Pred Coronom su svi isti

Povezani članci

• Intervju: Egipatski politički aktivisti Abbas Adel i Omar Hammam: Borba za Egipat još traje
• Europa na ulicama protiv mjera štednje!
• BREIVIK TUŽI DRŽAVU ZBOG UGROŽENOSTI NJEGOVIH PRAVA
• Grčka: Zlatna zora može na euroizbore
• Iranske vlasti navele da su pogubile četvoro ljudi zbog navodne špijunaže za Izrael
• Kraj harmonije

Foto: DPA

Corona virus dao je privilegovanima ovoga svijeta predstavu o tome kako se osjeća svakodnevna stigmatizacija.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Iz istorije gospodarstva znamo da epidemije vode k tomu da se nejednakosti izravnavaju. Posebno često se citira kuga (za koju mi i imamo najviše podataka). Crna smrt harala je sredinom četrnaestog stoljeća u Evropi i ubila je na nekim mjestima trećinu  stanovništva.

Međutim, time što je kuga decimirala stanovništvo radna snaga postala je rijetko dobro. Plate su porasle, nejednakost se smanjila i pokrenute su institucionalne promjene koje su, kako kažu istoričari gospodarstva kao Guido Alfano, Mattia Fochesato i Samuel Bowles, dugoročno pokrenule rast gospodarstva u Evropi.

Kako ovi autori pokazuju, u južnoj Evropi mjesni veleposjednici išli su sa ograničenjem slobode kretanja i drugim neekonomskim restrikcijama protiv rastuće moći radne snage. Nasuprot tomu u sjevernoj Evropi, gdje feudalne institucije nisu bile tako jake, radnici su nakon crne smrti dobili na slobodi, i njihova radna snaga postala je skuplja. To je bila osnova za tehnički napredak i kasnije za industrijsku revoluciju.

Kao kod svakog ekstremnog događaja epidemija neposredno baca svjetlost na socijalne fenomene o kojima mi imamo nejasnu predstavu ali o kojima ne razmišljamo tako rado.

Corona virus je u toku nešto više od dva mjeseca u gospodarstvu već nešto izmijenila. Mnoge od ovih promjena mogu se lako anulirati ako se uspije epidemiju brzo suzbiti i prigušiti. Ako ne, te promjene mogle bi biti trajne. I kao kod svakog ekstremnog događaja epidemija neposredno baca svjetlost na socijalne fenomene o kojima mi imamo nejasnu predstavu ali o kojima ne razmišljamo tako rado.

Posmatrajmo samo odnos između državljanstva i „statističke diskriminacije“. Do prije jedne godine mogla je osoba koja je putovala u Veliku Britaniju na pasoškoj kontroli stati u kraći red ako je imala državljanstvo Velike Britanije ili druge EU zemlje; u suprotnom morala je čekati u dužem redu. Razlikovanje je bilo logično jer je radna snaga unutar EU koristila slobodu kretanja. Prije otprilike jedne godine pravila su se promijenila i u kraćem redu pored britanskih državljana (što je jasno) i građana EU stoje sada i građani SAD, Kanade, Australije, Novog Zelanda, Japana, Singapura i Južne Koreje.

Takav izbor zemalja čini vas u početku zbunjenim jer on ne odgovara nikakvoj političkoj grupi sa određenim kriterijumom. Nema nikakve političke slike koja obuhvata ove i samo ove zemlje.

Odluka da ljudi iz ovih država smiju brzo ući zasniva se jasno na kriteriju dohotka (bruto domaći proizvod po glavi) i maloj vjerovatnoći da oni idu tražiti posao ili ilegalno ostaju u Velikoj Britaniji. Ona se zasniva na „statističkoj diskriminaciji“: Pojedinačna osoba iz drugih nacija biće detaljno kontrolisana ne zato što bi ona bila sumnjiva nego zato što je grupa kojoj ona pripada per se „sumnjiva“.

Ko na putovanjima godinama nije doživio skoro nikakva ograničenja smatra to normalnim i očekuje da će uvijek tako biti.

