Pomoć mladima nakon napuštanja sirotišta u Rusiji

RSE
Autor 3.9.2019. u 11:36

Pomoć mladima nakon napuštanja sirotišta u Rusiji

Foto: Courtesy Photo

Prema aktivistima, samo 10 odsto mladih ljudi koji su po punoljetstvu otpušteni iz ruskih sirotišta doživi svoju 40-tu godinu života. Jedna sibirska nevladina organizacija pokušava to promijeniti.

Prema aktivistima, samo 10 odsto mladih ljudi koji su po punoljetstvu otpušteni iz ruskih sirotišta doživi svoju 40-tu godinu života. Jedna sibirska nevladina organizacija pokušava to promijeniti, piše redakcija Radija Slobodna Evropa na engleskom jeziku.

Andrej je bio na putu za razgovor za posao u ruskom gradu Novosibirsku kad je nastala panika. Minibus kojem se nadao da će ga tamo odvesti nije se kretao, a Andrej, koji je veći dio djetinjstva proveo u sirotištu, nije znao zašto.

Srećom, imao je kome da se obrati.

Pozvao je Anu Dajmšec, volonterku u lokalnoj nevladinoj organizaciji koja pomaže mladima, poput 19-godišnjeg Andreja, da se prilagode “stvarnom” životu nakon što napuste sirotišta ili druge državne institucije za maloljetnike.

“Ana mi uvijek govori da bih je trebao pozvati kada se uplašim ili kada se dogodi nešto čudno”, rekao je Andrej za sibirski odjel ruske redakcije RSE. “I tako sam je nazvao.”

“Andrej je bio veoma zabrinut”, dodala je Dajmšec. “Naposljetku, sve što je trebao je da stigne tamo sam. Mislila sam da sam sve razmotrila, ali nešto tako jednostavno kao što je minibus koji čeka putnike na posljednjoj stanici upravo ga je poremetio. To su momenti kada shvatite da osoba koja ima 19 godina zapravo uopšte nije iskusila život.”

“Njegovo životno iskustvo ograničeno je na rutinu sirotišta”, dodala je. “A sada ta djeca žive među nama. Kako? Najbolje što znaju.”

Liste čekanja

Andrej nije jedini u ovom sibirskom gradu koji se bori na ovaj način. Prema službenim podacima, svake godine 40 mladih ljudi bude otpušteno iz gradskih sirotišta i drugih ustanova. Obično bez rodbine ili bilo kakve podrške, jedan od najvećih izazova s kojim se ovi mladi ljudi suočavaju u početku je jednostavno pronalazak mjesta za život.

Gradske vlasti kažu da trenutno postoji lista čekanja s više od 2.000 siročadi ili druge djece bez roditeljskog staranja koja po zakonu imaju pravo na smještaj. Pomoć države ili nedostaje ili je uopšte nema, te je teret pao na volontere iz Anine nevladine organizacije, Budi čovjek, da pomognu tim ljudima, ne samo da pronađu domove, već i da se snalaze u komplikovanoj ruskoj birokratiji i da se nose s drugim svakodnevnim pitanjima.

Izgledi su zloslutno postavljeni protiv ruske siročadi, od kojih su mnogi imali poteškoće u učenju ili u drugim stvarima i koje je porodica napustila. Prema nevladinoj organizaciji Arifmetika Dobra, u ruskim institucijama sada je više od 47.000 siročadi, i više od polovine su stariji od 12 godina.

Samo 10 odsto siročadi u zemlji živjet će do svoje 40-te godine, izvijestila je Arifmetika Dobra.

Dajmšec kaže da je Andrejeve borbe i odlučnost inspirišu i da su joj promijenile perspektivu.

“Preživio je toliko toga, ali još uvijek se može nasmijati”, rekla je ona. “Gledam ga i počinjem misliti da stvari ipak nisu tako loše. Biti blizak nekome ko je nekako naučio da uživa u tome što je danas živ i zdrav, da je posjetio kafić i pojeo burger… Odjednom vam se sve čini divno. To sam naučila od Andreja.”

Andrej je napustio sirotište bukvalno bez ičega. Nije imao dokumenta. Nije imao posao niti gdje da stanuje. Nije znao kako se koristi javni prijevoz. Dajmšec i organizacija Budi čovjek bili su njegova jedina vodilja kroz život.

“On je još uvijek dijete”, rekla je Dajmšec. “Moja kćer ima šest godina, a čini mi se da je Andrej na sličnom nivou emocionalnog razvoja. A pušten je u svijet odraslih.“

“Zamišljam kako bi bilo kad bi moja šestogodišnja kćer otišla na posao ili dobila nekakvu karticu s 14.000 [rubalja] (190 eura)”, rekla je. “Naravno, otišla bi i potrošila na igračke. Vlada troši više novca na održavanje sirotišta i postoje zakoni koji ih štite kad izađu. Ali ništa od toga nije učinkovito. Ono što toj djeci treba nije novac, nego jednostavno da neko bude tu za njih.”

U organizaciji Budi čovjek radi devet volontera koji služe kao neformalni čuvari stotinama siročadi u Novosibirsku, gradu na rijeci Ob, gdje živi oko 1,6 miliona stanovnika. Mnogi kažu da ih je projekat privukao nakon što su na internetu pročitali objavu Jelene Vasiljkove o siročetu po imenu Lera.

“U sirotištu sam prvo upoznala Leru”, rekla je Vasiljkova za RSE.

“Razgovarala sam sa socijalnim radnikom koji mi je otvorio svijet onih koji potiču iz sirotišta – svijet o kojem nisam znala ništa. Djeci u tim ustanovama nije toliko loše materijalno. Imaju hranu, krov nad glavom i odjeću. Uvijek nešto rade. Iščekuju kad će izaći, misleći da im tada konačno počinje pravi život.”

Ali dodala je da realnost rijetko ispuni njihova očekivanja.

“Brzo shvate da ih niko izvana ne treba”, rekla je Vasiljkova. “Ova se djeca teško prilagođavaju. Nisu sposobna za snalaženje. Žele puno novca, ali se plaše pronaći posao. Potpuno su sama. Povrh svega, često nemaju gdje da prespavaju. Treba im osigurati smještaj, ali za to se u prosjeku čeka 11 godina. “

Lera danas ima 20 godina. Odvedena je iz porodice kao dijete i smještena je u sirotište, iako nije bila siroče: majka joj je bila alkoholičarka. Lera je, kao i većina iz njene generacije, na listi čekanja za smještaj, ali nema pojma kada će imati vlastiti krov nad glavom. Ona odgaja i sina, prima mjesečni dodatak za brigu o djeci u iznosu od 15.000 rubalja (205 eura), od čega 8.000 daje za stanarinu.

“U kontaktu smo već tri godine”, objasnila je Vasiljkova. “Nakon što je napustila [sirotište], razradili smo plan kako bismo otkrili čime bi se ona mogla baviti. Njene školske ocjene nisu bile sjajne, ali nije željela raditi kao molerka ili zidarka kao što to mnogi ljudi iz sirotišta rade. Ona je lijepa djevojka i želi lijep život. Pokušala je raditi kao manekenka, ali to joj nije uspjelo. Tada smo je obučili za manikuru, ali ona nije započela taj posao jer je dobila dijete.”

Svakodnevne borbe

Dodatna usta za nahraniti zakomplikovale su Lerine ionako teške okolnosti, dodala je Vasiljkova.

Prema Vasiljkovoj, priča o Leri tipična je za djecu odgajanu u sirotištima i drugim ustanovama za maloljetnike bez roditeljskog staranja. U dobi od 18 godina nikada nisu donijeli samostalnu odluku poput toga što jesti za doručak, šta obući ili koje filmove gledati. Bore se s jednostavnim stvarima iz svakodnevnog života.

Ksenija Nikolajeva je čula za Budi čovjek putem društvenih medija.

“Čitala sam o 19-godišnjaku koji je napustio sirotište i koji je preko zime živio u vikend kućici u obližnjem selu Jeltsovka, i koji se uvijek plašio da će se vlasnik pojaviti i ubiti ga”, rekla je Nikolajeva. “To me je šokiralo. Htjela sam mu pomoći, ali on je nestao i više se nije čulo o njemu.”

“U početku sam mislila da neće biti naporno pomoći toj djeci”, dodala je. “Ja sam pravnica i mogu im pružiti usluge konsultacija o raznim pitanjima. Ispostavilo se da imam slobodno ljeto i odlučila sam da brzo pomognem svima, a oni će živjeti zauvijek sretno. Ali to se nije desilo.”

Nikolajeva je u jednom sirotištu upoznala djevojku po imenu Ljilja koja je u to vrijeme već imala troje vlastite djece i nijednog muža. Pomogla je Ljilji da pronađe stan.

“Njena majka se odrekla svojih djevojčica na sudovima kada je Lilja imala devet godina”, objasnila je Nikolajeva. “Sjeća se kako je živjela s majkom i savršeno razumije šta se dogodilo. Zatim su je premještali u hraniteljske porodice koje su djevojčicu također vraćale u sirotišta. Ljilju je majka slomila i nikome ne vjeruje. Neće dozvoliti sebi da se zbliži s bilo kim. U početku je prihvatila moju pomoć, ali nije dopustila da se približim.”

Broj ruske siročadi godišnje raste za oko 6.000, navodi se u članku iz 2014. ruskog dnevnika Kommersant. Mnoga djeca s mentalnim ili fizičkim poteškoćama završavaju u takvim ustanovama, napuštena od strane roditelja, ponekad i na suptilne prijedloge ljekara, napominje dnevnik.

Prema službenim podacima iz Novosibirska, od 1. jula na listi čekanja za smještaj bilo je 2.028 siročadi ili djece bez roditeljskog staranja. Od toga, njih 1.285 koji su stariji od 18 godina i imaju pravo na državno financirano stanovanje, ostaju bez stana. Razlog? Nema dovoljno stanova.

Novosibirsk je ove godine izdvojio 43,53 miliona rubalja (599.000 eura) za socijalno stanovanje, iznos za koji aktivisti kažu da je apsolutno nedovoljan.

Osim toga, oni koji su izašli iz sirotišta suočavaju se sa zadacima pribavljanja pasoša, dozvola boravka i drugih dokumenata potrebnih za život u Rusiji.

Sergejeva priča nije atipična. Borio se da pronađe mjesto za život u Novosibirsku, najviše zbog nedostatka dokumenata iz sirotišta i drugih dokaza da je zapravo živio u gradu.

Volonterka organizacije Budi čovjek, Tatjana Zajceva, pomogla je Sergeju da se snađe u gradskoj birokratiji kako bi obavio papirologiju, uključujući ključni obrazac u njegovoj lokalnoj zdravstvenoj klinici.

“Insistirala sam na sastanku s direktorom”, prisjetila se Zajceva. “Čekali smo u dugačkom redu, ispunili smo gomilu papirologije i tek tada smo dobili termin za podizanje potvrde. Za osobu s poteškoćama u učenju – a za sud nije bila tajna da je nesposoban za rad – sva ta pretjerana regulacija i propisi su opterećujući”, kazala je Zajceva.

Vasiljkova je uvjerena da nije bilo volontera poput nje i drugih u organizaciji Budi čovjek, mnoga novosibirska siročad jednostavno bi bila zaboravljena.

“Kada su naša klijentica, 22-godišnja Tanja i njeno četvero djece, oboljeli od tuberkuloze, niko im nije želio pomoći”, rekla je Vasiljkova. “Primljena je u odjeljenje za tuberkulozu tek nakon što smo napravili veliku buku. A za to vrijeme, nijedna vladina agencija joj nije pomogla, ni njoj niti njenoj porodici.”

“Da Tanja nije imala jednog od naših pomagača, ona i njeno četvero djece umrli bi u tišini”, rekla je Vasiljkova, “i nikoga ne bi bilo briga.”

Radio Slobodna Evropa

RSE
Autor 3.9.2019. u 11:36

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija