Novi rat oko klime

Claudia Detsch  
Autor/ica 20.11.2021. u 10:36

Novi rat oko klime

Poricanje je bilo jučer. Danas protivnici angažovane klimatske politike slijede znatno podmuklije borbene planove.

Piše: Claudia Detsch

Preveo i prilagodio: Ešref Zaimbegović     

Foto: DPA

U svakom slučaju renomirani američki istraživač klime Michael E. Mann nije tih čovjek. Provokacije spadaju u njegov stil i upravo zato je čitanje njegove poslednje knige zanimljivo. U „The New Climate War“ – u Njemačkoj blaže nazvano „Propagandna borba oko klime” – razbija autor neka uobićajena očekivanja. Bilo je za očekivati da on poveže mahinacije velikih energetskih koncerna i njihovih ljudi iz sjene proteklih decenija do danas. Međutim u njegov vizir dospjeli su i neočekivani akteri.

Pobijati klimatsku krizu? Time više ne možete impresionirati svjetsko stanovništvo. Klimatski rat međutim nije time odlučen. On se vodi u novom ruhu. Rat protiv nauka lobisti fosilnih goriva su izgubili; njihov pohod se sada usmjerava protiv odlučnog djelovanja. Poricanje je ustupilo mjesto ometanju. Danas se ublažava, dijeli, usporava ili širi apokaliptičko raspoloženje.

Michael Mann pokazuje kojim sredstvima su se nekada služio lobi fosilnih goriva iz industrijskih i petro država i kako danas agiraju. Kao kumovi pritom stalno stoje lobi proizvođača oružja, industrija duhana i pića; od njih učiti značilo je učiti dugo pobjeđivati. Mannov obračun sa naučnicima koji industriji fosilnih goriva, prije kod poricanja a danas kod ometanja, snažno pomažu izgleda kao privatni rat. Međutim to se treba oprostiti autoru koji je već decenijama izložen osobnim napadima i difamiranjem sa te strane.

Mann upravlja svoj pogled ne samo na interese industrije fosilnih goriva nego i na vlade i države čije dobro ili loše stanje ovisi o izvozu fosilnih goriva. Tako bi Saudijska Arabija, Australija i Rusija imale interes da spriječe mjere protiv klimatskih promjena – slabi rezultati poslednjeg COP to pokazuju. U njegovim očima ovaj njihov vlastiti fosilni interes odigrao je centralnu ulogu kod ruske podrške Brexitu kao i izboru Trumpa. Russiagate je za njega simbol za fosilna goriva.

Mannov kazneni pohod kroz praksu lobizma osvjetljava – i čini jasnim kako je poslednjih godina debata o klimi i u Evropi uzela veoma pogrešan pravac. To također važi i za Njemačku što pokazuje i pogled unazad na parlamentarne izbore. Intenzivnije se debatuje o sramoti letenja avionom i zavisnosti od odrezaka nego o strukturnim pitanjima. Protogonisti ometanja bili su uspješni.

Kampanja ometanja ide ovako: Odgovornost se sa preduzeća i branši prebacuje na pojedinca, osobno ponašanje i individualno odlučivanje kritički se uzimaju pod lupu.

Kampanja ometanja ide ovako: Odgovornost se sa preduzeća i branši prebacuje na pojedinca, osobno ponašanje i individualno odlučivanje kritički se uzimaju pod lupu. Borbe na bifeu ili na aerodrumskom šalteru kao mjesto odlučivanja postaju značajnije nego međunarodna finansijska tržišta ili berza sirovina.

O sistemskim promjenama diskutuje se upola toliko strastveno kao o individualnim greškama susjeda. Ništa nije prikladnije za podjele nego kritika na stil života, ona je ipak direktno vezana na vlastiti osječaj identiteta. Razotkrivanje drugoga smatra se jednom vrstom nagrade, kao dokaz vlastite moralne nadmoći. Međutim, to je opasno, smatra Michael Mann.

Ne samo da se lobi fosilne industrije ovdje u velikoj mjeri može neprimjetno povlačiti sa terena, nego je u svijet ubačena i vještački njegovana lažna dilema. Individualne promjene ponašanja ne predstavljaju nikakvu alternativu sistemskim promjenama, to Mann kaže jasno. Mi sigurno trebamo oboje ali o ishodu opklade na budućnost planete odlučuje samo regulisanje sistema.

Kod kritike na individualno ponašanje ne gubi se lako samo stvarni cilj iz očiju, prijeti i slabljenje ukupne zajednice klimatskog pokreta. „Zakeranje oko odluka o ishrani i putovanjima“, kaže Mann, oko čistoće i vrlina pogodno je da se zabije klin u klimatski pokret i da ga se time trajno slabi. Iznenada ljudi, koji ustvari hoće isto, idu jedan protiv drugoga, gube se u ogorčenim rovovskim borbama – i pritom gube iz očiju stvarni cilj.

Time se odbijaju hitno potrebni suradnici u kampanji. Sa fokusom na osobne žrtve potiskuju se mnogi ljudi iz političkog centra koji bi se mogli pridobiti i koji su potrebni za uspješnu rekonstrukciju gospodarskog sistema u jednom demokratskom sistemu.

Individualne izmjene ponašanja nisu alternativa sistemskim promjenama.

Međutim, i to Mann s pravom pokazuje, neki slijede još neke druge ciljeve a ne “samo” usporavanje promjena u području klime. On jasno iskazuje svoje nepovjerenje prema svima onima koji iz borbe protiv zagrijavanja zemlje jednim potezom prave borbu za sveopšte vegetarijanstvo ili protiv kapitalizma. Mann odbija primjedbu da se tehničkim i gospodarskim rješenjima ide na ruku neoliberalnoj politici. Poziv za asketskim životom ide u korist zagovornicima nedjelovanja koji zagovornike klime rado žele predstaviti kao totalitariste koji mrze slobodu.

Mannu pritom tehnologija nije jednoznačna stvar. On upozorava na lažna rješenja kao što je geoinženjering. I sakupljanje i skladištenje CO2 je za njega prihvatljivo tamo gdje se pojedini sektori teško dekarboniziraju, naprimjer u proizvodnji cementa. Prelazna tehnologija zemnog gasa je za njega, zbog ostataka metana, most u nigdje, nuklearna opcija zbog visokih troškova i prijeteće opasnosti nije alternativa. Za Manna ne može rješenje problema stvorenog fosilnim gorivom ležati u drugom fosilnom gorivu. Takva naizgled rješenja bi puno više potiskivala neophodne investicije u obnovljive energije.

Sa ovim ubjeđenjima on leži sasvim na liniji mladih zaštitnika klime okupljenih oko Fridays for Future. Međutim i njima se ova lektira ne mora stalno dopadati. mann im pripisuje da su temu na političkoj agendi podigli veoma visoko i da održavaju javni pritisak. Međutim on upozorava na to da se luk ne zategne previše. Upozorenja na kraj čovječanstva, agresivno nipodaštavanje rezultata pregovora kao „Bla Bla Bla“ i zahtijevanje drastičnih mjera u konačnici šteti zaštiti klime. Prijeti bumerang efekt – agresivni dijalog baziran na okrivljavanju spriječava time napredak. Umjesto toga treba naglasiti prednosti željenoga da bi što je moguće više ljudi privukli na ovaj put a ne mahati retoričkim bičem i na zidu crtati apokalipsu.

Bila bi stvarno tužna ironija ako bi baš angažovani progresivni lager sam postao prepreka time što odbija da prihvati kompromise i konsenzuse ili da ih prizna kao napredak. Nažalost mnogi zaštitnici klime slijede ovdje duh vremena koji svaki kompromis interpretira kao lažni izgovor za nečinjenje ili kukavičluk pred neprijateljem umjesto da prizna njegovo centralno značenje za miran suživot u demokratskom i pluralnom društvu.

Neki aktivisti očigledno vjeruju da ljudi prvo moraju biti šokirani i uplašeni da bi ozbiljno shvatili klimatske promjene. Međutim strah ne motivira; on više vodi tomu da se ljudi distanciraju. Za Manna je širenje raspoloženja kraja svijeta u međuvremenu važan istrument fosilnog lobija. Međutim i pretjerani zahtijevi i uveličavanja od ljudi koji su u pokretu za klimu idu na ruku naporima ometača. Mann govori o Climate Doom Porn – pornografija apokalipse klime. Odgovarajuća lektira o sve bližem nestanku svijeta prodaje se dobro ali ne pomaže u borbi za klimatske promjene.

Nažalost mnogi zaštitnici klime slijede ovdje duh vremena koji svaki kompromis interpretira kao lažni izgovor za nečinjenje ili kukavičluk pred neprijateljem.

Stalno upućivanje na distopijski pakleni scenario pogađa i dalje ali, kaže Mann, ne poboljšava sadašnje stanje. Jasno je da postoji potreba hitnog djelovanja. Ali svjetska zajednica je sposobna za djelovanje. U ovome pogledu Mann ne može mnogo započeti ni sa grdnjama Grete Thunbergs, uz sve zasluge za javnu debatu, koji on priznaje njoj i njenom pokretu. Njen prigovor da nije skoro ništa urađeno je pogrešan. On osjeća takve prigovore kao prenapuhane u odnosu na sve napore koji se preduzimaju širom svijeta. Mannova knjiga pomaže u ovom smislu apsolutno i u vrednovanju rezultata najnovije konferencije o klimi u Glazgovu. Čaša je do pola puna.

Oprez je ipak potreban. Isto jelo čarobnica  koje je 2016. dovelo na vlast Donalda Trumpa – mješavina zlonamjernih državnih aktera kao i cinizam i gnjev i među lijevima, koji su najavljivali da između Trumpa i Clintonove nema razlike i da se odgovarajuće može uštediti odlazak na izbore – ugrožava prema Mannu borbu za zaštitu klime.

Pri čitanju Mannovog “Klimatskog rata“ postaje jasno da se poricateljima i protivnicima klimatske politike suviše dugo dalo puno prostora – očigledno da su oni često bili jednostavno lukaviji što se tiče javnih komunikacija. Ovu prednost ne bi im trebalo i dalje nuditi na srebrenoj tacni. I u ovom pogledu Mannova knjiga prosvjećuje. Lektira je uprkos ozbiljnoj temi zabavna, ona senzibilira i ujedno je optimistična. Tako bi se trebala prihvatiti borba oko klime.

Claudia Detsch vodi FES kompetencioni centar „Socijalno ispravna klimatska politika u Evropi“ sa sjedištem u Briselu. Prije toga ona je među ostalom bila glavni redaktor IPG journal u Berlinu i rukovodilac Nueva Sociedad u Buenos Airesu.

ipg-journal.de   

Claudia Detsch  
Autor/ica 20.11.2021. u 10:36