Ko profitira od ovih pravila ne razmišlja dalje o njima. To važi prije svega za Evropljane koji su se nakon Šengenskog sporazuma navikli na to da bez pasoša ili maksimalno sa jednom vizom putuju od zemlje do zemlje i (zahvaljujući njihovom visokom prijemu) budu dočekani raširenih ruku. Prema Zygmuntu Baumanu pravo na putovanje postalo je luksuzno dobro. Ko na putovanjima godinama nije doživio skoro nikakva ograničenja smatra to normalnim i očekuje da će uvijek tako biti. Ne razmišlja se mnogo o drugima i njihova ograničenja putovanja posmatraju se kao žalosna ali nažalost neizbježna sudbina.

Sa epidemijom Corone SAD su obustavile ili reducirale  vazdušni saobraćaj sa nekim od pogođenih zemalja a putnike iz Kine, Irana, Južne Koreje i Evrope stavile na posebnu listu; oni trebaju da se prva dva tjedna nalaze u karantinu: „Ne koristite sredstva javnog saobraćaja, taksije i mogućnosti zajedničke vožnje. Izbjegavajte mjesta sa puno ljudi (tržišne centre ili kina) i ograničite vaše angažovanje u javnosti“, pisalo je u saopštenju. Organizatori jedne konferencije u Vašingtonu, na kojoj sam prije nekoliko dana htio učestvovati, dali su 24 sata prije početka slijedeće upozorenje: „Molimo da pozvane osobe, koje su u poslednjih 14 dana posjetile neku od zemalja CDC Levl 3 (u tom trenutku Kina, Iran, Italija i  Japan), ne učestvuju ni na jednoj manifestaciji.“ Nedavno je Izrael uveo slična pravila za građane iz Francuske, Njemačke, Španije, Austrije i Švajcarske.

Kina i Iran često stoje na crnim listama SAD, koje tamošnje vlasti sastavljaju pri najmanjem povodu. Međutim da se Južna Koreja i, još neobičnije, Italija nađu na toj listi bilo je ipak iznenađenje. Neki moji italijanski prijatelji i Amerikanci, koji su se vraćali iz Italije, nisu mogli vjerovati u ovu „statističku diskriminaciju“. Direktno su dospjeli na listu, koju poznaju samo ljudi, koji su ponekad ili kao u slučaju Afrikanaca, praktično uvijek „statistički diskriminisani“.

Virus je napravio nivelaciju i dao nekima od nas povod, da razmislimo o tome, da li je stvarno opravdana mjera da se na bazi statističkih informacija o grupama u vizir uzimaju pojedinci.

Kada se iznenada padne u nemilost to je šok i pokušava se ne samo ovo stanje dokinuti nego se ispituje i argumentacija uporedive statističke diskriminacije u drugim slučajevima. Strategija „Stop and frisk“ („Zaustaviti i pretražiti“) koju je uveo za svoga mandata gradonačelnik Njujorka Michael Bloomberg spada u ovu kategoriju.

Ova strategija zasniva se na „Racial Profiling“ i slijedi istu logiku kao i pasoške kontrole u Velikoj Britaniji: Udio obojenih na ukupnim kaznenim djelima je znatno viši nego onaj ostalih stanovnika Njujorka. Zbog toga se razvilo „Stop and frisk“, čiji cilj je bio Afroamerikanca policijski češće kontrolisati nego ostale.

Ove tri strategije – pasoške kontrole, ograničenje putovanja uslovljena bolešću i „Stop and frisk“ – slijede istu logiku: Prva i treća uperene su pretežno protiv siromašnijih ljudi, druga, koja se u principu primjenjuje u istoj mjeri za sve, zavisi od toga gdje se virus posebno jako raširio. Zbog toga je za ljude koji normalno nisu podvrgnuti statističkoj diskriminaciji to šok. Virus je napravio  nivelaciju i dao nekima od nas povod, da razmislimo o tome, da li je stvarno opravdana mjera da se na bazi statističkih informacija o grupama u vizir uzimaju pojedinci.

„Statistička diskriminacija“ je po mome mišljenju trenutno skoro neizbježna: Ona vlastima štedi vrijeme (kao u slučaju pasoške kontrole), navodno ona reducira i kriminalitet (doduše uspjeh u Njujorku uistinu treba se zahvaliti povećanom broju policajaca) ili sprječava (nadati se) širenje uzročnika kakav je Corona virus. Uprkos tomu mi bismo trebali preispitati moralno opravdanje takvih mjera i razmisliti o tome ne prenose li one pojedincu odgovornost za cijelu grupu ili čak pojedinim grupama implicitno pripisuje kolektivnu krivicu.

ipg-journal.de