Protesti „žutih prsluka“: Francuzi, narod revolta

Georg Blume - spiegel.de
Autor 10.12.2018. u 09:10

Protesti „žutih prsluka“: Francuzi, narod revolta

Foto: AP – Akcija policije za vrijeme studentskih demonstracija 6.maja 1968. u Parizu

Francuzi na ulicama izražavaju svoju svijest o nepravdi jedne cijele epohe. Predsjednik Macron, Njemačka i sav Zapad moraju protest „žutih prsluka“ ozbiljno shvatiti.

Komentar piše: Georg Blume, Paris
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Nigdje nisu studenti u maju 1968. protestovali tako spontano, radikalno i bezobzirno protiv američkog ratnog imperijalizma u Vijetnamu i tvrdoglavog patrijarhata vlastite roditeljske generacije kao u Parizu. Ko je na zapadu kritički razmišljao divio se Francuzima za njihovu hrabrost. Zato avangarda francuskih protesta – Sartre, de Beauvoir, Foucault, Bourdieu – do danas utiču na naše razmišljanje.

Ipak sada mnogi Nijemci zgroženo posmatraju ponovne nemire u Francuskoj. Izgleda da da se u krivo vrijeme dolazi sa nemogućim zahtjevima. I nasilje ih odbija. Kako to da Francuzi baš svoga pametnog, otvorenog predsjednika Emmanuela Macrona žele poslati na Mjesec? Zašto ih je u osnovi opravdan ekoporez tjera na ulice? Zašto gimnazijalci moraju bacati kamenje na policiju? Međutim njemački kritičari previđaju koliko istorijskog zaborava imaju njihove primjedbe.

Francuski vodeći istoričari nemaju sumnje da se novi socijalni pokret „žutih prsluka“ uklapa u dugu tradiciju francuskih narodnih pobuna protiv vladajuće klase. One su rijetko bile

miroljubive. Njemačka ne poznaje takvu tradiciju. I njemačke radničke pobune od prije sto godina, koje su u kaosu poslije kraja rata dovele do stvaranja Vajmarske republike bile su relativno dobro organizovane.

Nekontrolisani, eruptivni narodni pokreti

Nasuprot tomu u Francuskoj je na istrorijskim zaokretima uvijek dolazilo da potpuno nekontrolisanih, eruptivnih pokreta naroda. Doduše oni nikada nisu bili direktno uspješni – tako je De Gaulle poslije maja 1968. nadmoćno dobio slijedeće izbore. Međutim uspjevali su pravovremeno da izraze kasniju moralnu i političku svijet cijele epohe.

  1. bio je to ustanak trećeg staleža protiv plemstva i klera, 1830. prvi radnički ustanak, 1848. prva težnja za demokratijom, 1871. doživljena solidarnost pariske komune, 1936. uvođenje opštih socijalnih prava sa narodnim frontom i 1968. borbaa za ravnopravnost potlačenih naroda trećeg svijeta i žena. Svaki puta umro je francuski prkos ili još na barikadama ili kasnije, kao 1871. i 1940. pod njemačkom okupacijom. Međutim on je kao ideja kasnije osvojio sva druga zapadnjačka društva.

I danas bi opet svijest Francuza o nepravdi mogla ukazati na pravac kretanja. Svuda se nezadovoljstvo zapadnjačkih srednjih i nižih slojeva u globaliziranom kapitalizmu pokazuje destruktivno. U G7 državama kao SAD i Italija dovelo je to do izbora nacionalističkih vlada u čija demokratsko humanistička ubjeđenja se može sumnjati. U Njemačkoj to hrani AfD. U Francuskoj nezadovoljstvo se ovih tjedana ne pokazuje na biralištu nego na uličnim protestima.

Socijalni revolt, za jednog u svojoj svijesti poniženoga građanina, nosi u sebi pored potencijala nasilja i jedan neočekivani momenat oslobađanja. Za tim se vidi i do danas širom svijeta neprekinuta fascinacija francuske revolucije. Tomu su uvijek pripadali ubjeđenje, moral i zadatak izboriti se za prava slabijeg.

Pobuna „žutih prsluka“ može se apsolutno razumjeti kao slični istorijski događaji. Kao što su radnici u julskoj revoluciji 1830. svoju snagu otkrili u razvoju industijalizacije tako su „žuti prsluci“ otkrili svoju snagu u razvoju digitalizacije. Njima ne treba vjera, niti partija, niti sindikat nego samo Facebook da bi u cijeloj zemlji pokrenuli koordinirane akcije koje imaju potencijal da zaustave visoko razvijenu narodnu ekonomiju.

 „Žuti prsluci“ se mogu ismijavati. Može ih se, kao što je to uradio Macron prije nekoliko godina sa štrajakajućim radnicima na klaonicama u Bretanji, označiti kao „analfabete“ našega vremena. Može ih se označiti kao „ ništarije“ kao što je Macron prošle godine nazvao prosjake na željezničkim stanicama.

Međutim u njima se može vidjeti i nova istorijska snaga. Takav je bio i radnički pokret kao i studentski pokret 1968. To da „žuti prsluci“ tri tjedna nakon osnivanja, postoje već u Belgiji, Njemačkoj, Srbiji i Bugarskoj govori u svakom slučaju u njihovu korist.

Macron sada stoji pred izborom. On pokret može slomiti silom. Video snimci koji podsjećaju na logor  na kojima se vidi 150 uhapšenih učenika koji kleče navode na to.

Macron međutim može i prema svojim vlastitim riječima uraditi prave stvari. Upravo sada govorio je od iznenađujuće sličnosti našega vremena sa godinama između svjetskih ratova: „U jednoj od straha, nacionalnih izolacija i posljedica gospodarske krize podjeljenoj Evropi vidi se danas kako se ponovo javlja ono što je određivalo život u Evropi između kraja rata i 1929. godine“, kazao je Macron.

Tada su kako Francuska tako i SAD izbjegle nacionalističku opasnost time što su Narodnim frontom i New Dealom Franklina Roosevelta realizovale hrabru socijalnu politiku. I “žuti prsluci” zahtjevaju novu socijalnu i politiku obrazovanja koja odgovara njihovoj epohi. Vrijeme je da Macron prihvati njihove zahtjeve.

spiegel.de

Georg Blume - spiegel.de
Autor 10.12.2018. u 09:10