Reiner Braun: Evropa se neće usrećiti s ovom novom, militariziranom Njemačkom

Tena Erceg
Autor 2.6.2022. u 07:30

Izdvajamo

  • Prije svega, treba se sjetiti koliko smo novca dosad trošili u vojne svrhe, a to je više od dvije milijarde dolara godišnje još i prije ovog rata, dok je istovremeno 900 milijuna ljudi svaki dan išlo na spavanje gladno

Povezani članci

Reiner Braun: Evropa se neće usrećiti s ovom novom, militariziranom Njemačkom

Reiner Braun – foto Privatna arhiva

Kada Njemačka ide u rat to nikada nije dobro za svijet. Antimilitaristička Njemačka uvijek je doprinosila izgradnji odnosa suradnje u Evropi, dok je militarizirana Njemačka uvijek stvarala sukobe. Dobra stvar je da se čak i uz masivnu propagandu vlade, uglavnom putem takozvanih kvalitetnih masovnih medija, još uvijek oko polovica populacije protivi slanju oružja Ukrajini. No izrazito je teško zagovarati mirovno rješenje jer se svakoga tko kritizira vladu odmah proglasi prijateljem Putina, iako je u pitanju mirovna logika razmišljanja u kategorijama dijaloga, razumijevanja i razoružanja.

Reiner Braun njemački je povjesničar, autor i dugogodišnji mirovni aktivist koji je sudjelovao u brojnim kampanjama protiv širenja NATO saveza i nuklearnog oružja u Evropi. Posljednjih deset godina član je organizacije International Peace Bureau u Berlinu, gdje obavlja funkciju izvršnog direktora.

Nakon dugotrajnog perioda vojne neutralnosti, Finska i Švedska zatražile su članstvo u NATO savezu, a kao moguća posljedica tih poteza navodi se prelijevanje sukoba u Ukrajini izvan njezinih granica. Kakav je značaj tih poteza u sigurnosnom, ali i povijesnom smislu?

Gledajući unazad na posljednjih gotovo 200 godina u kojima je Švedska bila formalno vojno neutralna, treba reći da je ona tijekom tog perioda doživjela golem napredak u smislu razvoja socijalne države. Nije sudjelovala u ratovima, nikada nije bila visoko militarizirana, jako malo novca trošila je na vojni proračun, zahvaljujući čemu je mogla razvijati socijalne usluge u svojoj zemlji i programe međunarodne pomoći drugim zemljama. Sada je tome došao kraj. Biti članica NATO saveza znači izdvajati puno veća sredstva za vojne svrhe, a u slučaju Finske i mogućnost sukoba s Rusijom, s kojom ta zemlja ima 1.300 kilometara dugu kopnenu granicu. Znači i mogućnost da će tamo biti stacionirani američki vojnici, a možda i nuklearno oružje. Realno je očekivati reakciju Rusije koja će također na granicu dovesti dodatne vojnike, a možda i još nuklearnog oružja. Evropa zbog toga neće postati mirnija, a opasnost od nuklearnog rata ponovno će narasti, bilo da se nešto dogodi namjerno, slučajno ili zbog tehničke pogreške. Smatram da to predstavlja korak protiv zajedničke sigurnosti jer zajednička sigurnost uvijek podrazumijeva uključenost svih zemalja i uzimanje u obzir sigurnosnih interesa svih strana. Sigurnost se može postići samo kada su obje strane osjećaju sigurne, a do toga se ne može doći raspoređivanjem raketa i druge vojne opreme duž granica. Ovo je dakle apsolutno korak u krivom smjeru koji predstavlja završetak ere jedne vrlo važne politike koju su Finska i Švedska vodile, a kojom su one povezivale i ujedinjavale države iz raznih dijelove svijeta. U Helsinkiju je 1975. godine održana važna Konferencija o sigurnosti i suradnji u Evropi, iz čega je u idućim godinama proizašlo mnogo toga pozitivnog, naročito u smislu odnosa zemalja zapadne Evrope i onih sovjetskog bloka. Sada je nezamislivo da bi se sljedeća zajednička konferencija o sigurnosti Evrope mogla dogoditi u Finskoj, jer ona više nije neutralna. Ona je time reducirala svoj politički prostor i utjecaj. Umjesto toga, ubuduće će slijediti direktive NATO saveza, koje se u 95 posto slučajeva svode na direktive SAD-a, a povijest nam govori da one praktički nikada nisu mirotvorne.

Apeli za mir

Svjedočimo eksploziji militarizma diljem svijeta u trenutku kada se on suočava s višestrukom krizom, od klimatske do krize hrane, a znamo da militarizam i rat te krize pogoršavaju?

Prije svega, treba se sjetiti koliko smo novca dosad trošili u vojne svrhe, a to je više od dvije milijarde dolara godišnje još i prije ovog rata, dok je istovremeno 900 milijuna ljudi svaki dan išlo na spavanje gladno. Trebamo se sjetiti i da imamo goleme ekonomske razlike i siromaštvo u svijetu, goleme zdravstvene probleme i prije pandemije Covida-19 i nedovoljno ulaganja u obrazovanje i znanost. Povrh svega, nemamo nikakav način da riješimo klimatsku krizu u kontekstu dodatne militarizacije. Ne samo zato što ćemo trošiti novac koji nam je za to potreban nego, još važnije, zato što je nezamislivo da se u atmosferi globalne vojne konfrontacije taj problem uopće može početi rješavati kada znamo da nam je za to potrebna globalna suradnja, da moramo pregovarati ako želimo doći do zajedničkog rješenja. Militarizacijom, u financijskom i u političkom smislu, činimo dakle sve suprotno od onoga što nam je potrebno za suočavanje s klimatskom krizom.

Evropska unija je gubitnica u ovom ratu, iako se ona zavarava da je time što podržava vojne akcije NATO-a na pobjedničkoj strani. Ona time dodatno gubi utjecaj jer se odrekla mogućnosti da postane autonomniji partner u međunarodnoj politici

Uoči Dana pobjede nad fašizmom u Evropi vaša je organizacija, zajedno s drugima, uputila apel ruskom i ukrajinskom predsjedniku da sukob okončaju pregovorima. Kako objašnjavate to da među zapadnim političkim elitama, a čini se i u široj javnosti, gotovo da nema podrške rješavanju sukoba pregovorima?

Nisam siguran da je to sasvim točno, dapače čini mi se da u posljednje vrijeme pušu malo drugačiji vjetrovi. Primjerice, New York Times je počeo objavljivati komentare u kojima se poziva da se ponovno promisli konfrontacijska politika u Ukrajini, a radi se o najutjecajnijem dnevnom listu na svijetu. Vlada Italije također je apelirala da se pregovara. Iako situacija nikako nije dobra, imam dojam da se stvari ipak pomalo mijenjaju, a zadatak svih nas koji želimo mir je da utječemo na javnost. To se neće dogoditi preko noći, ali ipak sam malo optimističniji danas nego prije nekoliko tjedana kada smo poslali otvoreno pismo jer ljudi počinju uviđati i osjećati posljedice ovog sukoba, vide kako rastu cijene energenata, vide inflaciju i gubitak radnih mjesta. Upravo zato sada moramo pojačati pritisak kako bismo što prije došli do primirja kao prvog koraka za završetak rata.

Kako gledate na ponašanje Evropske unije u ovom sukobu, može li se reći da je ona pristala biti žrtva američkih geopolitičkih interesa s obzirom na to da je podrškom tom sukobom ugrozila svoju sigurnost, svoju energetsku sigurnost i svoju ekonomiju, dok SAD u svim tim aspektima profitira?

Što se drugo uopće moglo očekivati od predsjednice Evropske komisije, bivše šefice njemačkog Ministarstva obrane? U takvoj konstelaciji nemam velika očekivanja od vanjske politike Evropske unije. No treba reći i da je Evropska unija i prije toga izgubila svoj utjecaj u svijetu time što se dobrovoljno svela na ulogu mlađeg brata SAD-a, čije naredbe bespogovorno izvršava. Time je dokinula raniju politiku čiji je plan bio da Evropska unija postane neovisna, odnosno autonomna supersila. S time je sada gotovo, EU je isključivo i samo saveznik SAD-a, a to ima goleme posljedice na njezinu ekonomiju i ekonomske odnose s drugim zemljama svijeta kao što su Kina, Indija i Rusija. Evropska unija je gubitnica u ovom ratu, iako se ona zavarava da je time što podržava vojne akcije NATO-a na pobjedničkoj strani. Ona time dodatno gubi utjecaj jer se odrekla mogućnosti da postane autonomniji partner u međunarodnoj politici. To je velika greška jer je autonomna i miroljubiva Evropa mogla biti bitan faktor u razvoju istih takvih međunarodnih odnosa. Podržavanjem rata u Ukrajini ona je učinila sve suprotno od toga, a ovaj rat tek je početak jednog novog, još militariziranijeg svijeta.

Dobra stvar je da se čak i uz masivnu propagandu vlade, uglavnom putem takozvanih kvalitetnih masovnih medija, još uvijek oko polovica populacije protivi slanju oružja Ukrajini

I vlada Njemačke odlučila je dugoročno povećati vojni proračun, uz to što je odmah u njega upumpala 100 milijardi eura. Možete li prokomentirati ove, također presedanske, poteze nove njemačke Vlade?

Mislim da se Evropa neće usrećiti s ovom novom, militariziranom Njemačkom. Povijesno gledano militarizirana Njemačka uvijek je stvarala probleme i nove ratove, a militarizirana Njemačka dodatno će ojačati već militarizirane snage u ovoj zemlji. Njemačka je recentno bila uključena u 13 ratova diljem svijeta, imamo ili smo imali vojnike u Afganistanu, u Maliju, na Kosovu. U Njemačkoj se zaista događaju goleme promjene, a tragedija je da je te promjene pokrenula vlada za koju su ljudi vjerovali da se sastoji od barem dvije miroljubive stranke, socijaldemokrata i Zelenih. Moram reći vrlo otvoreno da je Stranka zelenih najveći ratni huškač u njemačkoj vladi. Oni su utjecajna ratno orijentirana stranka koja je najviše zaslužna za ovo što se sada događa i tragedija je da SPD kao stranka koja je tradicionalno zagovarala zajedničku sigurnosnu politiku, politiku suradnje i razoružanja sada slijedi Stranku zelenih, unatoč tome što je kancelar socijaldemokrat. Za Njemačku će to biti golem izazov, počevši od financijskog s obzirom na to da će novac potreban za ekološku transformaciju i socijalne usluge biti potrošen na vojni budžet. Kada Njemačka ide u rat to nikada nije dobro za svijet. Antimilitaristička Njemačka uvijek je doprinosila izgradnji odnosa suradnje u Evropi, dok je militarizirana Njemačka uvijek stvarala sukobe. Dobra stvar je da se čak i uz masivnu propagandu vlade, uglavnom putem takozvanih kvalitetnih masovnih medija, još uvijek oko polovica populacije protivi slanju oružja Ukrajini. No izrazito je teško zagovarati mirovno rješenje jer se svakoga tko kritizira vladu odmah proglasi prijateljem Putina, iako je u pitanju mirovna logika razmišljanja u kategorijama dijaloga, razumijevanja i razoružanja.

Militarizacija Njemačke

S obzirom na utjecaj rata i naoružavanja na klimatske promjene, popriličan je cinizam da su upravo zeleni u Njemačkoj najveći militaristi u Vladi?

Oni naravno deklarativno podržavaju borbu protiv klimatskih promjena, ali u realnosti rade suprotno od onoga što bi trebalo da bi se započelo sa suočavanjem s klimatskom krizom. Ne mislim pritom samo na njihovu podršku ratu u Ukrajini, nego i na to da je vojska sama po sebi “ubojica” klime kada znamo da šest posto ukupnih globalnih emisija stakleničkih plinova dolazi upravo od vojno-industrijskog kompleksa, i to samo deset zemalja svijeta. U trenutku kada želimo smanjiti emisije štetnih plinova jedan od prvih koraka trebao bi biti da upravo emisije od vojne industrije dovedemo na nulu, jer vojska zapravo nikome ne treba, skupa je i čini svijet nesigurnim.

U nedavnom intervju Noam Chomsky primijetio je jednu propagandnu kontradikciju. S jedne strane, kaže, stalno nam se govori da se trebamo bojati strašne ruske vojske i jačati NATO savez zbog njezine prijetnje, a s druge da je ta ista ruska vojska ustvari jako loša i slaba i da stalno trpi gubitke u Ukrajini. Možete li to prokomentirati?

Tome mogu dodati samo da prvo trebamo razmisliti o tome kakvi su odnosi između vojne potrošnje Rusije i one NATO saveza. Sada je taj odnos oko 50 ili 60 naprema jedan, ne uključujući Švedsku i Finsku, što samo po sebi govori o tome kolike bi šanse imala Rusija u takvom jednom sukobu. Što se tiče broja vojnika, tu je pak odnos pet naprema jedan, dok oko 90 posto modernog naoružanja dolazi iz država članica NATO saveza. Također se treba zapitati i bi li ruski vojnici bili voljni boriti se u srazu s NATO-om, o čemu nam također nešto govori moral ruskih vojnika u Ukrajini. Isto tako, potrebno je uzeti u obzir i pozadinu toga sukoba, ono što mu je prethodilo, a to znači da je teško reći da su SAD i druge zapadne zemlje bez krivnje ili grešaka. Dapače, one su dio problema, a da bi se ti problemi riješili moramo se vratiti na točku pregovaranja. Na pregovorima održanima u Istanbulu mjesec dana nakon početka ruske invazije bilo se došlo blizu rješenja koje bi uključivalo neutralni status Ukrajine, novi ustav i više autonomije za regiju Donbasa. No nekim drugim članicama nije bilo u interesu da brzo dođe do primirja, one bi radije da borbe traju dok i posljednji Ukrajinac ne bude ubijen. Unatoč tome, i dalje se treba nadati da ćemo uskoro doći do onoga što, kako sam spomenuo, sada već predlažu i neke zapadne vlade i mediji, prvo primirja, a zatim i sporazuma koji će istočnu Evropu učiniti sigurnijom, a onda dugoročno i do sporazuma o novoj zajedničkoj sigurnosti u cijeloj Evropi.

Portalnovosti.com

Tena Erceg
Autor 2.6.2022. u 07:30