Pet svjetskih gubitnika godine

Autor/ica 23.12.2011. u 10:51

Pet svjetskih gubitnika godine

Premda je 2011. iznjedrila malo do nijednu političku figuru u čiju bismo slavu mogli zapaliti svijeću, ne znači da svijeće nisu gorjele. Dakako, iz istog razloga iz kojeg gore svijeće po grobljima. Doslovce ili politički pokopani, Moamer Gadafi, Hosbni Mubarak, Bin Laden, Ben Ali i Dominique Strauss-Kahn s lakoćom su se kvalificirali za luzere godine. Evo kratka osmrtnica

Moamar Gadafi

Bio je brat vođa, vodič revolucije, kralj kraljeva – Gadafijevi naslovi kroz 41 godinu vladavine Libijom bili su jednako živopisni kao i njegov odlazak. Stupanj političkog sljepila i samozavaravanja revolucionara iz Sirta koji se toliko identificirao s Libijom da je 1977. mogao formalno stupiti s vlasti, a bez da se promijeni išta u političkoj strukuri moći, graničio je psihopatologijom i postoji nešto iskreno konzekventno u padu libijskog poručnika. Sve do samog kraja revolucionarnog ustanka u Libiji, Gadafi se obraćao fantomskim sljedbenicima koji su u njegovoj pomahnitaloj fikciji činili većinu libijske populacije. Ostale je zvao štakorima. Povijest mu je uzvratila istim vicom. Dana 20. listopada, pronađen je sakriven u zemljanoj cijevi, upravo poput štakora, pretučen i konačno ubijen od postrojbi Libijske nacionalne oslobodilačke vojske. Gadafi je do posljednjeg daha snimao trijumfalističke audio poruke, a kako očevici kažu, u istom je deliriju i dezorijentiranosti dočekao kraj. Za razliku od Tunisa i Egipta gdje je arapsko proljeće katapultiralo državne lidere bez oružanog sukoba, treba priznati kako bi Gadafi i dan danas opsjedao Benghazi i razapinjao šator u Tripoliju u nekom sirijskom scenariju da nije bilo intervencije NATO-a. No za razliku od krvoprolića u Siriji, s libijskim poručnikom bilo se izuzetno lako i isplativo obračunati. Izolirao je zemlju bizarnom diplomacijom, zamjerio Zapadu nizom terorističkih akcija u osamdesetima, državni aparat bio je praktički nepostojeći, a i obilne rezerve nafte bile su praktički nadohvat ruke strateškim interesima Zapada. Bilo je dovoljno pomesti vladajuću obitelj.

Osama Bin Laden

Osnivač Al Kaide i nekadašnji mudžahedinski saveznik SAD-a u sovjetsko-afganistanskom ratu, prometnuo se u američkog neprijatelja broj jedan nakon terorističkih napada na New York 2001. Trebala su proći tri predsjednička mandata ne bi li ga najmoćnija obavještajna služba na svijetu locirala i likvidirala. Ubojstvo pod pokroviteljstvom Obame bilo je isključivo simboličke prirode, osim što je zakompliciralo ionako nategnute odnose SAD-a i Pakistana. Bin Laden je u vrijeme kada je ustrijeljen u tajnoj rezidenciji u Abbottabadu u Pakistanu, 6. svibnja, bio već odavno tek Al kaidin brend. Mitska figura bez upliva u operativne djelatnosti osipajućih Al Kaidinih jedinica od sjeverozapadnog Pakistana i Jemena do Somalije i Magreba kije su uzele stvar džihada u svoje ruke i s daleko većim fanatizmom nego se to svidjelo Bin Ladenu. Međutim, Al Kaidin guru sam je posijao ideološki i autoritarni problem porukom kako je sveti rat odgovornost pojedinca. Ne treba ni spominjati kako je teroristička skupina masovno izgubila podršku arapske javnosti zbog brutalnosti i fanatizma s kojom se rijetko tko mogao identificirati, bez obzira na antiamerički sentiment. Revolucije u Egiptu i Tunisu samo su dodatno gurnule Al Kaidu na marginu demonstrirajući kako su promjene moguće drukčijim i uvjerljivijim sredstvima.

Hosni Mubarak

Bivši egipatski predsjednik također je doživio nagli obrat u životopisu koji ga je od oficira u sedamdesetima uzlazno doveo do funkcije prvog čovjeka države. Mubarak je uživao predsjedničku stolicu punih trideset godina, da bi u svega 18 dana revolucije uz tešku volju odstupio s dužnosti. Sada mu se sudi zbog smrti nekoliko nenaoružanih civila za vrijeme prosvjeda, a istražuje se i njegova moguća upletenost u atentat na predšasnika mu Anwara Sadata. Premda je na osobnoj razini definitivno krahirao, nije sigurno koliko je politički poražen. Vrhovno vijeće vojnih postrojbi koje upravlja zemljom i koje je najvećim dijelom sastavljeno od njegovih bivših pristaša želi se uspostaviti kao nedodirljiva poluga vlasti, bez obzira na nedavne izbore i uspostavljanje institucija demokratske vlasti.

Ben Ali

Mezimac Elizejske palače i čovjek koji je odigrao istaknutu ulogu u organizaciji američko-palestinskog dijaloga u osamdesetima možda je odigrao dobar blef u diplomaciji, ali je nakon siječanjskih protesta u Tunisu pokazao prave karte. Kukavički bijeg s obitelji u Saudijsku Arabiju za sada ga čini pravosudno imunim na kaznu od 35 godina zatvora zbog pranja novca i trgovine drogom. Ben Ali se po Ujedinjenim narodima igrao političkog dobrotvora, osviještenog humanitarca i antiterorista. Osnovao je UN-ov Svjetski fond za solidarnost i pokrenuo Transsaharsku antiterorističku inicijativu, no kod kuće je redovito gušio ljudska prava, slobode medija i ostavio mlađe generacije bez ekonomske perspektive. Izbore je uglavnom dobivao s preko 90 posto podrške.

Dominique Strauss-Kahn

DSK u parodiji za D&G parfem

U usporedbi a navedenima, pad Strauss-Kahna odigrao se na nešto mekšem terenu. Adut francuske ljevice na predstojećim izborima i šef MMF-a imao je sve šanse potući Sarkozyja na predsjedničkim izborima u proljeće iduće godine. Da se izrazimo pjesnički, omakla mu se pogrešna hotelska soba. S renomeom ženskaroša koji se ne libi koristiti političku moć u seksualne svrhe nipošto nije bio izuzetak, no iz nekog čudnog razloga mu nije palo na pamet da se seksualna moć može iskoristiti u financijske svrhe. Njujorška sobarica koju je navodno silovao – čin koji je sudski proces korigirao u konsenzualni seks s pokušajem ucjene – otvorio je pandorinu kutiju bivših Strauss-Kahnovih testosteronskih ekscesa. Mogli bismo zaključiti da je platio poštenu cijenu, ali iz krivog razloga. Za sada se Strauss-Kahn ne namjerava politički rehabilitirati, no kopačke još nije objesio o klin.


T-portal

Autor/ica 23.12.2011. u 10:51