Poslije #occupygezi: Erdoganova moć opada

Povezani članci

• Na tursko-sirijskoj granici izgrađen zid dug 764 kilometara
• Njemački ministar financija: Nema više rezervi u proračunu
• Raste broj zaraženih novim virusom u Kini, devet žrtava
• Deset godina od najrazornijeg tsunamija u novijoj povijesti
• Najavljene stotine milijardi pomoći zbog ekonomske krize korona virusa
• Ekonomija bosih nogu

AP/dpa

Budi li se u Turskoj novo građansko društvo? Desetine hiljada protestuju protiv Erdogana i prkose policijskom nasilju. Revolt pokazuje: Premijer nije više nedodirljiv. Opasnost mu prijeti iz više pravaca.

By: Özlem Gezer, Maximilian Popp und Oliver Trenkamp

Preveo: Ešref Zaimbegović

U pozadini se vide krovovi Istanbula, pored toga portret Recepa Tayyipa Erdogana, u nadnaravnoj veličini. Moćni premijer bdi nad gradom, to je poruka slike. I on bdi nad radom svojih partijskih funkcionera: Slika visi u jednom prostoru za konferencije u centrali AKP Istanbula.

Međutim sada idu u svijet slike iz Turske koje šalju drugu poruku. Sada izgleda kao da bi se najmoćnijem čovjeku, koga je zemlja vidjela poslije osnivača države Ataturka, kontrola mogla izmaći iz ruku.

Još sredinom maja nastupio je Erdogan na Brooking Institute u Washingtonu i najavio je da njegova vlada planira za 29 milijardi dolara treći aerodrom u Istanbulu, navodno najveći na svijetu. “Danas Turska ne govori o svijetu”, rekao je. “Svijet govori o Turskoj.”

Dvije sedmice kasnije ova procjena se potvrdila ali drugačije nego što bi to Erdogan volio. Svijet govori o Turskoj i njenom premijeru kao nekome ko šalje policiju da batina građane, kao vlastodržcu čiji autoritarni stil vladanja mnogi Turci više ne prihvataju.

Erdogan je dugo važio kao nedodirljiv, do ovih protesta bio je najomiljeniji političar u Turskoj. On je nastupio da bi reformisao zemlju, Turska treba postati demokratskija, više civilna – i otvorenija za diskusiju. Razbio je moć starih elita, pokrenuo gospodarstvo i umirio konflikt sa Kurdima.

Međutim jedna stvar je zapela: demokratija. Uspjeh poneke političare čini još suverenijim. Kod Erdogana je uspjeh međutim doveo do toga da je postao željan moći, emocionalan, neosjetljiv na kritiku. On vlada jednako tako autoritarno kao što je to predbacivao svojim predhodnicima. Sada prijeti opasnost iz više pravaca:

• Najveća opasnost za Erdogana je njegova tvrdoglavost i pretjerano samopouzdanje. Njegov odgovor na proteste pokazuje koliko daleko je udaljen od stvarnosti. U cijeloj zemlji protiv njegove vlade izašle su stotine hiljada ljudi na ulice. I umjesto da smanjuje napetost on provocira dalje. U ponedjeljak ujutro je izjavio da on ne može 50% Turaka koji su ga izabrali zadržati u njihovim kućama. Kritičari to vide kao prijetnju građanskom ratom. On neće dopustiti da mu njegovu politiku diktira „šaka pljačkaša“, gromoglasan je on. Proteste je Erdogan nazvao „ideološkim“ i „manipuliranim od strane opzicije“;  Twitter, koji mnogi demonstranti koriste da bi prenijeli poruke i slike revolta su,  po njemu, „najgora prijetnja društvu“. Erdoganove riječi podsjećaju na arapske diktatore, koji nisu htjeli shvatiti da ih narod neće više slijediti. „Umjesto da poziva na mir i zatrpavanje rovova, on drži uništavajuće govore“, zapanjena piše na Twiteru novinarska Al Džazire Gizem Yarbil .

• Erdogan podcjenjuje bijes kemalista. Ponovo ih je uzbudio prije nekoliko dana sa jednom izjavom o Zakonu o ograničenju alkohola u javnosti. Na jednoj partijskoj sjednici predbacivao je svojim sugrađanima alkoholizam: Govorio je o policajcima koji stalno nalaze prazne boce pod autosjedištima, o muževima koji tuku svoje žene, o očevima, koji sa pivom u ruci daju loš primjer.
  Ali prije svega on je zapitao: hoćete li slijediti zakon dvojice pijanaca i božji zakon? Od tada špekuliraju Turci na koga je premijer mislio. Za mnoge to je jasno: On nabacuje na osnivača države Kemala Atatürka i njegovog premijera Ismeta Inönüa – obojica su bili na vlasti kada je 1926. ukinuta zabrana alkohola. Mnogi Turci ovo razumiju kao napad na njihove nacionalne svece.

• Erdoganu prijeti da izgubi podršku u metropolama i gospodarskim centrima, među ostalim Istanbul, Antalija i Izmir: Već dugo u više od 40 gradova ne demonstriraju samo pojedini studenti i intelektualci. Izgleda da se budi tursko građansko društvo, koje je dugo samo posmatralo kako Erdogan vlada. Na proteste dolaze porodice sa djecom, žene sa maramama, bankari u odijelima, hipsteri (mlada urbana srednja klasa, 20-30 godina prim.prev.) u teniskama, apotekari i čajdžije.
  Do sada nijedna opoziciona partija nije pokušala da prisvoji proteste – nema zastava, nema slogana, nema nastupa prominentnih funkcionera. Kemalisti i komunisti demonstriraju sa liberalima i sekularnim. Erdoganu neće uspjeti da ih sve predstavi kao „marodere“ i „ekstremiste“.

• Jedno se posebno često čuje iz Istanbula: Vojnici su dijelili gas maske i to ne policajcima – nego demonstrantima. Poruka je: vojska podržava revolte. Tradicionalno se podrazumijeva da su generali čuvari kemalističkog naslijeđa i laicističkog ustava, da su predstavnici sekularne Turske. Tri puta su organizovali puč, 1960. 1971. i 1980. godine.

Sada je Erdogan ograničio moć vojske, izmjenio je oficire a neke, kao navodne zavjerenike, poslao u zatvor. Teško je ocijeniti kako će se vojska ponašati. Hoće li ostati u kasarnama? Hoće li se umiješati? U najmanju ruku Erdogan ne može biti siguran da će ostati mirni.

• I unutar AKP nije Erdogan više nedodirljiv, pojedini partijski drugovi slijede vlastite interese. Prije svih predsjednik države Abdullah Gül se oprezno distancira. Erdogan je izjavio da demonstranti trebaju svoje mišljenje izraziti na izborima. Kratko potom Gül je rekao: „Demokratija ne znači samo izaći na izbore.“

Partijski propisi zabranjuju Erdoganu da se ponovo kandiduje. On se zato sada oslanja na model Putin: 2014. želio bi preuzeti funkciju predsjednika države ali joj prije toga dati mnogo više ovlaštenja. U tome ga ne podržavaju svi u AKP. Već sada postoje pretpostavke o unutarpartijskoj borbi za prevlast.

Ujutro nakon najžešćeg protestnog vikenda, koga Turska već dugo nije doživjela, javio se Erdogan ponovo za riječ. On je osumnjičio “inostrane snage” da stoje iza demonstracija a turska obavještajna služba dobila je odgovarajuća uputstva. “ Nemoguće je reći njihova imena. Ali mi vodimo razgovore sa njihovim vođama. ”Strategija je jasna: Premijer pokušava predstaviti proteste kao napad na Tursku.

Svijet gleda na Tursku, USA i EU pozivaju na oprez, građanska prava moraju biti zagarantovana. Erdogan želi to sada za trenutak napustiti. On ide na četverodnevni put kroz sjevernu Afriku, prvo u Maroko, kasnije također u Tunis, gdje je započelo arapsko proljeće: tu se civilno društvo podiglo protiv svoga autoritarnog režima. To bi Erdoganu moglo izgledati poznato.

spiegel.de