Odustajanje od kupovine gasa nije rješenje

Andrew Watt
Autor 15.3.2022. u 09:29

Odustajanje od kupovine gasa nije rješenje

Foto: DPA – Preko cjevovoda „Prijateljstvo“ snabdjeva se sirovom naftom iz Rusije PCK rafinerija u Schwedtu, koja velikim dijelom pripada ruskom energetskom koncernu Rosneft.

Stoji li Rusija stvarno pred državnim bankrotom? Finansiraju li naši uvozi stvarno Putinov rat? Ekonomista Andrew Watt objašnjava situaciju.

Piše: Andrew Watt  – ipg-journal.de – 11.03.2022.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović 

Odluka predsjednika Putina za invaziju velikih razmjera u Ukrajini postavlja Zapad pred velike izazove. Na pitanju koje vojne, dipomatske i gospodarske protumjere su primjerene i ciljane trenutno se lome koplja. Pri svim, sa tim povezanim, teškoćama mora se voditi računa o tome da političke mjere počivaju na solidnoj gospodarskoj analizi situacije.

Nažalost to često nije slučaj. Tako se trenutno naprimjer tvrdi da ruska država stoji neposredno pred bankrotom. Aktuelnom padu vrijednosti rublje pripisuje se neodmjereno veliki značaj. U socijalnim medijima stalno se piše da zapadna plaćanja za ruski izvoz energenata sufinansiraju razaranje Ukrajine. To kulminira time da neke prominentne ličnosti u Njemačkoj zahtijevaju potpuno obustavljanje uvoza energenata u EU: „Ne damo naš novac za Putinov rat!“, govore oni. Ovaj zahtijev je sa aspekta strahota rata doduše razumljiv, međutim baziran je na nizu ozbiljnih nesporazuma.

Zahtijev za obustavom uvoza energenata je sa aspekta strahota rata doduše razumljiv, međutim baziran je na nizu ozbiljnih nesporazuma.

Počnimo iz temelja. Treba razlikovati transakcije koje se odvijaju u rubljima od onih u inostranim valutama kao što je dolar ili evro. Slična, ali ne identična razlika je između roba koje se aktuelno mogu proizvoditi u Rusiji ili povezanim partnerskim zemljama (ili bi se ralativno skoro mogle) i takvih koje Rusija mora uvoziti iz “neprijateljskih” zemalja.

Rublja je valuta koju ruska vlada odnosno centralna banka sama ubacuje u opticaj. Vlada može povećavati poreze, izdavati državne obveznice i jednostavno „štampati“ novi novac – kao što su to također uradile zapadne centralne banke u okviru Quantitative Easing. Prva pogrešna pretpostavka je zato da bi transakcije bazirane na rublji mogle voditi ka ruskom „državnom bankrotu“. (Zemlja bi mogla apsolutno da ne ispuni svoje obaveze kod obveznica u stranoj valuti ali to je već drugi list)

Raspolaganje devizama se naprotiv ograničava u osnovi na prijašnji i aktuelni izvoz (umanjeno za uvoz), po cijenama u stranoj valuti ili prije toga preračunat u stranu valutu i tako predstavlja stanje odnosno priliv deviza.

Sankcije koje su već uvedene kao reakcija na napadački rat Rusije i iz toga rezultirajuća nesposbnost i nespremnost najvažnijih partnera da trguju sa Rusijom su glavni problem za Moskvu – a ne devizni priliv iz  nastavljenog tekućeg izvoza.

Čita se često da rat košta Putina x miliona dolara ili evra na dan dok Zapad i Evropa prebacuju y miliona dolara da bi prije svega kupovali ruske energente. To sugeriše: zaustaviti kupovinu energenata znači zavrnuti Putinu slavinu za finansiranje rata. Kao prvo radi se ipak o (procjenjenom) iznosu vojnih izdataka u rubljama koji se tada pretpostavljenim razmjenskim kursom preračunava u dolarske ili evro iznose. U svakom slučaju ruska vlada svoje vojnike, svoje izvođače radova i isporučioce plaća pretežno direktno u rubljama.

Tačno je da (viši) vojni izdaci smanjuju manevarski prostor za civilnu proizvodnju i potrošnju – kroz mješavinu iz (u danom slučaju veoma visoke) inflacije i nižeg prihoda nakon oporezivanja, već prema tome, kako se vojni izdaci finansiraju. Jednostavno rečeno: Više oružja, manje putera. To je poznata dilema za države u ratu.

Međutim, to nije direktno vezano za pitanje deviza. Rusija ima očigledno skoro neiscrpne zalihe pogonskih goriva, ne mora plaćati strane vojnike i upotrebljava vojnu opremu pretežno proizvedenu u vlastitoj zemlji od koje postoje sigurno još znatne rezerve. U svakom slučaju moraju se neke vojne stvari – naprimjer ugradbeni dijelovi – možda uvesti zašto bi bile potrebne devize. Kratkoročno i srednjoročno to međutim nije nikakva zapreka. I čak i u ovome ograničenom području pretpostavka da je neophodan aktuelan devizni priliv da bi se finansirala ruska vojska, je pogrešna iz jednog drugog razloga.

