Ruske šubare u vodama Zaljeva

tačno.net
Autor 14.10.2015. u 09:30

Ruske šubare u vodama Zaljeva

Koalicija Rusije, Irana i Izraela u vezi Sirije predstavlja novo strateško kretanje na mapi saveza.

Piše: Muhanna Hubail- Al Jazeera

Prije nego što je Moskva iznijela u javnost svoj plan o vojnoj intervenciji u Siriji, Rusija 25. septembra, prima izraelsku sigurnosnu i vojnu delegaciju na visokom nivou, koju su činili načelnik Generalštaba izraelske vojske Gadi Eizenkot, šef izraelske vojne obavještajne službe Herzi Halevi, savjetnik za izraelsku nacionalnu sigurnost Yossi Cohen, te vojni sekretar izraelske vlade Eliezer Toledano.

Pomenuta delegacija sastaje s sa ruskim političkim i vojnim liderima.

Ovaj susret nije bio tajan. Čak je i formirana zajednička komisija zadužena za praćenje razvoja situacije u Siriji. No, u isto vrijeme, nije bio ni javan, s obzirom da nisu otkriveni veoma važni detalji koji se tiču dalje sudbine arapskog Levanta, promjena strategije, te uloge ovog čudnog trojnog saveza između Moskve, Teherana i Tel Aviva koji uživa prešutno odobravanje i zatvaranje očiju Zapada i Washingtona, ne osvrćući se na medijsku pompu pokrenutu protiv ruskih napada na sirijske pobunjenike i civile.

Bez imalo sumnje, Teheran je bio prisutan za pregovaračkim stolom sa svojim zajedničkim vojno-političkim projektom sa Rusijom koji se tiče izgradnje nove Sirije.

Ruska intervencija potvrđuje iransku nemoć da podrži opstojnost sirijskog režima kojem su date mnogobrojne prilike kroz intervencije čiji je cilj bio oslabiti sirijsku revoluciju, podijeliti njenu teritoriju i posijati sjeme Daisha (grupe Islamska država Irak i Levant) kao protivnika koji će ih progoniti, zatim produbiti njene ionako duboke i teške rane podjelom pobunjenika na brojne skupine, naročito nakon obaranja Slobodne sirijske armije, što je implementirano uz pomoć besmislene prijateljske vatre, gdje se gubi svaki oslonac s obzirom na haotično stanje na terenu, dok se izvorni autoriteti revolucije trude iznova osnažiti njeno unutarnje jedinstvo.

U konačnici, novo trojno savezništvo ne može se posmatrati kroz realnost ovog prizora, a to je nemoć sirijskog režima, jer ova koalicija sama po sebi predstavlja novo strateško kretanje na mapi saveza.

Takva dešavanja dovest će do ozbiljnih posljedica za sirijski narod i njihovu revoluciju. Ukoliko se desi da ovo savezništvo i ne uspije, neumitno će rezultirati ogromnim ljudskim žrtvama i rijekama krvi koje će se proliti.

Arapske žrtve

Ta žrtva će opet biti sirijski narod i kompletan arapski istok, uključujući sve sekte prisutne na tom prostoru, jer arapski suniti danas nisu jedina meta u procesu sprječavanja bilo kakvih reformi gdje bi se od regionalnih država načinile građanske države sa muslimanskom većinom.

Uprkos činjenici da je Sovjetski Savez nestao, Rusi su uvijek ponavljali, naročito u vrijeme predsjednika Putina, da se žele vratiti na scenu kako bi ostvarili balans sa NATO-om, kojeg je ranije nosio ljevičarski svijet na čelu sa Moskvom. S obzirom da marksistička ideologija komunističke partije trenutno nije prisutna u rukovodstvu, još uvijek se u ovoj političkoj i kulturnoj fazi drži tog generalnog usmjerenja kao osnovni međunarodni ljevičarski stub.

Rusija u svom javnom diskursu to sasvim otvoreno ističe, šta više, posebno akcentira u odnosima sa arapskim zemljama i islamskim istokom.

Međutim, ovdje se radi o paradoksalnoj i izuzetno čudnoj suprotnosti. Tako je iranska komunistička partija Tudeh predstavljala jaku političku opoziciju nakon zajedničkog učešća u revoluciji sa Homeinijem.

No kada je postalo jasno da će jedna sekta preuzeti vlast, te da neće biti racionalnog građanskog pristupa, sektaški režim je mnoge od njih u potpunosti istrijebio. Današnja opozicija je još ljevičarskog karaktera, od organizacije Al-Khalq pa sve do šiitskih ljevičara.

Ipak, Rusija je danas saveznik teokratima, šta više, poznati Lavrov govor o pravima šiita i manjina pred većinskom sunitskom populacijom unutar muslimanske svjetske zajednice izaziva historijski paradoks.

Međutim, ovaj paradoks neće promijeniti pravila igre, u kojoj je Moskva politički, pa čak i vojni saveznik Irana, te brojnih sektaških milicija koje drže u okruženju Arapski zaljev i prodiru u njegovu dubinu kroz organizirane mreže aktivista.

