Novi stari dogovor velikih sila

Marc Saxer
Autor 25.7.2022. u 10:01

Izdvajamo

  • Njemačka može preživjeti politički samo u okviru ujedinjene Evrope, a gospodarski samo na slobodnim svjetskim tržištima. Za oboje je neophodan multilateralni svjetski poredak baziran na pravilima. Ko takav „VN light“ scenario sa aspekta novih sistemskih rivaliteta ne smatra vjerovatnim treba da se podsjeti da je i za vrijeme hladnog rata apsolutno bilo moguće u okvirima poretka zasnovanog na pravilima kooperirati na osnovu zajedničkih interesa.

Povezani članci

Novi stari dogovor velikih sila

Na Bečkom kongresu okupile su se velike sile da bi iskolčile svoje zone uticaja. Da li nam predstoji ponavljanje istorije? Poredak, koji se orijentiše na djelomično blokirani multilateralizam Hladnog rata mogao bi biti najbolje rješenje, misli Marc Saxer. Foto: DPA

Uspon Kine i rat u Ukrajini okončaće globalnu hegemoniju SAD-a. Ubuduće bi opet mogle ekskluzivne zone uticaja određivati svjetski poredak.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Rat u Ukrajini označava konačno kraj Pax Americana, američki dominiranog svjetskog poretka nakon kraja Hladnog rata. Moskva i Peking izazivaju sada otvoreno američku nadmoć. Rusija se posljednjih mjeseci, doduše, naizgled pokazala kao gigant ali globalni odnosi snaga pomjeraju se ipak sve više u korist istočne Azije. Kina je posljednjih godina izrasla u ravnopravnog rivala SAD-u u globalnoj hegemoniji. A i u Moskvi, Delhiju i Briselu nadaju se da bi mogli postati centar snaga u multipolarnoj konstelaciji. Jedno je sigurno: Unipolarni momenat je nakon pobjede Zapada u Hladnom ratu prošlost.

Ali šta dolazi potom? Da bi se razumjelo kako svjetski poredak nastaje i raspada se, pomaže pogled unazad. U dugom 19. stoljeću pobrinuo se dogovor velikih sila za red u multipolarnom svijetu. Ljudska prava i multilateralne institucije bile su tada slabo razvijene. Relativna stabilnost na evropskom kontinentu bila je garantirana kroz pregovaranje o interesnim sferama na kongresima i iza zatvorenih vrata. Unutrašnji mir bio je ipak naravno kupljen kroz agresivnu ekspanziju evropskih kolonijalnih sila prema vani.

Ovaj poredak raspao se sa početkom Prvog svjetskog rata. Slijedile su tri decenije pune ratova i revolucija. Kao danas opet su se vani nefiltrirano sudarili interesi velesila u usponu i opadanju dok interno pokvarene institucije nisu bile u stanju da gospodarsku transformaciju socijalno amortizuju.

Sa osnivanjem UN i Opštom izjavom o ljudskim pravima postavljeni su, nakon Drugog svjetskog rata, temelji liberalnog svjetskog poretka. Međutim, pokušaj je brzo ostao zaglavljen u sistemskim suprotnostima hladnog rata. U bipolarnoj konfrontaciji istok – zapad UN su najčešće bile blokirane. Ipak zašto hladni rat nije eskalirao u vrući? Mir se – od mađarskog narodnog ustanka preko praškog proljeća do kubanske krize – osiguravao kroz prećutno priznanje ekskluzivnih zona uticaja.

U unipolarnom svijetu kršenje pravila stalno je sankcionisao svjetski policajac – SAD.

Nakon kolapsa Sovjetskog saveza požurila je američka supersila da objavi novi svjetski poredak. U unipolarnom svijetu kršenje pravila stalno je sankcionisao svjetski policajac SAD. Prijatelji liberalnog svjetskog poretka ukazivali su u to vrijeme na napredak demokratije i ljudskih prava na cijelom svijetu. Kritičari su iza humanitarnih intervencija pretpostavljali više imperijalne interese. Ali i u progresivnim krugovima pojavila se velika nada na proširenje ljudskih prava i globalnu kooperaciju.

Međutim, pošto je Zapad sada posrtao od krize do krize kooperativni pristupi su bili sve češće blokirani u šipražju novih sistemskih rivaliteta. Od rata u Gruziji preko aneksije Krima do slamanja narodnog ustanka u Hong Kongu: Priznavanje ekskluzivnih zona uticaja je ponovo na dnevnom redu. Liberalni elementi svjetskog poretka – od Savjeta za ljudska prava preko odgovornosti za zaštitu do Međunarodnog kaznenog tribunala – su nakon kratkog procvata opet blokirani.

U sljedećoj deceniji konkurencija između velesila nastaviće se nesmanjenom žestinom. Međutim, kako se može spriječiti da se na ovim konfliktima ne zapali svjetski rat? I kako se može osigurati minimalna mjera gospodarske i političke kooperacije koju hitno trebamo da bi smo rješavali velike probleme čovječanstva?

U Berlinu se često čuje da je sada najvažnije demokratiju i ljudska prava robusnim sredstvima globalno širiti. Ali nakon katastrofe u Afganistanu čak i liberalni centristi kao Joe Biden i Emmanuel Macron proglasili su eru “humanitarnih intervencija“ kao okončanu. Ukoliko bi u Vašingtonu, Londonu ili Parizu pobijedio izolacionistički nacionalist snage Trumpa ne bi se moglo više misliti na odbranu liberalnog svjetskog poretka. Nijemcima prijeti dakle da im nestanu saveznici za njihovu vanjsku politiku vezanu za vrijednosti.

Nasuprot tome, više nego dovoljno partnera za tvrđi kurs prema autoritarnim „sistemskim rivalima“ Kini i Rusiji nalazi se u zapadnim glavnim gradovima. Kako pokazuje globalna reakcija na rusku invaziju, ostatak svijeta ima, međutim, malo interesa za novu blokovsku konfrontaciju između demokratija i autokratija. Iza ponekad bizarnih aplauza za ruski napad na pravo na samoodređenje i teritorijalnu nepovredivost Ukrajine – vrijednosti, koje dijele prije svega manje zemlje – skriva se međutim manje simpatija za rusku i kinesku predstavu o poretku a više za decenijama nakupljenu frustraciju o „američkom imperijumu“.

Slijedi li nakon kraja „Pax Americana” faza nereda puna ratova, pučeva i revolucija?

Jer za mnoge ljude na globalnom jugu „liberalni svjetski poredak“ bio je manje obećanje, a više izgovor za vojne intervencije, programe strukturnog prilagođavanja i moralne pouke. Sada bi se moglo dešavati i na Zapadu, da on bude oslonjen na podršku nedemokratskih sila – od monarhija na Zalivu do Turske, od Singapura do Vijetnama. Retorika o borbi demokratija protiv autokratskih država je zato kontraproduktivna. Ali ako bi čak i sam Zapad odustajao od univerzalnosti demokratije i ljudskih prava šta preostaje tada još od liberalnog svjetskog poretka?

Još je starogrčki filozof Tukidides znao da iz konkurencije velikih sila u usponu i u opadanju mogu nastati veliki ratovi. Slijedi li nakon kraja „Pax Americana” faza nereda puna ratova, pučeva i revolucija?

Zato model multipolarnog dogovora velikih sila nalazi pristalice ne samo u Moskvi i Pekingu nego i u Vašintonu. U raznim formatima od G7 do G20 već postoje naznake club governance, u kojima velike sile međusobno dogovaraju svoje interese. Priznanje ekskluzivnih zona uticaja može pri tome pomoći da se konflikti moderiraju. Međutim, treba se bojati da demokratija i ljudska prava u ovom dogovaranju neće imati nikakvu ulogu. Sa pogledom na izazove čovječanstva od promjene klime preko migracija do pandemija ovaj sistem minimalne kooperacije je jednostavno krhak.

EU koja je bazirana na juridifikaciji i pregovaranju, jedan takav vučiji svijet mogao bi staviti pred najveće moguće izazove. Jer ne fantaziraju neki samo u Moskvi o neoimperijalističkoj politici, koja manjim narodima oduzima pravo na samoopredijeljenje. Ova košmarna mješavina tehniciranog ugnjetavanja kod kuće i beskonačnih zamjenskih ratova vani podsjeća na sablasan način na distopiju Georga Orwella 1984. Može se samo nadati da će ruski neoimperijalizam propasti u blatu ukrajinskog rata.

Rusko priznanje otrgnutih provincija jedne suverene države izazvalo je alarmna zvona čak i u Kini. Ko onda garantuje da se sutra Tajvan neće proglasiti neovisnim? Bar retorički Kina se povlači na svoju tradicionalnu liniju, naglašava nacionalno-državni suverenitet i osuđuje kolonijalno miješanje. Pred očima začuđene svjetske javnosti u Pekingu se javno diskutuje o tome da li bi se Kina stvarno sa svojim oslabljenim partnerom Rusijom trebala povući iza nove Željezne zavjese ili bi možda puno više profitirala od novog svjetskog multilateralnog poretka.

Može se samo nadati da će ruski neoimperijalizam propasti u blatu ukrajinskog rata.

Šta se skriva iza ovoga “kineskog multilateralizma“? Na jednu stranu privrženost međunarodnom pravu, svjetskoj trgovini i kooperaciji u rješavanju velikih pitanja čovječanstva – od zaštite klime preko osiguranja trgovinskih ruta do akcija za osiguranje mira. Kooperirati se međutim treba samo u okvirima institucija u kojima Kina može odlučivati ravnopravno sa SAD. To znači “Da” za Savjet bezbjednosti UN ali “Ne” za Međunarodni monetarni fond. Postojeće multilateralne institucije trebaju dakle ili da se prilagode kineskoj predstavi poretka ili treba da budu zamijenjene alternativnim organizacijama kao što je Azijska infrastrukturna investiciona banka ili Šangajska organizacija za saradnju. Ukoliko kineski zahtjevi ne budu prihvaćeni Peking može sa svojim mlađim partnerom Rusijom stvarati vlastiti geopolitički blok. U jednom takvom iliberalnom (djelomičnom) svjetskom poretku moglo bi se i dalje kooperirati multilateralno i na osnovu pravila: demokratija i ljudska prava nasuprot tome, ne igraju više nikakvu ulogu.

Da bi se to spriječilo moglo bi se isplatiti tražiti poravnanje sa Kinom. Jer agresivna Rusija se neće moći ograničavati ako se tjera u ruke Kini. Naprotiv, ključ za okončanje rata u Ukrajini nalazi se u Pekingu. Međutim, za to bi mnogi na Zapadu morali provesti zaokret. Jer ne bi samo otpušteni zapovjednik njemačke mornarice Schönbach želio zajedno sa Rusijom krenuti u hladni rat protiv sistemskog rivala Kine.

Ali čak i ako Kinezi i Amerikanci za početak zakopaju sjekiru hladnog rata, postliberalni svjetski poredak stavlja zapadnjačka društva pred nemoguća pitanja. Je li cijena mira pravo na samoodlučivanje naroda? Može li se kooperacija o pitanjima čovječanstva imati samo uz odustajanje od univerzalnosti ljudskih prava? Ili imamo li mi uprkos svemu odgovornost zaštite ako se u zoni uticaja rivala počine zločini protiv čovječnosti? Ova pitanja idu na normativno samorazumijevanje Zapada.

Njemačka može preživjeti politički samo u okviru ujedinjene Evrope, a gospodarski samo na slobodnim svjetskim tržištima.

Koji model poretka će se na koncu ostvariti odlučiće se u borbama između velikih sila i njihovih saveznika. Međutim, alijanse koje se sakupljaju pod zastavom svakog modela poretka su veoma različite. Pod ratnim parolama demokratije sakupiće se uski savez zapadnih država sa šačicom indo – pacifičkih partnera koji dijele iste vrijednosti. Izgubi li ovaj od Zapada vođeni savez borbu za liberalni svjetski poredak na koncu bi mogao stajati iliberalni svjetski poredak sa kineskim karakteristikama.

Nasuprot tome odbrana međunarodnog prava, posebno nepovredivosti granica, prava na samoodbranu kao i multilateralna kooperacija u okviru baziranom na pravilima, sa UN u centru, u interesu je kako demokratskih tako i autoritarnih država. Alijansa za multilateralnost nailazi dakle na podršku kroz ideološke lagere. Zamisliva je i labava suradnja na bazi zajedničkih interesa. sa takvim hibridnim partnerima može se, naprimjer, kooperirati kod zaštite klime, ali gospodarski tvrdo konkurisati. Mnogo dakle govori da se sistemske suprotnosti između demokratija i autokratija ne trebaju stavljati u centar politike saveza.

Njemačka može preživjeti politički samo u okviru ujedinjene Evrope, a gospodarski samo na slobodnim svjetskim tržištima. Za oboje je neophodan multilateralni svjetski poredak baziran na pravilima. Ko takav „VN light“ scenario sa aspekta novih sistemskih rivaliteta ne smatra vjerovatnim treba da se podsjeti da je i za vrijeme hladnog rata apsolutno bilo moguće u okvirima poretka zasnovanog na pravilima kooperirati na osnovu zajedničkih interesa.

Od ugovora o kontroli naoružanja preko zabrane ubice ozona FCKW do zaključaka Konferencije o bezbjednosti iz Helsinkija bilans ograničene multilateralnosti nije bio uopšte loš. Sa pogledom na izazove čovječanstva kao što je zaštita klime, migracije ili glad bio bi to najbolji od svih loših svjetova. Jer na kocki stoji ništa manje nego osiguranje osnova za mir, slobodu i blagostanje u Evropi.

Marc Saxer vodi regionalni biro zaklade FES za Aziju sa sjedištem u Bankoku. Prije toga je bio predstavnik zaklade u Indiji i Tajlandu, rukovodilac azijskog referata zaklade u Berlinu kao i koordinator projekta Economy of Tomorrow in Asia. Godine 2021. objavljena je njegova knjiga “Transformativni realizam. O prevazilaženju sistemske krize.”

ipg-journal.de

Marc Saxer
Autor 25.7.2022. u 10:01