ENG
Izdvajamo
- Koji smisao ima naprimjer član 194 Ugovora o načinu funkcionisanja EU, koji daje EU isključivo ovlaštenje za sigurnost snabdijevanja, ako u sjenci ovoga sistema i dalje svaka država članica odlučuje za sebe i može pregovarati svoju vlastitu kupovinu energije?
Povezani članci
Foto: DPA
Energetska politika Evropske unije stoji pred raspadom. Odgovor na rat u Ukrajini mora biti prava energetska unija.
Piše: Michel Derdevet – ipg-journal.de 01.06.2022.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
Brutalna invazija Rusije na Ukrajinu i neprekidni rat koji se sada odigrava usred Evrope, podsjećaju nas na to koliko mnogo energija oduvijek utiče na geopolitiku. Pritom energija odlučujuće sudjeluje u stvaranju velikih sila, formiranje alijansi i često na ishod konflikata.
Svi međunarodni poredci novije istorije oslanjali su se na jedan jedini nosilac energije: U 19. stoljeću ugalj je predstavljao kičmu za britansku imperiju; u „američkom stoljeću“ koje je slijedilo centralnu ulogu igrala je nafta; a unazad 20 godina Vladimir Putin koristi energiju zemnog gasa kao važan politički instrument. U vlastitoj zemlji on tako polira svoj nacionalni imidž, između ostaloga kroz veliku ofanzivu elektrifikacije a prema vani on demonstrira svoju (nad -) regionalnu moć time što se stara za to da na evropskom i globalnom tržištu energije nijedan put ne vodi mimo Rusije.
Danas Rusija raspolaže, kao što je poznato, sa potencijalnim kapacitetom tranzita od više nego 250 milijardi kubnih metara gasa godišnje za transport do Evrope; to odgovara više nego polovini godišnje potrošnje gasa u EU, koja leži kod oko 450 milijardi kubnih metara.
Unazad 20 godina Vladimir Putin koristi energiju iz zemnog gasa kao važan politički instrument.
Nisu sve zemlje u istoj mjeri ovisne od ruskog gasa. Više EU država članica uvoze zemni gas u velikom dijelu ili čak kompletno iz Rusije. To važi za Letoniju (100 posto), Češku Republiku (100 posto), Finsku (97,6 posto), Mađarsku (95 posto), Estoniju (93 posto) a također za neke od najvećih narodnih gospodarstava EU. Uprkos tome baltičke države su 1. aprila donijele zajedničku odluku da zaustave sav uvoz ruskog gasa sa momentalnim učinkom. To je rezultat jedne politike oslobađanja koju su slijedile od 2014. Pošto baltičke države odavno nisu imale povjerenje u rusku vladu počele su sa sveobuhvatnom politikom umrežavanja, posebno sa Poljskom i Finskom, što je Evropska komisija finansijski podržala.
Litvanija je u međuvremenu u Klaipeda izgradila plivajući terminal za regasifikaciju tečnog zemnog gasa (LNG) pod imenom „Independence“. Estonija opet proizvodi 90 posto svoje struje iz uvezene nafte i gasa iz škriljaca koje dobija iz vlastitih nalazišta. Ostatak estonske struje dobija se uglavnom iz biomase i vjetro turbina. Letonija konačno skladišti podzemne rezerve gasa sa kojim oba njena susjeda Estonija i Litvanija mogu povlačiti gas. Njemačka je sa 50 milijardi kubnih metara uvoza zemnog gasa 2020. godine sa 66 posto ovisna od Rusije i time najveći uvoznik u EU. U vezi sa tim Christian Lindner je nedavno u intervjuu za aix Echos označio njemačku energetsku strategiju kao “ozbiljnu grešku”, posebno sa aspekta ruske invazije u Ukrajini. I Italija je u velikoj mjeri upućena na Rusiju: Ona povlači skoro polovinu svoga zemnog gasa odatle.
Nasuprot tomu Francuska je diverzifikovala svoje snabdijevanje. Ona povlači svoj gas uglavnom iz Norveške (36 posto). Rusija sa 17 posto francuskog uvoza gasa stoji na drugom mjestu, praćena od Alžira sa 8 posto. Za razliku od drugih velikih evropskih gospodarstava Francuska jedva da koristi gas za proizvodnju struje čime se “strategijski” karakter ove sirovine drži u granicama.
Ipak će očekivani globalni porast cijena nafte i gasa uticati i u Francuskoj na cijene energije, kako za privatna domaćinstva tako i za preduzeća. Trenutna vlada je proteklih mjeseci zaključila različite pomoći i „zaštitne mjere“ da bi zamrzla cijene ili amortizovala porast cijena ovih proizvoda. Prema mišljenju analitičara ove mjere ipak ni u kom slučaju ne rješavaju stvarni temeljni problem i mogu se više uknjižiti kao mjere u predizbornoj kampanji pred predsjedničke izbore u martu ove godine.