Odvajanje od zajedništva

Njihov akcent je na tome da se Arapi šiiti odvoje od svog prirodnog ambijenta zajedništva sa muslimanskom svjetskom nacijom i mobiliziraju za podršku Iranu. Na taj način se pretvaraju u veoma utjecajnu silu koja prvo gleda interese svoje sekte u mnogim aspektima.

Također je paradoks da su ovakvu strukturu stvorili Amerikanci nakon okupacije Iraka i da se danas time koristi Moskva, povijesni američki politički suparnik u ‘Hladnom ratu’, i što je još važnije, sada iznova šalje svoje vojne trupe u ‘tople vode Zaljeva’ i to u odorama iranskih teologa i preko izraelske mreže.

Amerikanci su podigli medijsku pompu kada je komunistička Moskva napala na Afganistan, smatrajući to prvim korakom kojim se želi stići do Arapskog zaljeva. Navedeno je dovelo do toga da se zemlje regije u jednom razdoblju upotrijebe kako bi se nanio poraz Rusima.

Međutim, Afganistan je ostavljen u nepresušnoj močvari krvi, u kojoj se arapska omladina koristila za narušavanje odnosa između različitih afganistanskih frakcija, a zatim i za stvaranje baze za vojno djelovanje izvan Afganistana.

Afganistan je dakako izgubio mnogo ovom intervencijom, jer je bilo sasvim dovoljno da se im pruži materijalna podrška kako bi se mudžahedinske frakcije ujedinile i iznašlo političko rješenje nakon što su Rusi poraženi u Kabulu.

Svako ko posmatra ovu situaciju svjestan je da su Washington i zapadni mediji preuveličavali rizike ruske invazije na Arapski zaljev, kako bi se osigurali što veći resursi iz zaljevskih zemalja, a zatim i podržali sukobi unutar samog Afganistana i dokinuli svi centralni projekti podrške nakon odlaska Rusa.

Iako su se politički stavovi pojedinih lidera afganistanskog džihada odlikovali krajnjom glupošću, čime su samo pomogli svoje neprijatelje i unesrećili svoj narod, postoji strah da bi se isti slučaj mogao ponoviti i sa sirijskom revolucijom, posebno nakon zaljevskog uplitanja u identitet određenih frakcija u Siriji, gdje se pomažu u borbi jednih protiv drugih. U ovakvoj situaciji, dobre namjere nisu od neke koristi u smislu olakšavanja onoga što je nastupilo kao posljedica svega, a to je priprema terena za Daish.

Povratak Rusije

Danas se Rusi vraćaju natrag na najbližu tačku u odnosu na Zaljev, odnosno u Siriju i Irak, i to nakon Abadijevog zvaničnog poziva. Ono što je još značajnije u svemu tome jesu kanali koji će se otvoriti pred Rusijom kroz iranske aktivističke mreže unutar Zaljeva, i podrška njihovim stavovima u znatno narušenom ambijentu kojeg trenutno živi zaljevska regija.

Tačno je da je Oluja odlučnosti dovela do nekih promjena u odnosima, ali nije dovela do okončanja sukoba, budući da još uvijek iziskuje političku strukturu i odvažna regionalna savezništva u kojima neće biti kolebanja, posebno sa Turskom kako bi se promijenila pravila igre u regiji.

U ovakvom ambijentu, koji pomaže novu vojnu operaciju, najveću opasnost predstavlja uspjeh iranske diplomatije u razbijanju zaljevskoga stava i pojedinačna saradnja ili odnos prema tim zemljama. Na takvo djelovanje hrabrili su ih, šta više poticali Amerikanci od početka pregovora o nuklearnom programu koji je, između ostalih, sadržavao političke aspekte koji su za Arapski zaljev bili dosta značajniji u odnosu na pitanje nuklearnih reaktora. Amerikanci su javno su kritizirali zaljevsku suzdržanost, a zatim kupili njihovo zadovoljstvo sa nečim što je beznačajno i nekoliko minuta Obaminog praznog govora koji nema kraja.

Zajednički dijalog sa Iranom je moguć, ali uz postizanje snažnog balansa na terenu i u okviru interakcije po pitanju sukoba kroz jačanje centralnih oslobodilačkih projekata ili kroz regionalnu politiku formiranja saveza te nužnog preuzimanja inicijative od Zapada.

Što se tiče oluja sektaškog nasilja protiv civilnog šiitskog stanovništva, to je osnova na kojoj Daish poduzima inicijativu i na taj način iznutra ruši zaljevske bedeme, pri čemu stoje rame uz rame sa iranskim frakcijama.

Ovdje se ne radi se podudaranju, nego o preklapanju iranskih interesa i haosa divljaštva. U isto vrijeme, bez obzira na to da li se ruske računice poklapaju ili sukobljavaju sa interesima iranskih teokrata i interesima Washingtona, ili se na ovaj način upotpunjuje konsenzus pravljenja novog Zaljeva, prema Lavrovim kriterijima za manjine, jedina stvar koja se trenutno može garantirati jeste to da će nafta iz Zaljeva i dalje teći i da će Tel Aviv i dalje biti siguran.

To su glavna pravila igre, dok su državne forme i budućnost Arapskog zaljeva za njih nebitna stvar i sasvim im je svejedno hoće li Zaljev biti iranski ili će pripadati svinjama.

tačno.net
Autor 14.10.2015. u 09:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija