Putin raketama u Siriji priziva moć SSSR-a

tačno.net
Autor/ica 9.10.2015. u 09:21

Putin raketama u Siriji priziva moć SSSR-a

Kritičari Putina smatraju da je njegova avantura u Siriji samo još jedno evociranje ruske nostalgije za sovjetskom prošlošću.

Piše: Andrei Kolesnikov-  Al Jazeera

Kada se ruski predsjednik Vladimir Putin obratio Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda, 28. septembra, znao je da će privući pažnju svijeta i zasjeniti američkog predsjednika Baracka Obamu svojim pozivom na ujedinjenje fronta u borbi protiv grupe Islamska država Iraka i Levant.

No, Putin se, također, obratio i Rusima, znajući veoma dobro da je njihovu pažnju potrebno odvratiti od sve očitijih ekonomskih problema sa kojima se suočava njihova zemlja.

Prošle godine, pažnju javnosti odvraćala je aneksija ukrajinskog poluotoka Krima, praćena podsticanjem proruskih separatista u istočnoj Ukrajini. Nedavno slanje aviona, raketa i nekoliko hiljada vojnika u Siriju predstavlja propagandnu alternativu za neuspjeli projekat „Novorusija“.

Kritičari Putina, i to s pravom, smatraju da je njegova avantura u Siriji samo još jedno evociranje ruske nostalgije za sovjetskom prošlošću. Sovjetski Savez je bio moćan, zbog čega Putin tvrdi da i Rusija može imati istu tu snagu, i da je zaista i posjeduje.

Ali, šta je svrha svega ovog? Možda je, kratkoročno gledano, zbunjivanje SAD-a i Zapada dobra taktika, no čini se da cijeloj stvari nedostaje dugoročna vizija ciljeva kojim bi ruska vlast trebala da služi, osim, možda, očuvanja moći ruske elite. Kao rezultat toga, režim oponaša demokratske forme, dok svoje propagandne mehanizme koristi za stimuliranje agresivnog oblika nacionalizma.

‘Kriza bez krize’

U ranim godinama ovog stoljeća, kombinacija visokih cijena nafte sa ekonomskim razvojem umanjila je apetit elita za strateškim razmišljanjem i dozvolila im da zanemare kasniju stagnaciju reformi zdravstvene zaštite, obrazovanja i socijalne sigurnosti. Režim i javnost sada trenutnu situaciju vide kao manje više normalnu ili kao “krizu bez krize”.

Zato što percepcija oblikuje stvarnost, sve postaje normalno i ništa se ne mora učiniti, dok Putin, za kojeg se pretpostavlja da je povratio dostojanstvo Rusije, može uživati u svom rejtingu koji prelazi 80 posto.

Za Putina, vraćanje ruskog dostojanstva odgovara ponovnom oživljavanju „statusa velike sile“, nakon raspada Sovjetskog Saveza i njegovog ponižavajućeg „poraza“ od Zapada u Hladnom ratu. Sasvim je jasno da provođenje sile vani treba da kompenzira činjenicu da se dostojanstvo unutar same države još uvijek nije povratilo. Danas je građanin Rusije nemoćan da se brani pred svojim šefovima, javnim preduzećima, sudovima i policijom, ali je ipak, bez obzira na kakve sve poteškoće nailazio, i dalje ponosan na svoju naciju i svog lidera.

Tu je, naravno, još jedno objašnjenje zašto Putinova popularnost i dalje raste u suočavanju sa posrnulom ekonomijom, a to je da se isti ti građani nisu u stanju brinuti sami za sebe zbog čega će, naravno, očekivati pomoć države, i teško da će gristi ruku koja ih hrani. Ono što zapadnjaci osuđuju i vide kao kršenje ljudskih prava, Rusi će vjerovatno pohvaliti kao nužne politike kako bi se zemlja oslobodila od „strane“ prakse i većina zaštitila od „subverzivne“ manjine. Neprijateljstvo režima prema homoseksualcima i lezbijkama može vrijeđati Zapad, ali ono nailazi na razumijevanje većine Rusa.

Samo zato što sami Rusi smatraju da je rat u Ukrajini defanzivan i pravedan, taj rat postaje i opravdan; ponovo se ispisuju crne stranice historije, a neprijateljski jezik postaje norma.

Ne tako davno, obični Rusi otvoreno su govorili o broju poginulih i povrijeđenih u vojnim akcijama njihove države. Međutim, sada, nakon izdavanja predsjedničkog dekreta o „tajnosti gubitaka“, oni su obavezni na šutnju. Pored toga što se dekret možda kosi sa ruskim Ustavom i Zakonom o državnim tajnama, lista tajnih podataka sada uključuje i ruske vojne gubitke tokom operacija u mirnodopskim uvjetima.

Rezultat je zemlja podijeljena između lojalista i izdajnika, patriota i nepatriota, onih koji slijede partijsku liniju i onih koji je odbacuju. Ako su ankete precizne, onda su odani i poslušni jasna većina, barem za sada. To pojašnjava podršku separatistima u Donbas regiji u istočnoj Ukrajini i Putinovoj intervenciji u Siriji.

Ako Sjedinjene Američke Države nisu u stanju prihvatiti ovu činjenicu, onda to samo dokazuje da Amerika insistira na hegemoniji, bilo to u Evropi, preko NATO-a, ili na Bliskom istoku.

Šta Putin nudi građanima?

Takva logika poduprta je Putinovom samointeresnom reinterpretacijom historije, koja opravdava Zimski rat iz 1939. godine, pakt Ribbentrop-Molotov iz 1939. i Sovjetsku invaziju na Afganistan 1979. godine. Čak je i sam Ured javnog pravobranilaštva bio okupiran smiješnom retrospektivnom analizom odluke iz 1954. godine o transferu Krima iz nadležnosti Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike (RSFSR) u Ukrajinsku Sovjetsku Socijalističku Republiku. Zabrinjavajuće je da se ista analiza sada primjenjuje na legitimnost nezavisnosti baltičkih država nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Ali gdje nas sve to vodi? Baš kao što je to bio slučaj u doba sovjetske ere, vladari sebe dovode u istu ravan sa državom. Zatim se država svodi na uži krug lidera i prvog ešalona finansijske i političke elite, čiji članovi uživaju u sigurnosti svoje moći, jer su obični građani prevareni i zabluđeni ekstremnom i nekritičkom formom nacionalizma.

Putinova oslabljena opozicija može sa sigurnošću predvidjeti dug period političke, ekonomske i intektualne stagnacije, sigurno do parlamentarnih izbora sljedeće godine i na predsjedničkim izborima dvije godine kasnije.

Stagnacija će vjerovatno trajati i u narednom političkom ciklusu, također. Ali takva situacija ne može trajati vječno. U jednom trenutku, opstanak režima zahtijevat će da se javnosti ponudi nešto drugo osim nacionalizma i nostalgije. Postavlja se pitanje da li Putin, koji produbljuje uključivanje Rusije u još jednu stranu vojnu avanturu, razumije ovu činjenicu?

tačno.net
Autor/ica 9.10.2015. u 09:21