Putinu pokazati granice

Jana Puglierin
Autor 17.1.2023. u 18:14

Izdvajamo

  • Do pravih pregovora će tek doći opet kada kako Rusija tako i Ukrajina dođu do procjene da prekid vatre donosi više nego dalja borba. Možda će se karte nakon proljeća ponovo promješati. Ako su u Evropi izostali „vruća jesen“ i „bijesna zima“, zapadne demokratije i dalje čvrsto stoje na strani Ukrajine i nova ruska ofanziva bude neuspješna. Sigurno je: Svaki pregovori i svaki kompromis odražavaće nastale odnose snaga protivnika. Naš cilj zbog toga mora biti Ukrajinu za taj trenutak što je moguće bolje postaviti i već sada se zajedno sa Kijevom pripremiti za trenutak kada će se prozor za diplomatiju stvarno otvoriti.

Povezani članci

Putinu pokazati granice

Foto: DPA – Ukrajinske snage bore se kod Bahmuta protiv ruskih osvajača.

Pregovori sa Rusijom nisu trenutno realni. Da bi postojala šansa za diplomatiju prvo se Moskva mora vojno zaustaviti.

Piše: Jana Puglierin – ipg-journal.de  – 10.01.2023.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Već više od deset mjeseci Rusija vodi rat protiv Ukrajine i kraj nije na vidiku – isto tako kao i direktni pregovori između sukobljenih strana. Oni su posljednji put prekinuti 17. maja 2022. od obje strane. Od tada u Njemačkoj imamo stalno pozive za više diplomatije da bi se okončala borbena dejstva, bilo u novinskim člancima ili otvorenim pismima. Često povezane sa apelom na saveznu vladu da obustavi isporuku oružja Ukrajini: Mir se konačno ne ostvaruje sa oružjem nago sa primirjem a nastavak rata sa svakako nerealnim ciljem ukrajinske pobjede, pri kojem bi se povratile sve teritorije koje su okupirane od Rusije znači samo nekorisno prolijevanje krvi. Sa gledišta strašnih slika patnji i razaranja koje svaki dan dobijamo iz Ukrajine ovi pozivi su shvatljivi. Ipak bilo bi sada sasvim pogrešno prisiljavati Ukrajinu na pregovore – ili čak predaje dijela njene teritorije i ljudi koji tamo žive.

Sigurno nitko više od samih Ukrajinaca ne želi da oružje utihne. Oni su žrtva ovoga rata. Njihove bolnice, obdaništa i škole su razorene napadima ruskih raketa i dronova. Mnogi su izgubili svoje stanove. Na znakove vazdušne opasnosti oni sjede u skloništima, često satima ili danima nemaju grijanje, struju i vodu. Tačan broj vojnika palih na frontu je nepoznat a američke procjene idu do 100 000 poginulih. Ali ipak ukrajinska vlada želi borbu protiv ruskog agresora nastaviti – i sa Rusijom direktno pregovarati samo onda kada Kremlj bude prije toga odgovarao pred međunarodnim tribunalom za ratne zločine i povukao sve trupe iz Ukrajine i sa nezakonito anektiranih oblasti. Pritom vlada ima podršku velike većine ukrajinskog stanovništva.

Jer Ukrajincima je jasno da se predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu ne radi o tome da nađe sigurnu koegzistenciju sa jednom suverenom i neovisnom Ukrajinom koja sama može odrediti svoj budući put. On bi htio da ona nestane. Prema njegovom shvatanju današnja Ukrajina nije ništa više nego „kolonija sa marionetskim režimom“, spolja kontrolisana neprijateljska „anti Rusija“, postavljena protiv „stvarnih kulturalnih, gospodarskih i socijalnih interesa naroda i stvarnog suvereniteta Ukrajine“. Ukrajina i Rusija su za Putina „jedan narod“. Jedna od Rusije neovisna Ukrajina, koja teži otvaranju prema Evropi po uzoru centralnoevropskih susjednih zemalja nije prihvatljiva jer ona dovodi u pitanje osnove ruskog imperija čiji raspad Putin želi bezuslovno spriječiti.

Ne postoji do sada nikakav povod za vjerovanje da se Putinovo razmišljanje promijenilo posljednjih mjeseci.

Stalno isticana uvjerenja da se Rusiji u konačnici radi samo o tome da spriječi članstvo Ukrajine u NATO ili geografski samo o Donbas su pogrešna. Ukrajina bi se morala u stvarnosti odreći mnogo više toga: svoje slobode, svoga identiteta, svoga samoodlučivanja, svoje kulture. Razaranje ukrajinskog života, ukrajinske umjetnosti, ukrajinske državnosti kao i represije – od ubistava preko silovanja do otmica – u okupiranim područjima jasno to pokazuju.

Ne postoji do sada nikakav povod za vjerovanje da se Putinovo razmišljanje promijenilo posljednjih mjeseci – kao što je svaki novi telefonski razgovor saveznog kancelara sa Putinom nanovo pokazao. Naprotiv, sa svakim daljim korakom Putin jasno pokazuje da nije spreman na ustupke. Doduše on i drugi članovi ruskog vladajućeg aparata redovito spominju riječ „pregovori“ ali bez da su do sada predložili neku konkretnu opciju. Krajem decembra 2022. ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov ponovio je zahtjev za „demilitarizacijom i denacifikacijom“ Ukrajine i označio protiv međunarodnog prava anektirane oblasti kao „nove teritorije“. Sasvim očigledno Putin nije odustao od svoga cilja potpune političke kontrole nad zemljom, nego je samo prilagodio svoj postupak i vremenski horizont. Pošto Rusija vojno nije bila uspješna sada trebaju razorni vazdušni napadi na civilno stanovništvo i energetsku infrastrukturu slamati volju stanovništva za otporom i iscrpiti zemlju – dok Rusija ne bude spremna u proljeće započeti novu ofanzivu.

Putin se osim toga oslanja na to da će države na Zapadu koje podržavaju Ukrajinu uskoro – i pod pritiskom svoga stanovništva – postati umorne i da će im nestati oružja, municije i novca za Kijev. Ako bi Zapad sada pritiskao na pregovore o primirju ili miru, možda još povezano sa prijetnjom da će u drugom slučaju obustaviti podršku Ukrajini, to bi Kremlju signaliziralo da njene metode obećavaju uspjeh i da se mora samo sačekati dok mi ne izgubimo strpljenje. Niko od zagovornika skorog prekida vatre do sada nije mogao ubjedljivo izložiti šta Putina može pokrenuti na ustupke bez da se na njega vrši dalji vojni pritisak.

Upravo mi Nijemci smo godinama stalno ponavljali mantru: „Nema vojnog rješenja“ za ovaj ili onaj konflikt. Drugačije gleda Vladimir Putin: U Gruziji, na Krimu i u Siriji on je naučio da može veoma uspješno upotrijebiti vojnu silu da bi ostvario svoje političke ciljeve. U sadašnjim sukobima vojni uspjesi Ukrajine stvaraju zato samo pretpostavku da ne dođe do diktiranog mira. Drugačije izraženo Rusija se mora prvo vojno zaustaviti i potisnuti da bi moglo uopšte biti šanse za pravu diplomatiju. Radi se o tome da se Ukrajina dovede u poziciju da se potvrdi protiv ruske invazije i da se Putinu pokaže da nova vojna ofanziva u proljeće neće imati izglede na uspjeh – i da se to vremenom neće promijeniti.

Sam Zapad ima izuzetan interes na tome da Putin ne ostvari nikakve dobitke iz svoga napadačkog rata.

Sam Zapad ima izuzetan interes na tome da Putin ne ostvari nikakve dobitke iz svoga napadačkog rata. Njegove ambicije su opasnost za cijelu Evropu. Ukoliko on ponovo uspije sa tim da dijelove druge države, u revizionističkoj namjeri primjenom sile i nuklearne prijetnje, dovede pod svoju kontrolu, stvara priliku za ponavljanje na drugom mjestu, bilo od strane Rusije ili neke druge države. Cilj cjelovite revizije europskog sigurnosnog poretka, koji je također bitan za mir i prosperitet ovdje u Njemačkoj, Rusija je najavila u tekstovima ugovora iz prosinca 2021.

Odluka Njemačke, SAD i Francuske da Ukrajini sada isporuče oklopne transportere i izviđačke tenkove je zato konsekventna. Ona podcrtava da velike vojne sile Zapada neće Ukrajinu prisiljavati u za nju neprihvatljiv dil sa Rusijom. Razumljivo je da važi da se kod vojne podrške zadrži pogled na opasnost eskalacije. Upravo udar rakete na poljsko – ukrajinskoj granici je međutim pokazao da je Zapad toga svjestan, da reaguje umjereno i da je sposoban za upravljati rizikom.

Do pravih pregovora će tek doći opet kada kako Rusija tako i Ukrajina dođu do procjene da prekid vatre donosi više nego dalja borba. Možda će se karte nakon proljeća ponovo promiješati. Ako su u Evropi izostali „vruća jesen“ i „bijesna zima“, zapadne demokratije i dalje čvrsto stoje na strani Ukrajine i nova ruska ofanziva bude neuspješna. Sigurno je: Svaki pregovori i svaki kompromis odražavaće nastale odnose snaga protivnika. Naš cilj zbog toga mora biti Ukrajinu za taj trenutak što je moguće bolje postaviti i već sada se zajedno sa Kijevom pripremiti za trenutak kada će se prozor za diplomatiju stvarno otvoriti.

Dr. Jana Puglierin je viša saradnica za politiku pri Evropskom vijeću za vanjske odnose i voditeljica berlinskog ureda ECFR-a. Prethodno je vodila Centar za evropsku politiku Alfred von Oppenheim pri DGAP-u.

ipg-journal.de

Jana Puglierin
Autor 17.1.2023. u 18:14