Prekinuta žila kucavica

Povezani članci

• Danska: Povratnici sa ratišta prijetnja nacionalnoj bezbjednosti
• Novi egzodus na pomolu zbog borbi na sjeveru Sirije
• Obalna straža spasila više od hiljadu izbjeglica u blizini libijske obale
• SZO: U nedelju najveći porast broja zaraženih korona virusom u jednom danu
• Ne damo naše puške
• Usvojen budžet EU

Foto: Reuters

Azerbajdžan blokira pristup Gorskom Karabahu. Dok prijeti humanitarna katastrofa zaštitnica Rusija drži se povučeno.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Nakon Drugog rata u Gorskom Karabahu 2020. godine 120.000 Armenaca koji tamo žive povezani su samo uskom cestom u Lačin koridoru sa vanjskim svijetom. Ova važna žila kucavica je sada već od 12. decembra 2022. blokirana od samozvanih ekoloških aktivista iz Azerbajdžana, koji zahtijevaju nadzor nad nalazištima ruda i rudnicima u Gorskom Karabahu. Već više od mjesec dana isporuka životnih namirnica je otežana, police trgovina su prazne, lijekova je malo, a zakazane operacije odgođene su na neodređeno vrijeme. UNICEF upozorava na tešku humanitarnu situaciju. O statusu Gorskog Karabaha pregovara se uz posredovanje kopredsjednika grupe Minsk OSZE iz Rusije, Francuske i SAD-a.

Nevladina organizacija Freedom House ocjenjuje politička prava u Azerbajdžanu sa 2 od 40 bodova, a slobodu okupljanja sa 0 od 4. Zemlja je 2021. na indeksu Reportera bez granica zauzela 167 mjesto od 180. Osim toga drakonski zakoni i oštre kazne od 2009. znatno ograničavaju slobodu djelovanja civilnog društva. Svaki pravi protest, svejedno koliko intenzivan ili obiman progoni se u stilu Lukašenka. Kako se dakle može objasniti „preporod“ azerbejdžanskog civilnog društva u Lačin koridoru pogotovo imajući u vidu da Azerbajdžan kažnjava vlastite građane ako stupe na to područje bez posebne dozvole?

Istraživačke reportaže su otkrile da većina učesnika blokade stvarno ima vezu sa nevladinim organizacijama ili vode takve – i to sve na platnoj listi vlade ili partije predsjednika Ilhama Alijeva. Istraživanja su također pokazala da su transport u regionu i boravak u hotelima organizovali državni uredi. To da oni tamo borave olakšalo je i stacioniranje azerbajdžanske vojske i policije u uskom, za tamošnje armensko stanovništvo životno važnom koridoru.

Parole „aktivista“ su u međuvremenu postale ratnohuškačke parole. Pravi ekološki aktivisti iz Azerbajdžana osuđuju one koji blokiraju kao “statiste po narudžbi”, koji još nikada nisu zauzeli stav o hitnim ekološkim pitanjima. Tako piše azerbajdžanski ekološki aktivista Cavid Qara: “Ovi ljudi nisu se pojavili kada je ministarstvo za okoliš i prirodne resurse htjelo prodati šume, nacionalne parkove i prirodne rezervate, kada je cjelokupna imovina ministarstva bila na prodaju, kad su buldožeri krčili šume.” Bunde i kožne torbe samoprozvanih ekoloških aktivista govore same za sebe.

Pravi ekološki aktivisti iz Azerbajdžana osuđuju one koji blokiraju kao “statiste po narudžbi”

Kod navodnih demonstranata radi se u stvarnosti o zaposlenicima vlade – do jednog zamjenika ministra – i osobama bliskim armiji. Na „protestima“ mnogi nose simbol „Sivih vukova“, desničarsko-radikalne terorističke organizacije, koja radi zajedničke stvari sa turskim nacionalističkim partijama i zabranjena je u evropskim državama. Stručnjak za istočnu Evropu Tom de Waal označava demonstrante kao „azerbajdžansku verziju ‚malih zelenih čovječuljaka‘“.

Ako se ovdje ne radi o ponovnom oživljavanju aktivizma u diktatorskoj državi – šta je to onda? Već mjesecima Azerbajdžan nalazi propagandističke povode za provokacije da bi presjekao žilu kucavicu armenskog stanovništva u Gorskom Karabahu. Sa vojnim napadima na region u augustu i upada na armensku teritoriju i njenom okupacijom u septembru 2022. Azerbajdžan je htio prisliti Armeniju da jedan dio svojih južnih područja odstupi eksteritorijalnom suverenitetu Bakua – čime bi se Armenija faktički raspala u dvije razdvojene polovine. Nakon trilateralnog dogovora o prekidu vatre Azerbajdžan bi morao garantovati siguran prolaz kroz Lačin koridor, koga on umjesto toga već jedan mjesec blokira.

Pošto je vojna operacija u septembru (neočekivano) naišla na međunarodnu kritiku i (također neočekivano) na vojni otpor Armenije, Azerbajdžan je promijenio taktiku i sada pokušava da prisvoji koridor na, za Zapad više prihvatljiv, „civilni“ način. Ako Alijev pravi pritisak tako što izaziva humanitarnu katastrofu za armensko stanovništvo u Gorskom Karabahu, on time dokazuje kakve štete je spreman učiniti da bi ostvario svoj cilj. Dugoročna strategija ove operacije mogla bi se sastojati u tome da tamo živućim Armencima saopšte da je jedina sigurna opcija dobrovoljni odlazak iz Gorskog Karabaha – u praksi bi to bilo „etničko čišćenje“. Pogođeni se sada nadaju da svijet to također prepoznaje.

Rusija, koja je zvanično odgovorna za sigurnost Gorskog Karabaha i koridora, drži se u ovoj krizi više povučeno. Rusko ministarstvo vanjskih poslova i odbrane zvanično zahtijeva otvaranje koridora, međutim izgleda da se pregovori sada odvijaju iza kulisa. Suzdržanost, međutim, proizlazi iz dvosmislene uloge Rusije nakon rata 2020. koje je vodilo tome da Moskva izgubi svoju vodeću ulogu u regionu, u odnosu na Tursku i Azerbajdžan. Azerbajdžan odbija potpisati mandat ruskih mirovnih trupa. Stoga ne postoji jasna smjernica za odgovarajući ruski odgovor u trenutnoj blokadi ili u slučaju druge provokacije Azerbajdžana. U nedostatku takvih pravila sve ovisi od političkih odluka – prava dilema za rusko vođstvo koje nije spremno za kompromise.

Rusija, koja je zvanično odgovorna za sigurnost Gorskog Karabaha i koridora, drži se u ovoj krizi više suzdržano

Tvrd stav prema blokadi koju je uveo Azerbajdžan bi još više ugrozio prisustvo ruskih mirovnih trupa, odustajanje od odlučujuće intervencije bi dalje potkopalo već oslabljenu poziciju Rusije u Armeniji. Trenutni zastoj mogao bi vodstvo u Bakuu ohrabriti za dalje provokacije ove vrste, a Kremlj, koji još uvijek misli da može umiriti Azerbajdžan, staviti pred nove probleme. Blokada je praćena podrugljivim i ponižavajućim napadima na mirovne trupe od strane novinara finansiranih od države – scenario, koji bi u Rusiji bio nemoguć. „Mi to tolerišemo“, kaže jedan ruski stručnjak, „ali nećemo to zaboraviti.“

EU je zahtijevala od azerbajdžanskih vlasti „da obezbijede slobodu kretanja i sigurnost uzduž koridora u skladu sa trilateralnom izjavom od 9. novembra 2020. godine“ i izjavila da se pribojava humanitarnih problema. U saglasnosti sa izjavom iz Brisela, Francuska je također ukazala na obaveze koje je Azerbajdžan preuzeo ugovorom o prekidu vatre. SAD su zahtijevale od Baku da „ponovo uspostavi slobodu kretanja u koridoru“, upozorile na „teške humanitarne posljedice“ i predbacile azerbajdžanskoj vladi da ometa mogući „mirovni proces“ pod vodstvom Vašingtona.

Značajno je da su u odgovarajućim diskusijama u Savjetu bezbjednosi UN sve strane pozvale da se održava primirje uz posredovanje Rusije, što pokazuje da je u vremenima bezbrojnih razlika u mišljenjima u ovoj neizdrživoj situaciji čak uspjelo uspostaviti zajedništvo između Rusije i Zapada. Međutim, još interesantnije je da se Savjet bezbjednosti nije uspio složiti oko zajedničke izjave. Niko od članova niti neki drugi međunarodni akter nisu dalje pokušali da spriječe humanitarnu katastrofu u Gorskom Karabahu.

Kako reakcije pokazuju Bakuu nije uspjelo da proda insceniranu sabotažu kao široki pokret. Na Zapadu se zna kako izgleda pravi protest u Alijevoj diktaturi. Međutim, više od 30 dana od početka opsade nije više dovoljno naznačavati problem bez da se ne preduzme nešto za konkretno rješenje. Zapad raspolaže svim sredstvima da bi pokrenuo Alijeva ka miru prije nego on dopusti da eskalira nasilje. Umjesto toga EU jača petro-diktatora, hvali ga kao „pouzdanog partnera“, jer on isporučuje gas (koji on kupuje u Rusiji i onda izvozi u Evropu), nagrađuje ga sa dvije milijarde evra za diverzifikaciju azerbajdžanskog gospodarstva baziranog na nafti i odaje priznanje njegovom „pouzdanom“ režimu, bez da i samo spomene njegov postupak u Gorskom Karabahu. Ne činili se ona tako saučesnikom kriminalca?

Dok god se ne uvedu sankcije (ili bar zaustavi nagrađivanje Alijevog režima) nastaviće se jednostrane agresije. Pošto izostaju konzekvence, vodstvo u Azerbajdžanu može u svakom trenutku napasti Armeniju i Gorski Karabah ako se ne ispune njihovi maksimalistički zahtijevi, a njihova diplomatija pritiska je velikodušno nagrađena. U međuvremenu dječijoj bolnici u Stepanakertu ponestaju lijekovi.

Dr. Narek Sukiasyan je projekt koordinator u Fondaciji Friedrich Ebert u Armeniji i docent na Yerevan State University.

ipg-journal.de