Putin i novčano-monetarne političke konzekvence

Izdvajamo

• Razumne vlade reaguju na ovu mogućnost time što povećavaju sposobnost otpora svog finansijskog sistema protiv monetranih rizika. One spriječavaju da njihove banke i preduzeća stvaraju prekomjerno visoko zaduženje u stranim valutama. Prije početka rata Rusija se kretala u ovom smjeru ali samo nedovoljno vjerovatno zato što Putin nije predvidio masivne finansijske sankcije Zapada. Nije vjerovatno da će druge vlade u budućnosti praviti istu grešku.

Povezani članci

• Nesigurnije mjesto za OI nisu mogli izabrati. I Bejrut bi bio bolji nego Soči, tvrde eksperti
• Šef turske policije: Uhapsili smo osumnjičenog za napad; Erdogan: Bit će kažnjeni
• Hugo Chavez navodno preminuo, u Karakasu tvrde da nije
• Serija smrtonosnih napada u Bagdadu
• Preliminarni izveštaj o padu egipatskog aviona za mesec dana
• Kanada napušta kampanju protiv “Islamske države”

Foto: Michal Cizek/AFP via Getty Images

Sankcije uvedene Rusiji kao odgovor na njezinu invaziju na Ukrajinu su financijski i ekonomski razorne, što je upravo njihova namjera. Hoće li druge zemlje razmisliti kako i gdje će držati svoju inostranu imovinu nakon što su bili svjedoci ovih mjera koje su imale šokantno dejstvo?

Piše: Barry Eichengreen – project-syndicate.org – 10.03.2022.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Invazija Rusije na Ukrajinu znači radikalni preobražaj gospodarskog, političkog i sigurnosnopolitičkog okruženja na globalnom nivou. U političkom pogledu povećava se distanca između Rusije i Evrope. Invazija je udvostručila angažman članica NATO za njihov savez i prisilila Njemačku da se odrekne svoga otpora izdacima za odbranu. U gospodarskom pogledu najavljuje se duži period viših cijena energije, pošto se Evropa želi riješiti ovisnosti od ruske nafte i gasa, što opet najavljuje bauk stagflacije.

U finansijskom pogledu ruskim bankama su zabranjene poslovne transakcije sa Zapadom i isključene su iz SWIFT-a, sistema međunarodnih međubankarskih finansijskih telekomunikacija. Vrijednosni papiri i depoziti centralne banke su zamrznuti tako da ona nije u situaciji da zaustavi pad rublje. Ona tako ne može funkcionisati kao kreditor poslednje instance za finansijske institute kao što je Sberbank, koji imaju obaveze u stranoj valuti. Ove mjere su u finansijskom i gospodarskom pogledu razorne a to i jeste njihova namjera. Hoće li druge zemlje razmisliti kako i gdje će držati svoju inostranu imovinu nakon što su bili svjedoci ovih mjera koje su imale šokantno dejstvo? Hoće li tražiti sigurnu luku u Kini, koja nije sankcionisala Rusiju, i u njenoj valuti renminbi?

Najnovija iskustva ne ukazuju na to. Proteklih decenija udio dolara u iskazanim deviznim rezervama širom svijeta smanjio se za oko deset procentnih bodova, pošto su centralne banke zauzele stav diverzifikacije u odnosu na dolar. Iz toga rezultirajuća preraspodjela išla je međutim samo jednom četvrtinom u renminbi a sa tri četvrtine u „supsidijarne“ rezervne valute kao što je australijski dolar, kanadski dolar, švedska kruna i švajcarski franak. Aa ovim valutama se lako posluje. Ako se one kombinuju dobija se ukupan agregat prihvatljive veličine. One nude menadžerima rezervi prednosti diverzifikacije pošto se ne kreću uporedo sa dolarom. Ali svi njihovi emitenti, uključujući neutralnu Švajcarsku, podržavaju sankcije protiv Rusije, što znači da nijedna od ovih valuta ne može biti luka spasa za vlade koje krše međunarodne norme.

Zašto nije bilo jače preraspodjele u renminbi? Dio odgovora je u tome da obveznice i depoziti koji glase na renminbi za javne investitore iz inostranstva nisu lako pristupačni, bar ne u relevantnim količinama. Dim – sum bondovi (obveznice koje glase na renminbi a sa kojima se offshore trguje u Hongkongu i drugdje) i offshore depoziti u renminbi su doduše pristupačni ali ne i drugi instrumenti. Iako Hongkong i Šanghaj koriste Bond – connect sistem preko koga inostrani ulagači mogu investirati u međubankovno tržište obveznica u Kini, samo malo centralnih banaka, ako ih uopšte ima, stoje na listi dozvoljenih ulagača koji mogu sudjelovati u tom sistemu.

Osim toga postupak ruskog predsjednika Putina podsjetio je menadžere rezervi centralnih banaka na jednu temeljnu stvar: Svaka vodeća međunarodna i rezervna valuta u istoriji bila je valuta političke demokratije ili republike u kojoj su postojale vjerodostojne međunarodne granice za samovoljne mjere egzekutive. Pod predsjednikom Xi Jinping Kina se naravno pokrenula u suprotnom pravcu – dalje od tih ograničenja. Kolektivna vladavina nekadašnjih kineskih predsjednika Hu Jintaoa und Jiang Zemina ustupila je mjesto vladavini jedne osobe koja je veoma slična onoj Putinovoj. Samo malo menadžera rezervi će biti naklonjeno tome da svoj imovinski portfolio naprave ovisnim od milosti Xia.

U svakom slučaju jasno je da Kina kao zemlja sa najvećim deviznim rezervama na svijetu ne može po definiciji svoju vlastitu valutu držati kao monetarnu rezervu. Kako će se dakle sankcije protiv Rusije odraziti na međunarodni monetarni sistem? Da bi se odgovorilo na ovo pitanje mora se imati pred očima da zemlje drže rezerve iz dva razloga: Da bi intervenisali na valutnom tržištu radi ublažavanja neželjenih fluktuacija i kao ratnu kasu koja se može koristiti u slučaju geopolitičkog konflikta ili drugog slučaja nužde. U praksi može se jedan te isti pool rezervi primjeniti u obje svrhe: za tržišne operacije u normalnim vremenima i za nužne kupovine u krizi. Bude se sjećanja kako su savezničke sile svoje zlatne i devizne rezerve u 1930-im godinama koristile za intervenicije na deviznom tržištu i nakon izbijanja Drugog svjetskog rata za kupovinu ratnog materijala od SAD.

Najnovije iskustvo Rusije ukazuje na to da ratna kasa iz zlatnih i deviznih rezervi možda nije tako korisna kako se dosada smatralo. To da nova vlada Afganistana vođena talibanima nema pristup svojim dolarskim rezervama u Njujorku ulazuje u istom pravcu. Smanjeno korištenje u konfliktu zbog toga znači da će zemlje koje namjeravaju da uđu u sukob sa SAD i zapadnom alijansom možda htjeti da imaju manje rezervi. Ovo prilagođavanje bi također značilo da one pod određenim uslovima imaju manje mogućnosti da intervenišu na deviznom tržištu i da moraju prihvatiti veću fluktuaciju valutnog tečaja.

Razumne vlade reaguju na ovu mogućnost time što povećavaju sposobnost otpora svog finansijskog sistema protiv monetranih rizika. One spriječavaju da njihove banke i preduzeća stvaraju prekomjerno visoko zaduženje u stranim valutama. Prije početka rata Rusija se kretala u ovom smjeru ali samo nedovoljno vjerovatno zato što Putin nije predvidio masivne finansijske sankcije Zapada. Nije vjerovatno da će druge vlade u budućnosti praviti istu grešku.

Barry Eichengreen, profesor ekonomije na kalifornijskom univerzitetu Berkeley je nekadašnji senior savjetnik Međunarodnog monetarnog fonda. Autor je više knjiga uključujući In Defense of Public Debt (Oxford University Press, 2021).

project-syndicate.org