SAD platio previsoku cijenu Bushevih ratova

Povezani članci

• Najmanje 13 poginulih u eksploziji dvije bombe u Damasku
• Yanis Varoufakis: Kako je Lagarde pomagala populistima
• Šveđani uklanjaju riječ “rasa” iz svih zakona
• Zbog inflacije i mi imamo negativne kamate
• EU i njen turski izazov
• EU preti Izraelu diplomatskom izolacijom, Netanyahu zaoštrava retoriku

Teroristički napadi al-Qa’ide izvršeni 11. rujna 2001. godine imali su namjeru nauditi Sjedinjenim Američkim Državama, što im je i pošlo za rukom, ali na načine koje Osama bin Laden vjerojatno nije mogao ni zamisliti. Odgovor bivšeg predsjednika Georgea W. Buha na te napade doveo je u pitanje temeljna američka načela, poljuljao njezino gospodarstvo i oslabio stanje sigurnosti u zemlji. Napad na Afganistan koji je uslijedio nakon spomenutih terorističkih napada bio je samorazumljiv, no kasnija invazija Iraka bila je potpuno nepovezana s al-Qa’idom, koliko se god Bush trudio uspostaviti poveznicu između njih. Taj umjetni rat ubrzo je postao vrlo skup (stajao je mnogo više od 60 milijardi dolara, koliko se tvrdilo da će koštati na samom početku), s obzirom da se nepojmljiva nesposobnost spojila s neiskrenim i krivim predstavljanjima svega vezanog uz nj.

Krivo financiranje
Kad sam s Lindom Bilmes prije tri godine pokušao izračunati koliko je taj rat stajao, konzervativne procjene kretale su se između tri i pet bilijuna dolara. Otad se nagomilalo još troškova. Kako gotovo 50 posto vojnika koji su se vratili ima pravo potraživati određenu razinu isplate invalidnine, a dosad je u veteranskim zdravstvenim ustanovama liječeno njih preko 600 tisuća, sada procjenjujemo da će buduće isplate invalidnine i zdravstveni troškovi ukupno iznositi između 600 i 900 milijardi dolara. No, društveni troškovi, koji se odražavaju u broju samoubojstava među veteranima (koji je posljednjih godina porastao za 18 posto), kao i raspadu brojnih obitelji, uopće se ne mogu izračunati. Čak i da Bushu oprostimo što je poveo Ameriku, kao i veći dio ostatka svijeta, u rat iz krivih razloga, te što je namjerno krivo predstavio troškove tog pothvata, nema isprike za način na koji ga je odabrao financirati. Ovo je bio prvi rat u povijesti koji je u cjelosti financiran na kredit. Kad je Amerika krenula u rat, deficit je već vrtoglavo rastao zbog poreznih olakšica uvedenih 2001. godine, ali je Bush svejedno odlučio provesti još jedan krug poreznih olakšica za bogate. Danas je Amerika usredotočena na nezaposlenost i deficit. Korijeni obje te prijetnje američkoj budućnosti mogu se, i to ne u maloj mjeri, naći u ratovima u Afganistanu i Iraku. Povećana potrošnja na obranu, uz Bushove porezne rezove, ključni je razlog zašto je Amerika s položaja fiskalnog viška u iznosu od 2% BDP-a u trenutku kad je Bush izabran na vlast pala na današnji opasni deficit i dovela se u poziciju dužnika. Izravna vladina potrošnja do ovog trena na navedene ratove ukupno iznosi ugrubo dva bilijuna dolara, što znači 17 tisuća dolara po kućanstvu, a još trebaju doći neki računi koji će taj iznos povećati za više od 50 posto. Nadalje, kako smo suautorica Bilmes i ja ustvrdili u knjizi Rat od tri bilijuna dolara, ti su ratovi znatno pridonijeli američkoj makroekonomskoj slabosti, što je pogoršalo stanje s deficitom i dužničko opterećenje.

