Putin vjeruje da on pobjeđuje

Tatiana Stanovaya
Autor 2.8.2022. u 12:33

Putin vjeruje da on pobjeđuje

Foto: DPA – „Sve teče prema planu“

Rusija je prilagodila i uskladila svoje ratne ciljeve. Oni daleko nadilaze Ukrajinu.

Piše: Tatiana Stanovaya – ipg-journal.de – 28.07.2022.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Tako se izražava ruski predsjednik Vladimir Putin. Rat u Ukrajini, koji je sada u šestom mjesecu i čiji kraj se ne vidi, može biti naporan. Međutim visokorangirani činovnici Kremlja stalno ponavljanju da će Rusija dobiti prevlast u istočnoj Ukrajini i ostvariti sve svoje ciljeve.

To može biti teško za povjerovati. Ipak je Rusija bila prisiljena da se povuće iz Kijeva. Osim toga zemlja je doživjela nekoliko vojnih neuspjeha, sankcije bez presedana i čitav hor međunarodnih osuda. Jednu takvu litaniju od teškoća i direktnih neuspjeha označiti kao uspjeh moglo bi se nazvati propaganda, licemjerje ili čak samoobmanjivanje.

Ali to je ono u šta izgleda da Kremlj vjeruje. Već dvije decenije ja tačno slijedim Putinove riječi, djela i odluke i tako sam dobila sveobuhvatnu sliku o njegovim namjerama. Na osnovu javnih izjava, političkih mjera i neformalnih diskusija sa insajderima  mogla sam – koliko je to uopšte moguće – oslikati konture aktuelnog razmišljanja u Kremlju. Sasvim jasno je da tamo od kraja maja vlada ubjeđenje da će ovaj konflikt dugoročno dobiti. I – za razliku od prvih haotičnih mjeseci – Putin ima sada i jasan plan.

Putinov plan podsjeća na jednu vrstu strategijske Matrjoška lutke: Svaki aspekat uklapa se u jedan drugi i daleko nadilazi Ukrajinu.

Ovaj plan, koji se sastoji iz tri glavne dimenzije, podsjeća na jednu vrstu strategijske Matrjoška lutke: Svaki aspekt uklapa se u jedan drugi, što daje zajedno veliki ciljni sistem, koji doduše ima Ukrajinu u centru, ali je daleko prevazilazi. Mnogo od toga može zvučati nejasno i sigurno razjašnjava koliko daleko se Putin – blago rečeno – udaljio od stvarnosti. Ali za Zapad, čija reakcija varira između konfrontacije i trpljenja i koji svoju ulogu u odbrani Ukrajine protiv ruskog napada još uvijek nije našao, je važno da razumije puni opseg Putinovih nadanja.

Najmanji, najpragmatičniji i najlakše ostvariv cilj odnosi se na ruske teritorijalne ambicije u Ukrajini. Pošto Rusi već od prvih dana rata nisu mogli prodrijeti dalje u ukrajinsku oblast odmah su svoje ambicije umanjili i odustali od ideje da zauzmu Kijev. Aktuelni, realniji cilj izgleda da se sastoji u tome da se preuzme kontrola nad regionima Donjeck i Luhansk, što je po mišljenju Kremlja samo pitanje vremena – naizgled potvrđeno time da je region Luhansk skoro potpuno zauzet. Osim toga treba se kontrolisati zemaljski koridor koji nudi siguran pristup Krimu.

U pogledu ovoga cilja koji za kremlj ima minimalno geopolitičko značenje Putin vidi vrijeme na svojoj strani. Očigledno je zašto: Vojna podrška Zapada pokazala se kao ograničena a Vašington je signalizirao da neće prekoračiti crvenu liniju koja bi mogla razjariti Putina. Njegova prijetnja da će upotrijebiti nuklearno oružje izgleda da se čula: Evropa i SAD niti će direktno intervenisati niti će Ukrajinu podržavati do tačke koja bi mogla voditi do vojnog poraza Rusije. Uprkos svih suprotnih tvrdnji na Zapadu vlada mišljenje da Ukrajina svakako ne može povratiti oblasti koje su okupirale ruske trupe. A Kremlj izgleda da vjeruje da će njegov protivnik prije ili kasnije potpuno odustati od ove ideje. Tada bi istok Ukrajine bio efektivno pod ruskom kontrolom.

Putin vidi vrijeme na svojoj strani.

Kod slijedećeg cilja izgleda da se radi o tome da se Kijev prisili na kapitulaciju. Pritom se ne radi o okupiranim oblastima nego o budućnosti ostale Ukrajine – što je geopolitički znatno važnije. Čisto praktično kapitulacija bi značila da Ukrajina prihvata zahtijeve Rusije – koji se mogu sažeti kao „De – Ukrajinizacija“ ili „Rusifikacija“ zemlje. To bi značilo kriminalizirati podršku nacionalnim herojima, preimenovati ulice, preraditi istorijske udžbenike i stanovništvu koje govori rusku garantovati dominantnu poziciju u obrazovanju i kulturi. Kratko rečeno Ukrajini bi tada bilo oduzeto pravo da vodi ssvoju vlastitu državu. Vlada bi bila zamjenjena, elite „pročišćene“ i otkazana saradnja sa Zapadom.

Ovaj drugi cilj zvuči naravno utopijski. Ali za Putina on izgleda neizbježan iako bi mogao trebati više vremena da ga ostvari. Kremlj očekuje da je Ukrajina nakon jedne ili dvije godine iscrpljena ratom, ne funkcioniše više normalno i veoma je demoralisana. Tada bi bile ispunjene pretpostavke za kapitulaciju. Izgleda da Rusija računa sa tim da će ukrajinska elita do tada biti podijeljena i da će se stvoriti opozicija spremna za mir, koja ruši vladu Zelenskog i želi okončati rat. Tada ne bi bilo više neophodno Kijev vojno osvajati: Glavni grad bi pao sam od sebe. A Putin izgleda ne vidi ništa šta bi tome stajalo na putu.

Mnogo se diskutuje o tome šta Putin stvarno želi ostvariti ovim ratom: Želi li zadržati NATO da se ne širi do praga Rusije ili se radi o njegovim imperijalnim ambicijama da proširi rusko državno područje i okupira bar jedan dio Ukrajine? Ove dvije teme su stvarno međusobno povezane. Dok se Ukrajina kretala prema NATO i konflikt u Donbasu sve više ličio na pat Putin je sve više bio opsjednut temom Ukrajine: On je vidio da zemlju, za koju on vjeruje da istorijski pripada Rusiji, prisvaja njegov najveći neprijatelj. Kao reakcija na to ukrajinska teritorija je uz konfrontaciju sa NATO postala je cilj – ali ne kako mnogi misle umjesto njega.

Putinov najvažniji strategijski ratni cilj je izgradnja novog svjetskog poretka.

To nas dovodi do Putinovog trećeg strategijskog ratnog cilja i geopolitički najvažnijeg od svih: izgradnje novog svjetskog poretka.

Mi normalno vjerujemo da Putin vidi Zapad kao neprijeteljsku silu koja pokušava razoriti Rusiju. Međutim po mome mišljenju za njega postoje dvije vrste „Zapada“: jedna loša i jedna dobra. „Loši Zapad“ je otjelovljen tradicionalnim političkim elitama koje trenutno vladaju tim zemljama. Njih Putin izgleda smatra jednostranim, ograničenim robovima njihovih birača koji ignorišu opravdane nacionalne interese i ne mogu strategijski razmišljati. Nasuprot tomu „dobri Zapad“ se za njega sastoji od evropskih i američkih normalnih građana, koji, kako on vjeruje, žele imati normalne odnose sa Rusijom – i iz preduzeća koja bi rado željela profitirati iz uske saradnje sa ruskim kolegama.

U Putinovom razmišljanju izgleda da je loši Zapad u padu i osuđen na neuspjeh dok je dobri Zapad predstavljen grupom nacionalističkih šefova država kao Viktor Orban u Mađarskoj, Marine Le Pen u Francuskoj  ili čak  Donald Trump u SAD koji preispituju status kvo – dakle spremni su obračunati se sa starim poretkom i graditi novi. On vjeruje da je rat protiv Ukrajine i sve njegove posledice – kao visoka inflacija i rastuće cijene energije – plodno tlo za dobri Zapad i da će pomoći ljudima tamo da se pobune protiv tradicionalne političke elite.

Izgleda da Putin špekulira na to da će temeljne političke promjene u zapadnim zemljama donijeti promjenjeni, prema Rusiji prijateljski Zapad. Tada bi Rusija mogla sve sigurnosne zahtijeve koje je u svome ultimatumu na SAD i NATO postavila u decembru, još jednom ponoviti. To može izgledati kao skoro nemoguća pusta želja. Ali to ne znači da Putin tako ne misli.

Postoji i dobra vijest: Upravo činjenica da izgleda da je Putin ubjeđen u svoj plan mogla bi kratkoročno spriječiti svaku vrstu nuklearne eskalacije. Ali loša vijest je da Putin prije ili kasnije mora pogledati istini u oči. U tom momentu, kada su njegovi planovi propali i razočarenje je najveće, on će vjerovatno biti najopasniji. Želi li Zapad spriječiti katastrofalan sukob mora tačno razumjeti šta Putina pokreće.

© The New York Times 2022.  S engleskog preveo Harald Eckhoff 

Tatiana Stanovaya je politologinja na Carnegie Moscow Center i gostujuća docentica na Carnegie Endowment for International Peace. Ona je osim toga osnivačica političko analitičkog preduzeća R.Politik. Reality of Russian Politics i član francusko – ruske trgovinske komore.

ipg-journal.de

Tatiana Stanovaya
Autor 2.8.2022. u 12:33