Porodični dugovi

Boston Review,
Autor/ica 20.6.2017. u 09:08

Porodični dugovi

Odlomak iz knjige Melinde Cooper “Family values: Between neoliberalism and the new social conservatism / Porodične vrednosti: između neoliberalizma i neokonzervativizma”

Nakon što je 1601. godine niz propalih žetvi ostavio ljude gladne i bez posla, dok su skitnice lutale Engleskom doneseni su elizabetanski zakoni o sirotinji kako bi se obnovila kontrola nad stanovništvom. Ovi zakoni su pravili razliku između nemoćne sirotinje nesposobne za rad koja je imala pravo da se prijavi u prihvatilišta, radno-sposobne sirotinje koja je morala da radi u domovima za sirotinju, i zaludne sirotinje ili skitnica koji su mogli biti uhapšeni ili smešteni u popravne domove. Ali pre toga, sve tri ove populacije bile su izložene principu porodične odgovornosti. Drugim rečima, pre nego što bi parohija preduzela bilo šta, podršku su morali da obezbede članovi porodica ovih ljudi u nevolji. „Otac i deda“, stajalo je u zakonu, „i majka i baba i deca svake siromašne, stare, slepe, kljaste ili nemoćne osobe, ili osobe koja nije u stanju da radi, izdržavaće i vodiće brigu o svakoj takvoj osobi o sopstvenom trošku“. Tako je porodična odgovornost ustanovljena kao prva linija odbrane u borbi protiv siromaštva i za unapređivanje društvenog blagostanja.

Zakoni o sirotinji su uvođeni u više navrata u Engleskoj i Americi. Rane američke kolonije su ih kopirale bukvalno od reči do reči i kasnije ih inkorporirale u državne pravne sisteme. Ali uprkos mnogim transformacijama i promenama koje su se od tada desile, jedan element originalnih zakona o sirotinji se nije menjao: temeljna uloga porodične odgovornosti. Izuzev kratke pauze tokom 60-ih godina prošlog veka, američka socijalna politika i ideologija je ostala istrajna u svojoj štetnoj odanosti ovom okviru. Neke posledice toga su očigledne – na primer u slučajevima u kojima se pravni odnosi, poput očinstva i izdržavanja supružnika, sprovode bez pristanka bilo koje od strana – ali neke su nijansiranije. Aktuelna kriza školarine i studentskih dugova, na primer, posledica je dugoročnog ograničavanja besplatnog javnog dobra i insistiranja na „porodičnoj odgovornosti“.

Zapravo, mnoge reforme sprovedene nakon Reganove revolucije mogu se razumeti kao pokušaj da se imperativ porodične odgovornosti preformuliše u novom idiomu duga domaćinstva. Reformatori koji su smanjivali budžete za zdravstvo, obrazovanje i socijalno osiguranje istovremeno su prepoznavali porodicu kao sveobuhvatnu alternativu socijalnoj državi 20. veka. Odgovornost za deficitarnu potrošnju preneta je sa države na domaćinstvo, a privatne dužničke obaveze porodice postale su temelj socioekonomskog poretka. Porodica, a ne država, snosiće primarnu odgovornost za investiranje u obrazovanje, zdravstvo i blagostanje dece.

Ovaj povratak na principe elizabetanskih zakona o sirotinji bio je moguć zahvaljujući na prvi pogled iznenađujućem savezu između neoliberala i socijalnih konzervativaca. Uprkos međusobnim neslaganjima oko praktično svih ostalih pitanja, neoliberali i socijalni konzervativci su se složili u tome da porodične veze treba ojačati – ako je potrebno i silom – kao neophodnu dopunu tržišnoj slobodi. Iako se to u literaturi često previđa, ekonomski liberalizam nije ništa manje zainteresovan za porodičnu nego za ličnu odgovornost, i neoliberalni akcenat na porodičnim vezama kao zameni za javni sistem socijalne pomoći je zanemareni, ali ključni aspekt tržišnog liberalizma. Više nego bilo šta drugo, ovaj poziv na porodičnu odgovornost zapečatio je saradnju tržišnog liberalizma i socijalnog konzervativizma, u velikoj meri određujući oblik savremenog sistema socijalne zaštite.

