Put Rusije iz đavoljeg kruga

Branko Milanović
Autor/ica 10.2.2020. u 09:19

Put Rusije iz đavoljeg kruga

Foto: DPA

Geopolitiku i vanjske odnose Putin drži čvrsto u ruci. Ukoliko želi osigurati svoju budućnost mora razriješiti gospodarsku dilemu.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Koje ciljeve slijedi Vladimir Putin sa najnovijim restruktuiranjem na vrhu ruske države? Vjerovatno su odlučujuće bile tri težnje. Kao prvo Putin želi spriječiti da kod prenosa ovlaštenja od njega na novoga šefa države izbiju revolucija i nepoštivanje prava, kako se često dešavalo u političkoj istoriji Rusije.

Drugo, on želi prekinuti vječni krvotok ruske gospodarske istorije: veliki gubici prihoda kroz ratove, revolucije i anarhiju, munjeviti oporavak i konačno duga era stagnacije. I treće Putin želi zadržati neke važne poluge moći i izbjeći moguće poniženje (kaznenu istragu ili kućni zatvor kao što je to doživio Nikita Hruščov kada je 1964. predao vlast u Sovjetskom savezu).

Mnogi zapadni posmatrači su u toj mjeri fiksirani na osobu Putina da ga ili sotoniziraju ili obožavaju. Pritom oni previđaju da ta tri navedena cilja nisu posebno novi i originalni. Oni odgovaraju tačno tome čemu je već težio prvi postsovjetski predsjednik i Putinov prethodnik u Kremlju, Boris Jelcin.

Jelcinu se isplatilo to što je izabrao Putina. Putin je uspio otkloniti haos devedesetih godina i okončati gospodarski pad. Sada se Putin nada da je donio jednako genijalnu odluku.

Već u godinama, bolesni Jelcin spoznao je da neko mora zajedno održati (smanjenu) zemlju pošto je on sam za to sve manje bio sposoban. Zbog toga su tri od posljednja četiri premijera, koje je on u brzom redoslijedu imenovao, pripadali KGB. Samo aparat tajnih službi, mislio je on, mogao bi u određenoj mjeri obezbjediti red. Ista razmišljanja u cjelini imao je već 1982. politbiro komunističke partije Sovjetskog saveza kada je nakon smrti Leonida Brežnjeva  i godina stagnacije odredio šefa KGB Jurija Andropova za ealizatora  promjena i naslijednika Brežnjeva.

I Jelcin je htio zaustaviti pad ruskog gospodarstva, ne samo prvi lom, „recesuju preokreta“, za koju je bio u velikoj mjeri odgovoran, nego i drugi. Ovaj je nastao širenjem azijske finansijske krize i kašnjenjem u otplati ruskih državnih dugova. I naravno htio je zaštitu od kaznenog gonjenja za sebe i svoju porodicu.

Da je Jelcinov izbor više slučajno pao na Putina – on je bio štićenik Borisa Berezovskog, koji je kasnije pao u nemilost – isplatilo mu se. Bila su postignuta sva tri cilja: Putin je otklonio haos devedesetih godina, okončao je gospodarsku recesiju i ostavio je „familiji“ Jelcina svu njihovu imovinu.  Sada se Putin nada da je donio jednako genijalnu odluku.

Izostanak rasta, povezan sa uvijek istim i neinspirativnim personalom na vrhu vlasti podstiče proteste u gradsko srednjem sloju.

Želi li Putin ojačati svoju moć i svoj zavjet i provesti relativno gladak prelaz onda je najveći problem – pošto on vanjsku politiku i “geopolitiku” ima već čvrsto u ruci – stanje gospodarstva. Rusko gospodarstvo je u posljednjih deset godina raslo sa zastojima. U poređenju sa Kinom pokazuje se da Rusija sve više zaostaje i čak Putinova lukava vanjska politika na kraju neće uspjeti ako se zasniva samo na prijetnji nuklearnim uništenjem i izvozu nafte i plina.

U deset godina nakon svjetske finansijske krize rastao  je ruski bruto domaći proizvod po glavi stanovnika u prosjeku oko 0,3 posto godišnje. Nasuprot njemu stoji kineski rast od više od 7 posto. Tako se samo u posljednjoj deceniji udvostručio jaz u dohotku između Kine i Rusije: Dok je 2009. kineski bruto domaći proizvod u dolarima bio oko tri i pol puta veći od ruskog danas je taj odnos 7:1.

Izostanak rasta, povezan sa uvijek istim i neinspirativnim personalom na vrhu vlasti podstiče proteste u gradsko srednjem sloju. Iako su mnogi liberalni protukandidati Putina spriječavani čvrstom rukom i protuustavnim zabranama, izborni okruzi manipulisani i vjerovatno čak i izbori krivotvoreni, iz posljednjih komunalnih izbora u Moskvi proizašla je gradska Duma u kojoj Putinova partija „Jedinstvena Rusija“ ima još samo veoma tanku većinu.

Uspije li Putinu da generira gospodarski rast on bi se za četiri godine mogao bezbjedno povući iza kulisa u ruski Savjet sigurnosti koji on već danas vodi.

Najvažniji opozicionar Aleksej Navalni potpuno sa pravom napada na korupciju u vrhovima vlade. Njegov glavni cilj, ruski premijer Dmitri Medvjedev, koga je Putin sada bez puno razmišljanja skinuo sa pozicije, bio je korumpiran i osim toga važio kao slab i neefektivan. Potrebno je samo jednom slušati Putina i Medvjedeva više od petnaest minuta da bi se poznalo da prvi govori jasne riječi dok drugi samo reda klišee.

Sa ovom pozadinom imenovanje Mihaila Mišustina, jednog i među poznavaocima Kremlja stvarno nepoznatog političara, za naslijednika Medvjedeva nije samo iznenađujuće (što se Putinu sigurno dopada). Ono kod bližeg posmatranja izgleda i logično. Ko bi mogao gospodarstvo bolje pokrenuti nego osoba koja je bila u stanju da reformiše notorno korumpirani i neefikasni ruski poreski sistem – čak i Financial Times je govorio o „poreskom sistemu budućnosti“? Ako Mišustin sa sobom dovede isto tako tehnokratski orijentirane i efikasne vodeće osobnosti između 40 i 45 godina a Putin ih politički trajno zaštiti (tako kako je Xiaoping u 1990 – im godinama „zakrilio“ kineske reformatore), mogao bi Putin ipak još imati šansu da okonča đavolji krug ruske gospodarske istorije i generira gospodarski uzlet.

Ako se to dogodi Putin bi se za četiri godine mogao bezbjedno povući iza kulisa u ruski Savjet sigurnosti koji on već danas vodi. Sa ove pozicije mogao bi on kao danas Nursultan Nasarbajev u Kazahstanu i nekada Lee Kuan Yew u Singapuru svoju baštinu njegovati i gajiti i ostvariti relativno glatku predaju moći. Politički okvir čini od Jelcina naslijeđena „usmjerena demokratija“ slično kao u Meksiku gdje je ona uvedena već prije više od pola stoljeća od Partije institucionalne revolucije.

Top tema u današnjoj Rusiji nije demokratija – koja sa zvaničnog aspekta djeluje jako anarhistički  –  nego stabilan gospodarski rast i gušenje korupcije.

Branko Milanović je gostujući profesor na City University of New York i istraživač u Stone Center on Socio-economic Inequality. Za svoju knjigu”Nejednaki svijet – migracija, jedan posto i budućnost srednjeg sloja” dobio je nagradu Hans Matthöfer za ekonomsku publicistiku zaklade Friedrich Ebert. Nedavno je objavljena njegova knjiga „Capitalism, Alone: The Future of the System That Rules the World“.

ipg-journal.de

Branko Milanović
Autor/ica 10.2.2020. u 09:19