Potrebno je cijelo selo: Dobrovoljno primanje izbjeglica u evropskim komunama omogućava demokratsko oživljavanje odozdo

Povezani članci

• Predsjednik, čovjek kojeg nema
• Poljska prijeti posljedicama ako Brisel zbog pravosuđa ne isplati novac
• Džon Mekejn: Od ratnog heroja do političke ikone
• Uganda uvodi porez na društvene mreže
• Počela isporuka teškog naoružanja sirijskim pobunjenicima
• Preminuo bivši papa Benedikt XVI, sprovod 5. januara

Foto:DPA                   Integracija se događa u komunama

Prije izvjesnog vremena argumentirali smo da bi se navodna izbjeglička kriza u Evropi mogla osmisliti kao šansa za ekonomski i kulturni razvoj komuna ako bi se prihvatila integracija izbjeglica na dobrovoljnoj bazi i te decentralizirano organizovali sa komunama i investicionom inicijativom. U replici na naš prilog Nils Heisterhagen piše da odluka o raspodjeli izbjeglica mora ostati kod nacionalne države bez da je napravio prijedlog kako bi se, na državnom nivou, mogla riješiti „blokada raspodjele“ između evropskih nacionalnih država koja traje već više od tri godine.

Pišu: Gesine Schwan, Malisa Zobel

Preveo: Ešref Zaimbegović

Oba priloga odslikavaju jednu veću debatu unutar evropske socijaldemokratije. Ona slijedi pitanje da li je progresivna i solidarna politika moguća samo unutar nacionalne države ili da li ju je moguće slijediti i provoditi i evropski, dakle transnacionalno. Primjer evropske izbjegličke politike: Nacionalne vlade Evrope uprkos velikim naporima Evropske komisije i Evropskog parlamenta nisu uspjele da se dogovore na solidarnu podjelu odgovornosti za prijem i integraciju onih koji dolaze da traže zaštitu.

Ostajanje na unutrašnjovladinoj logistici evropske integracije na čemu Heisterhagen inzistira nije krizu ublažilo nego prije pooštrilo. Do sada je propao svaki apel za solidarnost među državama članicama dok se na nivou komuna gradovi kao Amsterdam sa Atinom pokazali solidaranim i one koje traže azil preuzele iz jednog u drugi grad.

Naš prijedlog jačanja opštine i istovremeno rješenje blokade azila unutar EU bazira se na ubjeđenju da Evropa treba ekonomsko i demokratsko oživljavanje „odozdo“. Mnoge građanke i građani EU shvatili su nakon finansijske krize 2008. da je komunalna infrastruktura u propadanju, da bazene, škole i ulice treba popraviti i da javni prevoz nije zadovoljavajući. Usto dolazi u mnogim državama članicama još i rigorozna politika štednje i discipline u socijalnom i kulturnom području koja je mnogim ljudima otežala da ispolje svoje sposobnosti.

Razvoj reprezentativne demokratije na komunalnom nivou nema ništa zajedničkog sa „postmodernom žudnjom za profiliranjem“ nego se odnosi na komunu kao mjesto gdje je državnost razumljiva.

Zbog toga povezivanje prihvata i integracije izbjeglica sa investicijama u komunalnu infrastrukturu nije čista akcija transfera kako Heisterhagen interpretira naš prijedlog. Puno više stvaraju se osnove za to da ljudi ne trebaju imati strah od konkurencije za ograničene resurse nego da mogu sa drugima živjeti u solidarnosti. Suživot ljudi u jednoj zajednici je uvijek obilježen procesima pregovaranja o tome šta se smatra pravičnim.

Naš prijedlog zato sadrži ne samo investicije kao uzvrat za prihvaćanje nego i jednu inicijativu participacije kroz osnivanje savjetodavnih vijeća sudionika (Multi – Stakeholder) na komunalnom nivou. Uz učešće svih važnih činilaca jedne opštine u jednom savjetodavnom postupku treba se izraditi preporuka da li je opština spremna za prijem i kako to treba da se sprovede. To daje građankama i građanima mogućnost da ostvare svoju samoefikasnost time što im je dato pravo na raspravu a oni osim toga mogu suodlučivati za šta bi se mogla upotrijebiti dodatna sredstva. To može uraditi komuna koja uz učešće što je moguće više perspektiva pokušava obuhvatiti sve i istovremeno ima sredstva da to realizuje.

Razvoj reprezentativne demokratije na komunalnom nivou kroz savjetodavna vijeća i participativne budžete je mogući odgovor na krizu legitimiteta sadašnjih liberalnih demokratija. To nema veze sa „postmodernom žudnjom za profiliranjem“ nego se odnosi na komunu kao centar demokratskog procesa dogovaranja i kao mjesto gdje je državnost za najveći broj građanki i građana razumljiva: Ovdje se ostvaruju opšti interesi i ovdje se konkretno realizuje integracija. Komune preuzimaju glavne zadatke u integraciji na tržištu rada, u obezbjeđenju stambenog prostora, organizaciji jezičkih kurseva, kao i obezbjeđenju mjesta u obdaništima i školama. U smislu načela supsidijarnosti nije zato čudno da one sve više samosvjesne zahtijevaju veće pravo suodlučivanja.

Osim toga prema međunarodnom (Ženevska konvencija i dodatni protokol), evropskom i nacionalnom pravu u Njemačkoj ne postoji doduše obaveza dodjele dozvole boravka za izbjeglice ali u svakom slučaju ispitivanje zahtjeva za zaštitu. To znači da je nacionalna država ovdje potpuno neovisno od komunalnih obećanja i ponuda obavezna da provede postupak ispitivanja. Međutim upravo to je dilema u kojoj se nalazi Evropa sa sada važećim Dablinskim smjernicama: Čim čovjek koji traži zaštitu dođe u Evropu za postupak je nadležna država u koju je prvu došao.

Komune bi trebalo da mogu kao relevantan politički akter biti kooperativno aktivne tamo gdje preuzimaju glavne zadatke.

Države članice EU do sada nisu bile u stanju da se dogovore o korektnoj raspodjeli odgovornosti među njima. Stoga mi vidimo u ponudi dobrovoljnog prihvata od strane evropskih komuna šansu za nacionalne države EU da nađu izlaz iz trenutne političke blokade. Umjesto da i dalje insistiraju na političkom razumijevanju odozgo na dole (top-down) mogle bi države članice, koje su principijelno voljne da slijede solidarnu i zajedničku politiku azila i migracije, prihvatiti ponudu svojih komuna i time dospjeti ka jednom održivom i solidarnom prihvatu. Da komune, koje preuzimaju dodatnu odgovornost, treba da budu finansijski ojačane, a ne ostavljene same sa troškovima, nije „latentno nedemokratski“ ili „nerazumno“ nego je elementarni sastavni dio jedne održive i razumne politike u službi pravičnosti.

Da li to znači da evropske komune kao posljedica toga toliko jačaju da u budućnosti mogu neovlašteno odlučivati o izlasku iz atomske energije (kao što Heisterhagen sugeriše)? Naravno da ne jer i ovdje važi: Komune treba da mogu kao relevantan politički faktor biti kooperativno aktivne tamo gdje preuzimaju glavne zadatke. Uključivanjem svih važnijih grupa sudionika u proces prihvaćanja i integracije i pošto odlučivanje slijedi na dobrovoljnoj bazi „odozdo“ a ne „top – down“ demokratska legitimacija komunalnog prihvata neće biti ugrožena nego pojačana.

Osim toga ovaj prijedlog dozvoljava da se integracija shvati kao kompletan proces koji se tiče kako pridošlica tako i domaćeg stanovništva. Dobrovoljno decentralizovano naseljavanje izbjeglica nudi komunama šansu za participativni i zajednički osmišljeni razvoj, izbjeglicama nudi od početka pravo glasa kod odluka gdje će se naseliti kao i saznanje i informacije o „njihovom“ mjestu. To pospješuje sudjelovanje i osjećaj „da si dobrodošao“.

Heisterhagen vidi u našem prijedlogu opasnost jačanja desnice i podjele društva. Mi mislimo da je kombinacija dobrovoljnosti, participacije i investicija centralna da bi se spriječila podjela društva. Ukoliko mi građankama i građanima damo mogućnost da participiraju u odlukama umjesto da se prihvata naređuje, da izbjeglice mogu suodlučivati gdje će se naseliti i da se finansijskim sredstvima stvori osnova da ljudi mogu razmišljati kakav grad ili opštinu vrijednu za življenje mogu stvoriti i kako da zajednički osmisle budućnost, oduzet ćemo desničarima osnovu za mobilizaciju.

Ljude ozbiljno shvatiti, vjerovati im da će se angažovati za zajedništvo ako imaju materijalnu osnovu za to, ljude hrabriti umjesto plašiti, to su sredstva kojima jačamo socijalno zajedništvo. Zato mi nasuprot Heisterhagenovom naslovu priloga „Za to nije potrebno selo“ dajemo naš naslov „Potrebno je cijelo selo“.

ipg-journal.de