***

Kada pogledamo američku društvenu istoriju, videćemo da pravila porodične odgovornosti naročito ulaze u igru tokom epizoda seksualne revolucije. Oživljavajući centralni značaj srodničkih veza, tako tipičan za zakone o sirotinji, država je amortizovala trošak promena seksualnih normi, namećući bračnu i porodičnu podršku kao ekonomsku obavezu. To jest, na svakoj istorijskoj prekretnici, kada su pravne porodične obaveze bivale oslabljene ili ugrožene rasprostranjenošću razvoda, smanjivanjem značaja braka ili oslobađanjem robova koji nikada nisu bili u braku, ponovo bi se uvodili zakoni o sirotinji kako bi kaznili one koji su pretili da prenesu svoje socijalne troškove na državu.

Jedna od velikih pobeda američke levice 60-ih godina prošlog veka bila je skoro potpuno brisanje ostataka tradicije zakona o sirotinji iz američkog sistema socijalne zaštite. Tokom cele ove decenije, advokati koji su zastupali javni interes u savezu sa pokretom za socijalna prava, iznosili su probne slučajeve pred federalne sudove, kako bi doveli u pitanje čitav niz moralnih regulativa koje su nametale posebne terete neudatim ženama u programima javne socijalne pomoći. Njihov eksplicitan cilj bio je da „seksualnu revoluciju“ koja se već odigrala u porodičnom zakonu omoguće i siromašnima koji su zavisili od socijalne pomoći. Ako je Vrhovni sud priznao ustavno pravo na seksualnu privatnost, zašto ovo pravo ne bi važilo i za žene na socijalnoj pomoći? Ako su bele žene iz srednje klase mogle da napuste zavisnost od fordističke porodične plate napuštajući svoje domove, zahtevajući jednake plate i slobodniji pristup razvodu, zašto ova sloboda ne bi bila proširena i na žene na socijalnoj pomoći? I ako brak više nije bio presudan za određivanje pravnog statusa dece iz srednje klase, zašto se deca majki koje žive na socijalnoj pomoći još uvek klasifikuju kao nelegitimna i kažnjavaju za grehe svojih roditelja? U seriji slučajeva iznesenih pred Vrhovni sud 60-ih i 70-ih godina prošlog veka oborena su skoro sva normativna ograničenja na socijalnu pomoć neudatim ženama.

Ali ovaj preokret je duboko uznemirio mnoge ljude sa različitih strana političkog spektra, i može se reći da je on podstakao ogroman kontraudar u socijalnoj politici koji se odigrao 70-ih. Tada se čuo argument da socijalna pomoć žene čini previše nezavisnima od svojih muževa i očeva, to jest da država tako subvencioniše raspad porodice. U svom tekstu s kraja 70-ih neoliberal Geri Beker primećuje da je „porodica u zapadnom svetu radikalno promenjena – neki kažu skoro uništena – događajima iz poslednje tri decenije“. Nakon toga, on nastavlja sa nabrajanjem poznatih boljki: od rastuće stope razvoda i porodica čija je glava žena, do pada nataliteta i sve većeg učešća žena u radnoj snazi, što je po Bekerovim rečima „smanjilo bliskost između dece i majki i doprinelo sukobu između polova na poslu i u braku“. Beker je verovao da tako dramatične promene u strukturi porodice imaju više veze sa širenjem države blagostanja u posleratnom periodu, nego sa samim feminizmom – koji se pre može smatrati posledicom nego uzročnikom ove dinamike. Kao i mnogi njegovi savremenici, i neoliberali i neokonzervativci, Beker je izdvojio Pomoć ženama i zavisnoj deci – takozvanu „alimentaciju za siromašne žene“ – kao jedan od glavnih uzroka raspada porodice.

Bekerova istrajna briga za destruktivne efekte koje javna potrošnja ima na porodicu je ključni element njegove mikroekonomije – koji se u literaturi uporno previđa. Zapravo, lako se da primetiti da u različitim trenucima i kontekstima svaka od ključnih figura američkog neoliberalizma priziva ideju da „prirodne obaveze“ porodice treba da posluže kao zamena za državu blagostanja, da je „altruizam“ porodice neka vrsta primitivnog ugovora o zajedničkom osiguranju i neophodna protivteža tržišnim slobodama. Iz ovoga sledi zamisao, danas dominantna u američkom sistemu socijalne pomoći, da država ima pravo da identifikuje i uteruje zakonske obaveze bračnog izdržavanja i brige o deci, čak i kada zainteresovane strane ne prepoznaju ovu vezu ili ne pristaju na nju. U odsustvu odgovarajuće porodične strukture, država ima pravo da silom sprovede seksualne ugovore, na isti način na koji prinudno sprovodi radne ugovore.

Ronald Regan je kao guverner Kalifornije kasnih 60-ih i ranih 70-ih potegao slične argumente kako bi pokrenuo desničarski napad na socijalnu pomoć. On je bio jedan od pokretača kampanje protiv pokreta za socijalna prava i prvi koji je oživeo državne zakone o sirotinji i porodičnu odgovornost kao vodeći princip reforme socijalne politike. Regan je targetirao sve vrste državne pomoći – kalifornijski zakon o reformi socijalne pomoći iz 1971. imao je za cilj oživljavanje starih državnih zakona koji su članove porodice smatrali odgovornima za podnošenje troškova brige o starima u državnim staračkim domovima, kao i za brigu o deci sa posebnim potrebama u državnim institucijama – ali su ga pre svega interesovale majke uključene u program Pomoći majkama i zavisnoj deci. Po ugledu na zakone o sirotinji, ideja je bila da se, gde god je to moguće, „odsutni (biološki) otac“ identifikuje i učini odgovornim za brigu o samohranoj majci i njenoj deci. Štaviše, kada je to neophodno, država treba da ima moć da silom sprovede ove odgovornosti ako se one ne mogu ispuniti spontano.

Kao predsednik Regan je bezuspešno pokušao da prevede ovaj kalifornijski projekat reforme socijalne pomoći na federalni nivo. Taj projekat je na kraju sproveden u delo od strane predsednika Klintona, čija je monumentalna reforma iz 1996. efektivno federalizovala tradiciju zakona o sirotinji pretvarajući američki sistem socijalne pomoći u ogroman nacionalni aparat za nadgledanje i sprovođenje obaveza izdržavanja dece među sirotinjom na socijalnoj pomoći. Klinton je kao „novi demokrata“ na federalnom nivou postigao ono što je Regan postigao delimično na državnom. Zapravo, Klinton je otišao i dalje od toga: on ne samo da je federalizovao neoliberalni princip porodične odgovornosti, već ga je i iskombinovao sa društveno konzervativnim fokusom na aktivno rekonstituisanje bračnog, porodičnog života. Njegovi napori u ovom smeru su se kasnije razvili u mnoštvo pedagoških programa dizajniranih da održe zdrave brakove, odgovorno očinstvo i predbračnu apstinenciju među sirotinjom na socijalnoj pomoći. U tom smislu, Klintonova reforma odražava i socijalno konzervativna i neoliberalna gledišta o siromaštvu.

Jednom kada razumemo da američki neoliberalizam predlaže oživljavanje ili ponovno izmišljanje principa porodične odgovornosti tipičnog za zakone o sirotinji, shvatamo i kako su neoliberali u prethodne 4 decenije ostvarili funkcionalno partnerstvo sa socijalnim konzervativcima – koje bi se inače činilo zagonetnim. Neoliberali i društveni konzervativci su jednako investirani u promovisanje i sprovođenje zakonskih porodičnih obaveza, mada iz različitih razloga: neoliberali zato što se suprotstavljaju državnom subvencionisanju neodgovornih životnih izbora (poput seksa izvan braka, rađanja izvan braka i seksa bez zaštite, koji su potencijalni teret za državu), neokonzervativci zato što porodične veze vide kao temelj društvenog poretka. Zapravo, ova konvergencija interesa nije ništa novo. Sličan savez između klasičnih liberala i socijalnih konzervativaca definisao je ono što se naziva Zlatno doba kapitalizma 19. veka, takođe period trijumfa laissez faire ekonomije, u kojem je socijalna pomoć bila marginalizovana u korist dobrotvornih sistema za suočavanje sa siromaštvom, zasnovanih na porodičnoj odgovornosti. Stoga u izvesnom smislu savremeni savez između neoliberalizma i socijalnog konzervativizma priziva ovaj raniji period američke istorije.

***

Ovaj savez primećujemo na najrazličitijim poljima socijalne politike, u kojima su neoliberali i socijalni konzervativci radili zajedno kako bi ograničili javnu potrošnju i obnovili institucionalni autoritet pozivajući se na princip porodične odgovornosti. Tipičan primer je visoko obrazovanje. U Americi 60-ih godina prošlog veka i neoliberali i neokonzervativci su bili uznemireni militantnošću nove studentske levice i ubeđeni da se ova može objasniti porastom javne potrošnje u visokom obrazovanju, na isti način na koji se raspad porodice mogao pripisati sve izdašnijim programima socijalne pomoći.

Stvaranje izdašnog federalnog sistema stipendija i studentskih kredita, po Zakonu o visokom obrazovanju iz 1965, zajedno sa sistemom državnih univerziteta koji su nudili besplatno obrazovanje, omogućili su da cela jedna generacija studenata bude u stanju da ide na koledž, a da se pritom ne oslanja na finansijsku podršku porodice. Ovo je bio i period u kojem su rast plata i širenje javnih službi omogućili mladima da steknu finansijsku nezavisnost u ranijem uzrastu nego ikada pre u američkoj istoriji. Neoliberalni i neokonzervativni posmatrači ovih promena bili su ubeđeni da su upravo ovi do tada nečuveni ekonomski uslovi odgovorni za naročite vrste radikalizma koji su cvetali u koledžima širom zemlje. Izveštavajući za Trilateralnu komisiju o situaciji u SAD, neokonzervativac Semjuel Hantington je opisao „demokratsku pobunu 60-ih“ kao „generalni izazov postojećim sistemima autoriteta, i javnog i privatnog“. U različitim oblicima, primećuje on, „ovaj izazov se manifestovao u porodici, politici, državnoj birokratiji i vojsci. Ljudi više nisu osećali istu pobudu da slušaju one koje su ranije smatrali sebi nadređenima po godinama, činu, statusu, stručnosti, karakteru ili talentima“. A ovo je bilo naročito primetno na koledžima. „Najznačajnija varijabla“ za uobličavanje ove dinamike, tvrdio je Hantington, bila je demokratizacija visokog obrazovanja.

Neokonzervativci će provesti narednih nekoliko decenija buneći se protiv afirmativne akcije i vodeći kulturni rat protiv novih manjinskih disciplina, poput crnih, etničkih i ženskih studija. Neoliberalni ekonomisti poput Miltona Fridmana i Džejmsa Bjukenena su takođe slutili da postoji kauzalna veza između besplatnog državnog obrazovanja i rastućih zahteva studentskog pokreta, ali su se zalagali za nešto pragmatičniji i prilagodljiviji pristup ovom problemu. Oslanjajući se na ekonomiju racionalnog izbora, oni su pokušavali da pokažu da stvaranje besplatnih javnih dobara, poput obrazovanja, može delovati kao kontraproduktivni podsticaj ka anti-autoritarizmu, i obrnuto, kako naplaćivanje ovih dobara može preokrenuti ove zabrinjavajuće trendove. Neokonzervativci i neoliberali su se slagali oko toga da se studentski pokret može neutralisati jedino ukidanjem besplatnog studiranja i ponovnim uvođenjem porodične odgovornosti, ali su neoliberali našli načina da ublaže ovaj udarac, istovremenim pozivanjem na proširenje tržišta potrošačkih kredita.

U svojoj publikaciji iz 1962. „Kapitalizam i sloboda“ Fridman je tvrdio da se investicije u obrazovanje (u obliku viših plata za one sa fakultetskom diplomom), vraćaju samo pojedinačnom studentu. Stoga bi pojedinac (i njegova ili njena porodica) trebalo da bude smatran odgovornim za troškove svog obrazovanja. Fridman je tvrdio, kao i mnogi njegovi savremenici kejnzijanskog usmerenja, da postoji masivan nedostatak investicija u takozvana dobra „ljudskog kapitala“, poput obrazovanja i zdravstva, ali da se ovaj nedostatak najbolje može ispraviti liberalizacijom tržišta potrošačkih kredita. Činjenicu da studenti sa niskim primanjima neće biti u stanju da plate studiranje, i da će stoga biti diskriminisani na tržištu rada, treba pripisati „nesavršenostima na tržištu kapitala“, to jest nepostojanju likvidnog tržišta privatnih studentskih kredita. Fridman je tržišta privatnih kredita smatrao najefikasnijim izvorom finansiranja studentskih kredita i verovao da bi državni stimulansi bankama bili najbolji način podsticanja ovog tržišta – model na koji se pozivao guverner Regan u svom napadu na strukturu finansiranja Kalifornijskog univerziteta, i koji je kasnije kao predsednik koristio da transformiše visoko obrazovanje u SAD.

Geri Beker je bio na vrlo sličnim pozicijama, ali je kao mikroekonomista više pažnje obraćao intimnim osnovama investicija u „ljudski kapital“, u vezi sa domaćinstvima. Beker je tvrdio da se besplatno državno obrazovanje može kritikovati po istom osnovu kao i progresivno oporezivanje dobiti, koje (njegovim rečima) „u početku smanjuje nejednakost“, ali u konačnom podiže „ravnotežni nivo nejednakosti… jer porodice smanjuju investiranje u svoje potomke“. U prevodu: ako je obrazovanje besplatno roditelji će prestati da ulažu u svoju decu! Ako bismo zavrnuli slavine državne potrošnje, porodice bi spontano ponovo otkrile svoj prirodni altruizam i počele da ponovo ulažu u svoju decu. Ovaj argument je bio u suprotnosti sa svim raspoloživim dokazima, ali je omogućio Bekeru da identifikuje tržišta privatnih kredita kao jedinu logičnu alternativu besplatnom studiranju. U Bekerovom idealnom svetu studenti bi ponovo gledali na porodicu kao na izvor ekonomske podrške, a stara stratifikacija porodičnog bogatstva bi istovremeno bila odložena i učinjena elastičnijom zahvaljujući proširenim mogućnostima privatnog duga. Uz malo pomoći od države, stara tradicija porodične odgovornosti mogla je da bude nanovo osmišljena u obliku beskonačno elastičnog međugeneracijskog duga.

Kada obratimo pažnju na kasniju istoriju finansiranja visokog obrazovanja u SAD, zapanjujuće je u kojoj meri su neoliberalne reforme pratile Fridmanove i Bekerove recepte. Još od Reganovih reformi visokog obrazovanja iz 1980. federalna politika je težila umanjivanju potrošačke moći Pelovih stipendija i umesto toga je forsirala proširenje federalnih i privatnih studentskih kredita (federalni krediti su do nedavno služili za subvencionisanje tržišta privatnih studentskih kredita). U isto vreme, državne vlasti su lagano smanjivale svoje investicije u državne univerzitete, tako da su institucije koje su ranije bile besplatne za državljane, u praksi postajale privatne. Efekat ove promene politike, koji teško da se nije mogao predvideti, bio je ubrzani rast školarina i ogromno nagomilavanje studentskog duga. Kao što su pokreti poput Strike Debt dobro objasnili, nejednakost sada teži da se ispolji u različitim stepenima dužničkog ropstva, pre nego u neposrednom isključivanju.

Međutim, ono što Strike Debt ne uzima u obzir je činjenica da takozvani privatni dug veoma često poprima oblik međugeneracijskog, porodičnog duga, koji povezuje mlade i njihove roditelje, a ponekad čak i dalje rođake, u mrežu ekonomske zavisnosti koja može trajati decenijama. Kako su školarine otišle u nebesa, a uslovi za kredit povećani, federalne vlasti i privatni kreditori usmeravaju studente ka zajmovima koje potpisuju njihovi roditelji i kod kojih obaveze između roditelja i dece služe kao zamena za sigurnu kolateralu. Posledično, sve veći broj roditelja otplaćuje studentske dugove svoje dece do starosti, a globalno tržište osiguranih (sekjuritizovanih) domaćih dugova u potpunosti je zavisno od naših međusobnih intimnih veza. Činjenica da je većina nas spremna da ispunjava takve porodične obaveze služi kao uporište za tržište osiguranih kredita, garantujući da će potrošački dužnici ostati vezani ugovorom duže od mnogih profesionalnih tržišnih igrača.

Danas su efekti ove promene očigledni iz iskustva. Njujorška federalna rezerva je nedavno objavila izveštaj kako bi objasnila činjenicu da sve veći broj mladih ljudi, čak i u svojim 20-im i 30-im godinama živi sa roditeljima – demografski trend koji ovaj izveštaj pripisuje pre svega studentskom dugu. Promena od javnog ka privatnom ulaganju u takozvani ljudski kapital oživela je značaj mreža porodičnog duga i naslednog bogatstva za oblikovanje društvenih sudbina. Efekat više od tri decenije neoliberalnih ekonomskih reformi doveo je do restauracije pravnih i ekonomskih funkcija privatne porodice kao prve linije socijalne pomoći, sasvim u tradiciji zakona o sirotinji od pre 400 godina, s tom razlikom što su sada proširene mogućnosti za lično dugovanje. Kao rezultat ovoga, neoliberalizam je oživeo tradiciju zakona o sirotinji u idiomu međugeneracijskog duga. Jedini način da pobegnemo od tiranije nasleđenog bogatstva, jeste kroz uključivanje rođaka u naše sopstveno dužničko ropstvo. Upravo ova situacija, mnogo pre nego razobručeni individualizam, definiše iskustvo našeg vremena.

Odlomak iz knjige Melinde Cooper “Family values: Between neoliberalism and the new social conservatism / Porodične vrednosti: između neoliberalizma i neokonzervativizma”.

Boston Review

Preveo Rastislav Dinić

Peščanik.net

Boston Review,
Autor/ica 20.6.2017. u 09:08