Veliko značenje koje se pridaje eksternoj vrijednosti rublje je zavaravajuće.

Rusija ima velike devizne rezerve iz ranijih izvoznih višaka (izraz „stanje“), koje se procjenjuju na oko 630 milijardi američkih dolara. Postojeće sankcije, posebno protiv ruske centralne banke – korak bez presedana koji odgovara konfiskaciji finansijske imovine – međutim znače da se ova ušteđevina ne može bez daljnjeg upotrijebiti za kupovinu uvoznih dobara. To pokazuje da su sankcije koje su već uvedene kao reakcija na napadački rat Rusije i iz toga rezultirajuća nesposbnost i nespremnost najvažnijih partnera da trguju sa Rusijom glavni problem za Moskvu – a ne devizni priliv iz nastavljenog tekućeg izvoza.

Isto tako veliko značenje koje se pridaje padu eksterne vrijednosti rublje je zavaravajuće: Tečaj nije posebno relevantan ako je trgovina iz drugih razloga svakako blokirana a konvertibilnost ograničena. Ruska centralna banka ne treba prihode iz tekućeg neto izvoza da bi štitila svoju valutu.

Već zaključene sankcije jako ograničavaju ruske mogućnosti finansiranja uvoza iz zemalja koje ne prihvataju plaćanje u rubljama. Ruskim potrošačima i proizvođačima biće zbog toga puno teže da dobiju konačne ili poluproizvode iz inostranstva. To će direktno uticati na životni standard prije svega u srednjem i višem sloju. Isto tako to bi moglo rusku industriju vremenom staviti pred ozbiljne probleme ako ne mogu dobiti inpute i materijale iz drugih inostranih ili domaćih izvora.

Sankcije Zapada ne mogu se zato opravdavati direktnim uticajem na rusku ratnu mašineriju nego time da izazivaju gospodarsku nevolju u Rusiji i time trebaju provocirati otpor običnog stanovništva i elita protiv Putina. Naravno da trenutno ostaje nejasno da li će mase ili oligarsi stvarno tako reagovati ako im se ograniči pristup konzumnim dobrima ili se ograniče njihovi dobici – ili da li situacija više pomaže autokratu u Kremlju da stvori grupni mentalitet odbrane i čak ojača svoj režim.

Pored pitanja da li Rusija može svoj uvoz zamijeniti domaćom proizvodnjom odlučujući faktor za gospodarski uticaj sankcija je spremnost Kine, Indije i nekoliko manjih zemalja da i dalje trguju sa Rusijom – bilo iz političkog kalkulisanja ili zbog gospodarske neophodnosti. Kina i Bjelorusija bile su prije aktuelne krize najveća odnosno treća najveća zemlja porijekla za uvoz u Rusiju. Neke zemlje mogle bi u budućnosti insistirati na plaćanju u dolarima: Obustava priliva deviza u Rusiju oslabila bi poziciju zemlje u tom pogledu. K tome ali ne mora neizbježno doći. Ako je prisutna politička volja i trgovina se smatra povoljnom za obje strane razmjena roba neće se zaustaviti zato što ne postoji odgovarajuća jedinica obračuna. Ako je neophodno mogla bi već biti dovoljna zajednička excel tabela u svakom državnom ministarstvu finansija.

Donosioci političkih odluka moraju u svojim zaključcima obuhvatiti gospodarsku realnost na osnovu fundiranih procjena.

Konačno, odluka o gospodarskim sankcijama – uključujući i predloženu apsolutnu obustavu uvoza – dio je veće „igre“ iz prijetnji i protuprijetnji, eskalacije – i moguće deeskalacije. To je igra koja obuhvata sva područja, uključujući vojno. Procjeniti posljedice ove ili one mjere je izuzetno teško. Zapad mora podržati Ukrajinu. Ali kako da to najbolje uradi, kako da prisili ili nagovori Putina da okonča rat, je sve drugo nego očigledno. Donosioci političkih odluka moraju u svakom slučaju u svojim zaključcima obuhvatiti gospodarsku realnost na osnovu fundiranih procjena.

Jasno je: Tekuće kupovine energenata od strane Zapada ne finansiraju Putinov rat u obimu vrijednom pažnje. Jasno je također: Rusija pati pod sankcijama i to veoma jako. Ali država neće na osnovu izostanka deviznih priliva bankrotirati. Troškovi trenutnog zaustavljanja uvoza energenata bili bi za Evropu visoki – zahtijevali bi povlačenje dodatne energije od drugih nepoželjnih režima. Zbog toga se sa najvećom brzinom mora podstaći preorijentacija na alternativne i prije svega obnovljive izvore energije.

Ostaje da se nadamo da će politika naći put da zaustavi krvoproliće, da ukrajinskim građanima omogući život u sigurnosti i dostojanstvu i istovremeno što je moguće brže priguši negativne gospodarske efekte.

Dr. Andrew Watt vodi referat Evropske gospodarske politike na zakladi Hans Böckler.

ipg-journal.de

Andrew Watt
Autor 15.3.2022. u 09:29