miliona osoba. Već od sredine 2020. godina ovo opadanje bi se značajno ubrzalo.

Problemi koje bi izazvalo ovakvo isušivanje tržišta rada teško se mogu procijeniti: gospodarstvo bi nestajalo. Era stabilnih državnih prihoda bila bi na kraju. Cijeli regioni bili bi napušteni.

Da bi se ovaj sumorni scenario izbjegao, Njemačka treba sveobuhvatnu imigracionu strategiju. Umjesto diskusije o gornjoj granici bilo bi neophodno ustanoviti ciljne veličine za doseljavanje.

Prema izračunima IAB potencijal radne snage mogao bi se u slijedećim decenijama održati na sadašnjem nivou ako bi svake godine u Njemačku došlo pola miliona ljudi više nego što je napusti. Neophodan bi bio migracioni val kao 2014.: tada je u Njemačku došlo oko 1,5 miliona ljudi, otišlo je 914.000; saldo doseljavanja bio je 550.000 ljudi, izračunao je Savezni zavod za migraciju i izbjeglice.

U doglednoj budućnosti morao bi se održavati ovaj red veličina ako želimo spriječiti demografski sunovrat.

Međutim, izazovi koji se skrivaju iza ovih škrtih brojeva su enormni. 2014. došlo je doduše znatno manje ljudi nego 2015.; tada je bilo 2,1 milion, od toga polovina izbjeglice. Ali i 2014. brojevi leže daleko iznad nivoa na koji je Njemačka naviknuta. Još 2010. Njemačka je zabilježila upola manju imigraciju.

Uz to dolazi dalji aspekt: do 2014. doseljenici su bili porijeklom iz drugih evropskih zemalja. U slijedećim decenijama biće Poljska, Španija ili Rumunija pred sličnim demografskim izazovima kao i Njemačka. Jednostavno tamo je sve manje ljudi koji bi mogli doći u Njemačku.

Zato doseljenici u budućnosti moraju dolaziti iz regiona svijeta sa visokim natalitetom – iz Indije, Pakistana i Afrike, iz zemalja sa velikim kulturnim razlikama i lošijim obrazovnim sistemom. Integracioni proces biće jednako težak za obje strane: za imigrante i domaće. Bilo bi razumno da Njemačka investira u obrazovne ustanove na licu mjesta da bi obrazovala mlade ljude, prenijela im jezička znanja i  konačno izabrala najbolje. Oni bi tada mogli ovdje startovati u profesionalni život sa neuporedivo povoljnije osnove nego što je slučaj sa ljudima koji su do sada dolazili.

U izbornoj borbi 2017. trebalo bi se debatovati o realističnim opcijama. Ko traži što je moguće manje doseljavanje mora pritom reći kakvi troškovi su povezani sa tim i ko će ih snositi. Ko iz gospodarskih rezona želi veći broj doseljenika mora predložiti koherentnu strategiju imigracije i integracije.

Radi se o kompleksnim razmatranjima. Građani imaju pravo da u tome učestvuju.

spiegel.de

Henrik Müller
Autor 11.2.2017. u 09:02

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija