Odnosi sa Kinom: U čemu Trump ima pravo

 Jan Fleischhauer
Autor 30.12.2018. u 11:27

Odnosi sa Kinom: U čemu Trump ima pravo

Foto: AFP  – Donald Trump und Xi Jinping

Smije li se hvaliti američki predsjednik? U politici prema Kini čak mora. Što se tiče našega odnosa sa Kinom mi smo veoma naivni. Malo je naroda koji misle tako nacionalistički kao kineski.

Piše: Jan Fleischhauer
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Možda ćemo jednoga dana morati biti zahvalni Donaldu Trumpu. Znam da zvuči strašno reći nešto tako. Svaki razuman čovjek misli da će mu se kod pisanja takve rečenice ruka osušiti. Ono što Trump govori ili čini je ili velika naivnost ili zastrašujuća zlonamjernost.

Ne pišem to jer sam mišljenja da bar jedan njemački novinar mora podržati Trumpa pa makar iz sportskih razloga. Rijedak je slučaj da su svi jedinstveni jer većina ima pravo.

Ali ipak: I idiot može u nečemu biti u pravu pa čak i iz neznanja. Ova tačka je možda Trumpova kineska politika.

Iz jednog neobjašnjivog razloga mi u Njemačkoj posmatramo Kinu sa velikim poštovanjem. Moj kolega René Pfister je nedavno povodom putovanja kancelarke u Peking vrlo lijepo opisao kako blago i sa puno razumjevanja kancelarka govori o kineskom predsjedniku, što je u određenoj mjeri iznenađujuće kad se pomisli kako istovremeno oštro i nepopustljivo ocjenjuje Vladimira Putina.

U usporedbi sa Kinom Rusija je umjerena autokratija. Svakih pet godina bira se parlament, bar teoretski. Postoje čak i opozicione partije i nešto kao slobodan pristup internetu. Nasuprot tomu u Kini možete biti sretni kad ste politički neupadljivi tako da se niko odozgo za vas ne interesuje. Ovdje je dovoljno da pripadate nekom religioznom pokretu koji svoje vjernike zove na molitvu i da na godine nestanete u radnom logoru.

Međutim od predstavnika njemačke vlade ne čuje se skoro ništa o tome kako brutalno postupa kineska vlada sa onima koji drugačije misle. Ili zašto je bolje ne vjerovati vladi koja poštovanje međunarodnih dogovora smatra za znak slabosti.

Priznajem da sam što se tiče Kineza pristran. Bio sam prije par godina sa tadašnjim predsjednikom Njemačke Horstom Köhlerom u državnoj posjeti u Pekingu i Šanghaju. Prve večeri bio je zvanični banket na kome je bila cijela delegacija. Normalno je u takvoj prilici potruditi se doći u razgovor sa svojim susjedom za stolom. Izmjeni se par ljubaznosti i pokaže se interes o stvarima koje se tiču posebnosti zemlje i njenih stanovnika. To se naziva konverzacija i to je rasprostranjeni običaj u cijelom svijetu.

Tok banketa je pokazao da se ne moram truditi oko uspostave kontakta. Tek što su završeni govori moji susjedi okrenuli su mi leđa i počeli tipkati po svojim telefonima. Tada je servirano jelo što je značilo da morate gledati šta ćete dobiti na tanjir.

Nakon toga moji sugovornici su se opet posvetili ekranima svojih smartfona. Da se to nije odnosilo samo na mene pokazao je pogled na duge stolove. Interesovanje za susjede, makar bilo i lažirano, izgleda da ne spada u pravila ponašanja u ovoj zemlji.

Poslovni model prijateljskog ignorisanja

Nama svima bi moglo biti sasvim svejedno kako se mnogi Kinezi odnose prema svijetu kada Kina ne bi imala namjeru da postane dominirajuća svjetska sila. Jedina velesila koja je momentalno u mogućnosti da se mjeri sa Kinezima je SAD. Kineska vlada je majstor u tome da neobavezno klimne glavom kad joj se ukaže da krši zajednički dogovorena pravila – i tada nastavi tačno tamo gdje je bila prekinuta.

Američka politika prema Kini u prošlih 20 godina u osnovi se sastojala u tome da se uljudno podsjeća na to da autorska prava i trgovinski ugovori ne važe samo tada kad nekome odgovara. Trump je prvi predsjednik koji neće dalje da prihvata kineski poslovni model prijateljskog ignorisanja i time, ako ne zaustavlja, bar usporava uspon Kine ka neospornoj super sili.

Ja vjerujem da smo mi što se tiče Kine i njenih interesa naivni. Mi si u Njemačkoj ne možemo predstaviti da je jedna narodna privreda sve podređuje nacionalnim interesima jer smo mi još davno prestali misliti u nacionalnim kategorijama. Kad kod nas neko kaže da Njemačka treba da gleda na svoje interesa to se shvata kao da se ogriješio o evropsku ideju.

Upozorenja koja nisu saslušana

Čak kod preduzeća koja za Njemačku imaju izuzetnu strategijsku vrijednost bez razmišljanja ispuštamo kontrolu iz ruku. Prije dvije godine diskutovalo se o prodaji proizvođača robota Kuka kineskoj Midea grupi. Robotika je ključna tehnologija koja sa napretkom umjetne inteligencije još više dobija na značaju.

Bilo je ozbiljnih glasova koji su upozoravali na odobravanje prodaje. Ali upozorenja su ostala bez odjeka u Ministarstvu gospodarstva koje je tada vodio Sigmar Gabriel. Poslednje što smo čuli o Kuki je da je smijenjen dugogodišnji šef poslovodstva.

Iz nekoga razloga mi Kinezima ništa ne uzimamo za zlo. Pretpostavljam da je to povezano sa azijskim razmišljanjem. Azija kod nas važi kao domovina velike mudrosti i budističkog samoispitivanja. Svoje greške otkriješ tek tada kada je suviše kasno.

spiegel.de

 Jan Fleischhauer
Autor 30.12.2018. u 11:27