Izgubljen moralni autoritet
Tada su, kao i danas, trzavice na Bliskom Istoku uzrokovale višu cijenu nafte, što je Amerikance primoralo da troše više novca na uvoz nafte kojega su u suprotnom slučaju mogli potrošiti na kupnju dobara proizvedenih u SAD-u. Ali onda je američki FED (Savezne rezerve) prikrio te slabosti stvaranjem mjehurića na tržištu nekretninama, što je dovelo do naglog procvata potrošnje. Sjedinjenim Američkim Državama trebat će godine da se oporave od pretjerane zaduženosti i viška nekretnina koji su iz toga proizašli. Ironija leži u činjenici da su sporni ratovi naškodili američkom (i svjetskom) stanju sigurnosti, ponovno na način koji Bin Laden nije mogao ni zamisliti. Nepopularni rat u bilo kakvim bi se uvjetima susreo s otežanim novačenjem u vojsku. No, kako je Bush pokušao zavarati Ameriku glede troškova tog rata, on postrojbama nije osiguravao dovoljno sredstava, te im je odbijao čak i novac za osnovne troškove, primjerice blindirana vozila koja su bila potrebna za očuvanje života Amerikanaca ili primjerenu zdravstvenu skrb za veterane koji su se vratili kući. Nedavno je američki sud presudio kako su prava veterana prekršena. (Začudo, Obamina administracija sada tvrdi kako bi se trebalo ograničiti pravo veterana na sudske žalbe!) Vojna prerastegnutost dovela je, što se moglo i predvidjeti, do nervoze glede uporabe vojne moći, a činjenica da drugi to znaju također prijeti oslabjeti američku sigurnost. Međutim, prava snaga Amerike nije ni njezina vojna, ni ekonomska moć, već njezina “meka moć”, njen moralni autoritet. A i to je oslabljeno: naime, s obzirom da su Sjedinjene Američke Države prekršile osnovna ljudska prava kao što je habeas corpus i mučile zatvorenike, dovedena je u pitanje njezina dugogodišnja predanost poštivanju međunarodnih zakona.

Žrtve u Iraku
Sjedinjene Američke Države i saveznici bili su svjesni kako dugoročna pobjeda u Afganistanu i Iraku podrazumijeva pridobivanje srca i umova na svoju stranu. No, pogreške u prvih nekoliko godina tih ratova samo su zakomplicirale ionako složenu bitku. Kolateralna šteta ratova bila je golema: prema određenim računicama, izravno ili neizravno u tom ratu poginulo je preko milijun Iračana. Prema nekim studijama, u posljednjih deset godina u Afganistanu i Iraku nasilnom smrću umrlo je najmanje 137 tisuća civila, dok samo među Iračanima ima 1,8 milijuna izbjeglica i 1,7 milijuna raseljenih unutar same države. No, nisu sve posljedice bile katastrofalne. Deficiti kojima su američki dužnički ratovi tako snažno doprinijeli sada su primorali Sjedinjene Američke Države da se konačno suoče sa stvarnošću proračunskog stezanja. Dvadeset godina nakon kraja hladnog rata, američka vojna potrošnja još uvijek iznosi koliko i ukupna vojna potrošnja ostatka svijeta. Dio povećane potrošnje otišao je na skupe ratove u Iraku i Afganistanu te na obuhvatniji globalni rat protiv terorizma, ali uglavnom je novac potraćen na oružje koje ne radi u borbi protiv neprijatelja koji ne postoje. Sada će se ta sredstva bar u nešto preusmjeriti, pa će SAD vjerojatno dobiti više sigurnosti po nižoj cijeni. Iako al-Qa’ida nije poražena, njezina prijetnja doima se mnogo slabijom nego u danima koji su uslijedili nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. godine. Međutim, cijena koju su platile Sjedinjene Američke Države i mnogi drugi da bi se došlo do ove točke, bila je golema i uglavnom se mogla izbjeći. Ta će nas baština još dugo pratiti. Isplati se promisliti prije kretanja u akciju.

© Project Syndicate, 2011.

Joseph E. Stiglitz, profesor je na sveučilištu Columbia i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju

Poslovni.hr