Postoji li teologija za novi ateizam?

tačno.net
Autor 2.10.2015. u 09:12

Postoji li teologija za novi ateizam?

Šta je povod za netolerantan i dogmatski napad samoproglašenog proroka novog ateizma Richarda Dawkinsa na 14-godišnjeg dječaka Ahmeda Mohameda

Piše: Hamid Dabashi-Al Jazeera

Zašto bi odrastao čovjek, ugledan naučnik, samoproglašeni borac za razum i istinu napao 14-godišnjeg dječaka, kojeg su ljudi – koji bi trebali štititi i njega i njegovo povjerenje u svijet, njegovo samopouzdanje da će postati dostojanstven čovjek – podvrgli užasnom činu netrpeljivosti?

Do sada već svi znaju priču o Ahmedu Mohamedu, 14-godišnjaku koji je napravio sat kako bi impresionirao svoje nastavnike i školske drugove, a završio je kao osumnjičeni za terorizam, uhapšen, s lisicama na rukama i priveden u policiju zbog sumnji da je napravio bombu. Priča je dobila sretan kraj. Dječak je oslobođen svih optužbi, a globalna podrška koja mu je upućena uključuje i pozivnicu predsjednika Baracka Obame da posjeti Bijelu kuću.

To je trebao biti kraj priče, a pažnja usmjerena na drugi problem. Međutim, nije bilo tako: samoproglašeni proroci novog ateizma – najglasnije islamofobične ideologije našeg vremena, koji se s neonacistima takmiče za pažnju – nisu željeli popustiti. Iz vijesti saznajemo da je jedan od vodećih proroka ovog kulta Richard Dawkins javno uputio kritiku dječaku da se pretvarao da je izumio sat i da je “želio biti uhapšen”.

Onako kako ga prakticira Dawkins i njemu slični (Christopher Hitchens, Bill Maher, Sam Harris…), ono što se označava kao “novi ateizam” sada je fanatična religija, srozana na nekonvencionalni kult, sasvim kontradiktorna iluziji koju propovijedaju da su ateisti.

Ubjeđenja puna mržnje

Kao moralno, filozofsko ili čak metafizičko stanovište, ateizam je sasvim legitimno stanovište koje savršeno časni i moralni ljudi mogu zastupati. Ali, uglavnom su ateisti pacifisti koji poriču da bilo kakvo superiorno biće stvara ili upravlja našim kosmosom, jer je to ono što oni smatraju teizmom. Mogu biti ili ne biti u pravu u vezi te pretpostavke, ali imaju pravo odbiti vjerovati u ono u šta drugi vjeruju.

Međutim, način na koji Dawkins i ostali propovijedaju i prakticiraju svoj ateizam ne razlikuje se mnogo od načina na koji Abu Bakr al-Baghdadi propovijeda i prakticira svoj islam, ili od načina na koji John Hagee prakticira svoje kršćanstvo, ili rabin Eli Ben-Dahan svoj judaizam. Svi su oni fanatični apsolutisti, sigurni u svoja ubjeđenja puna mržnje i bez ikakve sumnje u svoje fanatične dogme. To su sve zabrane i kazne: nema prostora za greške, nema vremena za introspekciju, nema unutrašnjeg prostora za toleranciju.

Nijedno kolektivno ljudsko iskustvo koje ova vrsta ateista određuje, kritizira i odbacuje kao “religiju” nije bilo lišeno tolerancije, sumnje, poniznosti. Judaizam je dao svog Maimonidesa, Bubera, i Levinasa, kršćanstvo svog Schleiermachera i Kierkegaarda, islam Rumija i Ibn Arebija, hinduizam svoje Ramakrishnu, Ramana Maharshija i Mirabaija.

Ali, koga su ovi duboko fanatični ateisti proizveli da ih nauči strpljenju, poniznosti i praštanju? Richard Dawkins, Bill Maher, Christopher Hitchens, Sam Harris – trajna ljubav prema čovječanstvu i našim slabostima? Sve jedan osvetoljubiviji, arogantniji i zluradiji od drugog.

Dawkins je optužio Ahmeda za prevaru: da je možda kupio sat i donio ga u školu da impresionira nastavnike. Pretpostavimo da jeste. Pa šta? Da li je to nešto što odrasli čovjek sa drugog kraja svijeta primijeti i intervenira u ovom slučaju? Ateizam koji Dawkins i njemu slični propovijedaju jeste netolerantno i dogmatsko vjerovanje, zasnovano na teologiji prezira spram ljudskih grešaka i lakomislenih postupaka. Postali su slika i prilika onoga što kritiziraju. Postali su duh kojeg zovu “religijom” (pod čim, kao Hitchens i Harris, misle uglavnom na islam) i učinili su ga metom svoje arogancije i mržnje u toj mjeri da su se i sami u to preobrazili: netolerantni, dogmatski, fanatični – što je upravo model srednjovjekovne inkvizicije koji bi svaki pristojan čovjek odbacio u svakoj nepokornoj religiji.

Možete li zamisliti da ovi osvetoljubivi fanatici vladaju svijetom, donose zakone i postupaju u skladu s ovlaštenjima… Vođeni nemirima, opsesivni i hipohondrični – oni prednjače u neurotičnom ponašanju, koje potom pripisuju “religiji”.

Bizarni fanatizam

Izgleda kao da su iz svoje vrste ateizma punog mržnje obrnutim putem izveli teologiju prezira spram ljudskog dostojanstva, koje po definiciji uključuje ljudske greške, ljudsku slabost i ljudsku ranjivost. Kritiziranjem takvih ljudskih osobina, oni su proroci mržnje i prezira koji su ispod ljudskog nivoa, ne samo prema ljudima koje jedva poznaju, već prema samoj teksturi čovječanstva, prema onome ko smo i šta smo mi.

Zajedno s kršćanskim cionizmom i neokonzervativnim neoliberalizmom, ovaj novi ateizam čini najmoćniju ideologiju koja oblikuje američki imperijalizam – koji sada posmatra sebe u ogledalu kobnog fanatizma grupe Islamska država Irak i Levant i stoga sve njih objedinjuje teza Samuela Huntingtona o “sukobu civilizacija”.

U odličnom eseju Novi ateizam, staro carstvo, Luke Savage je već do u detalje pokazao kako je novi ateizam zapravo trik da se da “intelektualno pokriće za imperijalizam Zapada”. U jednako sjajnoj knjiziRazum, vjera i revolucija, Terry Eagleton je razotkrio bizarni fanatizam istog tog kulta.

Treba dodati činjenicu da se novi ateizam udružuje s “osovinom zla” i “zlim carstvom”, izrazima koje su skovali bivši predsjednici SAD-a George W. Bush i Ronald Reagan, kako bi se formirala teologija imperijalne dominacije koja otkriva ne samo banalnost neotesane obmane koju propovijedaju, već još važnije, moralne i intelektualne praznine neobuzdanog neoliberalizma koji svi oni promoviraju.

tačno.net
Autor 2.10.2015. u 09:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija