Od inflacije se ne može spasiti

Izdvajamo

• Zato je i najnovije zaključeno povećanje kamata Evropske centralne banke pogrešno. Više kamate čine kredite skupljim i otežavaju investicije što opet koči gospodarstvo i više ljudi ostaje bez posla. One zbog toga nisu pogodno sredstvo protiv visokih cijena energije. Jer potražnja za gorivom, strujom i gasom je malo ovisna od kamata. Firme i potrošači prvo štede na drugim izdacima prije nego što manje griju, tuširaju se, kuhaju, tankuju ili proizvode. Ako kamatni čekić funkcioniše onda je to prema motu: Operacija uspjela, pacijent mrtav. Političke skretnice su ovih dana nažalost postavljene na opadanje a ne na rast – jedna velika greška.

Povezani članci

• Kuba izglasala veća zakonska prava za građane
• Kontroverzni šef Laburista
  Corbynova posljednja šansa
• Izraelski doseljenici na palestinskoj teritoriji u prosjeku naprave 99 incidenata mjesečno
• Uspio ili ne, škotski referendum za nezavisnost označit će kraj dominacije Londona na otoku
• Kako će Evropa glasati na izborima?
• Rohinja izbjeglice tuže Facebook za 150 milijardi dolara zbog govora mržnje u Mijanmaru

Foto: DPA – Visoke cijene energije tjeraju inflaciju trenutno na nove rekorde.

Visoke cijene utiču trenutno na svakodnevnicu ljudi. Zašto su politika štednje i povećanje kamata Evropske centralne banke pogrešan put.

Piše: Maurice Höfgen – ipg-journal.de  22.07.2022.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Kupovati, tankovati, tuširati: Svakodnevica je postala skuplja. Stopa inflacije u evrozoni raste nezadrživo. Prema anketama ljudi odavno ubrajaju rastuće cijene u svoje najveće brige. Ko je siromašan, vodi finansijsku borbu za preživljavanje. U Njemačkoj je to skoro 14 miliona ljudi. Prazni frižideri na kraju mjeseca i dugački redovi u javnim kuhinjama su posljedica. I čak oni koji normalno zarađuju moraju trenutno paziti na novac i odricati se: Kuhati umjesto izlaziti u restorane, margarin umjesto maslaca, Netflix umjesto kina, Baltičko more umjesto Tenerife. Većina Nijemaca štedi protiv inflacije. Savezni ministar finansija Christian Lindner će to uskoro imitirati. Nakon tri godine treba se konačno vratiti na kočnicu dugova. Konac sa “politikom na kredit”, kaže Lindner. Je li to dobra ideja?

Za to se mora pogledati šta je tačno postalo skuplje – i zašto. Savezni ured za statistiku pokazuje mjesec za mjesecom koje cijene su koliko porasle. Stopa inflacije bila je u junu malo ispod 8 posto. To znači: Svakodnevica je 8 posto skuplja nego prije godinu dana. Najveći uticaj na to ima sigurno energija. Benzin, dizel, lož ulje, gas i struja su u prosjeku cijelih 38 posto skuplji nego prije 12 mjeseci. Time su pogođeni i proizvodi – kao naprimjer živežne namirnice – čija proizvodnja, isporuka i stavljanje u prodajne frižidere također zahtijeva mnogo energije. prehrambeni proizvodi zato koštaju u prosjeku 13 posto više nego prije godinu dana. Radi poređenja: Usluge su opet u istom periodu postale skuplje samo za 2 posto – naprimjer usluga frizera ili posjeta kinu.

To da je energija skuplja leži prije svega na ratu u Ukrajini, koji gura u visinu cijene za sada nesigurne i nedostajuće robe kao nafta, gas i ugalj. Sve ove energente Njemačka je do sada kupovala u Rusiji. Prije svega kod gasa Njemačka je enormno ovisna od Rusije. Energija je odavno postala igračka gospodarskog rata. Dok se EU odlučila za ugalj Putin igra sa rukom na slavini gasa. Zbog nesigurnosti pred prijetećim nedostatkom gasa njegove cijene su na evropskoj berzi nekoliko puta više nego prije godinu dana. Pošto njemački snabdjevač gasom Uniper dobija manje jeftinog Putinovog gasa on mora gas kupovati na tržištu po znatno višim cijenama. To je za Uniper posao sa gubitkom od nekoliko milijardi jer koncern mora kupce snabdijevati po ugovorenim cijenama. Vrh jarbola još nije dostignut jer visoke cijene gasa još uopšte nisu od snabdjevača prebačene na kupce.

Pojam „inflacija“ uopšte ne odgovara trenutnoj dilemi. On označava ustvari dinamiku koja se sama pojačava, koja dopušta rast svih cijena, tipično nazvana i spirala plate – cijene. Klasičan primjer: Sindikati izboksuju povećanje plata, koje povećavaju troškove firmi, koje opet podižu svoje cijene i tako vraćaju dio kolača – i onda ide sve ispočetka. Međutim ova spirala trenutno ne postoji jer su plate od pandemije jedva porasle. To priznaje čak i predsjednik poslodavaca Rainer Dulger.

Pošto ljudi više plaćaju za energiju oni štede na prehrambenim namirnicama, namještaju i odjeći.

Također se ne može tvrditi da firme podižu cijene zbog toga što ljudi izdaju puno novca i gospodarstvo cvijeta. Nakon dvije godine pandemije već svakako osiromašeno gospodarstvo stoji pred sljedećim zastojem. Potrošačko raspoloženje kupaca u junu je palo na rekordni nivo, prodavnice u trgovini na malo rade slabo. Pošto ljudi više plaćaju za energiju oni štede na prehrambenim namirnicama, namještaju i odjeći. Privatne kupovine i investicije su još uvijek znatno ispod nivoa od prije krize korone; Industrijska proizvodnja je na nivou od 2017. Bez ekonomskog buma i spirale plate – cijene ostaje dakle kao objašnjenje prije svega jednokratni energetski šok – važna razlika.

Time nazad na pitanje: Je li dobra ideja da ministar finansija želi štediti? Štednja bi pomogla ako bi gospodarstvo bilo pregrijano. Ili ako bismo imali tipičnu inflaciju. Ali ne kod ogromnog energetskog šoka kakav danas doživljavamo. Zapravo je suprotno: zaduživanje može sniziti cijene. Za to postoje dva puta. Kao prvo država može visoke cijene preuzeti na sebe time da smanji poreze, da dotacije ili naprimjer subvencionira osnovno snabdijevanje gasom. Rabat na benzin i 9 evro tiket smanjili su naprimjer stopu inflacije u junu. Od jula kupci struje osim toga ne moraju više plaćati EEG doprinos što će također ljudima smanjiti uticaj visokih cijena. Velika poluga za cijene u supermarketima bilo bi ukidanje poreza na dodatnu vrijednost na osnovne životne namirnice. Ranije je to EU zabranjivala, od aprila je to dozvoljeno.

Kao drugo država bi se mogla pobrinuti za to da energiju nabavljamo povoljnije i koristimo racionalnije. Naprimjer da se proširi korištenje vjetrene i solarne energije, da se zgrade energetski saniraju i grijanje modernizuje, ili da se autobusi i željeznica tako razviju da manje putnika koristi auto. Da li popust ili investicije: Oboje košta novac. Za oboje bi ministar finansija Lindner morao biti spreman za nove dugove, dakle svoje planove štednje odložiti ad acta. Povratak na kočnicu zaduživanja dolazi zato u nevrijeme.

Ako pogledamo unazad moglo bi se čak reći: Da se država poslednjih deset godina više zadužila i više novca investirala u energetske i saobraćajne promjene mi danas ne bismo bili toliko ovisni o skupom uvozu nafte i gasa iz inostranstva. Tada bi bila stopa inflacije niža i svakodnevica za ljude podnošljivija. Ako građani štede država ne smije u tome učestvovati jer to pooštrava gospodarski zastoj i ne pomaže protiv visokih cijena. Nasuprot tome sa pametnim investicijama i sa trećim paketom olakšica trebala bi vladajuća koalicija izgraditi most za stabilnu budućnost.

I firme trebaju ove mostove. I one naime moraju investirati da bi izgradile nove kapacitete da bi se od gasa prebacile na druge energente ili da postanu energetski efikasnije. Međutim, ako potrošači i država štede gospodarstvo gubi na prihodima i koči se. U takvom nestabilnom gospodarstvu firme nerado investiraju. Suviše veliki je rizik da se investicije u obnovu i održivost ne isplate. Tada se investicije odlažu i novac drži nepotrošen.

Zato je i najnovije zaključeno povećanje kamata Evropske centralne banke pogrešno. Više kamate čine kredite skupljim i otežavaju investicije što opet koči gospodarstvo i više ljudi ostaje bez posla. One zbog toga nisu pogodno sredstvo protiv visokih cijena energije. Jer potražnja za gorivom, strujom i gasom je malo ovisna od kamata. Firme i potrošači prvo štede na drugim izdacima prije nego što manje griju, tuširaju se, kuhaju, tankuju ili proizvode. Ako kamatni čekić funkcioniše onda je to prema motu: Operacija uspjela, pacijent mrtav. Političke skretnice su ovih dana nažalost postavljene na opadanje a ne na rast – jedna velika greška.

Maurice Höfgen je diplomirani ekonomista i autor. On radi kao naučni saradnik za finansijsku politiku u Bundestagu i istražuje pitanja makro ekonomije i održivosti. Osim toga on objavljuje redovito u akademskim i naučnopopularnim časopisima.

ipg-journal.de