Energetsku ovisnost od Rusije stvorili smo sami mi Evropljani
I šta slijedi iz svega toga? S obzirom na ovu situaciju nameće mi se pet razmatranja. Prvo: Energetsku ovisnost od Rusije stvorili smo sami mi Evropljani. Od tri gasne krize u zimu 2005. do 2008. Evropa je “spavala“ i pokazala kriminalnu kratkovidnost.
Već tada je Vladimir Putin Kijev i Zapad izložio pritisku da bi zapadnu Evropu snabdijevao po cijenama koje je on želio time što je plinsku slavinu otvarao i zatvarao po svojim interesima.
Uprkos tome mnoge države EU, posebno kroz investiciju Nord stream 2, izložile su se u potpunosti ruskim interesima, dok bi bilo razumljivije podržati druge strategijske ose kao od komisije planirani Nabucco cjevovod sa Azerbejdžanom – jedan južnoevropski koridor koji zaobilazi Rusiju – i time diverzifikovati naše snabdijevanje gasom.
„Infrastruktura“ je očigledno pobijedila „nadgradnju“ – da upotrijebim metaforu Karla Marxa – i finansijski interesi su bez sumnje nadvladali minimalnu mjeru političkog i taktičkog obzira. Oprezna zaštita suverenih interesa je ustupila mjesto lobizmu koji se u velikim evropskim demokratijama obavlja na najvišem nivou.
Situacija sa gasom u Evropi nije više sasvim ista kao u 2000-im godinama.
Drugo: Situacija sa gasom u Evropi nije više sasvim ista kao u 2000-im godinama. Tečni gas (LNG) koji se komprimiran i tankerima za tečnost isporučuje sa drugih kontinenata, omogućava danas da se diverzifikuju izvori snabdijevanja i da se snabdijeva iz geografski veoma udaljenih izvora, koji nisu cjevovodima spojeni sa Evropom. LNG pokriva u međuvremenu 9 posto potražnje a do 2030. njegov udio treba da poraste na 30 posto. U Poljskoj, Španiji, Francuskoj, Belgiji, Italiji, Portugalu, Grčkoj, Velikoj Britaniji i Holandiji su već planirana puštanja u pogon LNG terminala koji mogu otpremati brodove i LNG regasificirati. Njemačka je 20. marta zaključila da ubrza gradnju dva LNG terminala da bi prije svega mogla osigurati isporuku gasa iz Katara.
Ne treba zaboraviti ogromne investicije koje su napravljene posljednjih godina da bi se evropska gasna transpotrna mreža mogla koristiti reverzibilno – dakle tok u dva pravca. Time se naprimjer zemlja kao Poljska može snabdijevati od velikih LNG luka na Sjevernom moru i nije ovisna samo o snabdjevačkoj vezi istok – zapad.
Ruska invazija na Ukrajinu je ogroman izazov za sve one, koji u Evropi još vjeruju na „Green Deal“.
Treće: Ruska invazija na Ukrajinu je ogroman izazov za sve one, koji u Evropi još vjeruju na „Green Deal“ i na to da kontinent do 2035. ili 2050. bude kompletno slobodan od CO2. Potpuno je jasno da neke EU države još nisu tako daleko da bi mogle voditi gospodarstvo sa 100 posto obnovljivim energijama. Do tada će velika evropska narodna gospodarstva kao Njemačka morati uvoziti vanevropske energente (nafta, gas itd.) i time opteretiti svoj trgovinski bilans i naštetiti svome CO2 bilansu. Zbog toga će patiti starategijska autonomija Evrope i još više naša globalna vodeća uloga u zaštiti klime.
Je li izvor energije kao gas koji emituje CO2, koji se mora uvoziti iz vanevropskih zemalja koje ga ekspolatišu, koje znaju o našoj ovisnosti o gasu i zato mogu diktirati cijene, stvarno energija budućnosti? Ne ide li ova „borba sa opasnostima“, koja na osnovu ovisnosti naših gospodarstava i strukturne odluke za gas kao „prelaznu energiju“ može biti neophodna, protiv tri glavna cilja svake razumne energetske politike – sigurnost u snabdijevanju, ekološka održivost preferiranih izvora energije i pristupačne cijene za potrošače? Ko izgubi iz vida ovu triadu izlaže se opasnosti da izgubi na cijelom frontu.
Protekli tjedni su pokazali da je bez sumnje bilo riskantno, osloniti se na Nord Stream 2, da bi se obezbjedilo konstantno, sigurno i dovoljno snabdijevanje sa zemnim gasom, posebno za industriju. Geostrateška dimenzija ovog izvora energije u diplomatskoj igri Rusije bila je skrivena u pogrešnom vjerovanju da se ima posla sa „klasičnim“ trgovinskim partnerom.
Paradoksalno je, međutim, da energetska kriza može biti i velika šansa.
Četvrto: Energetska kriza u nastajanju sigurno će se osjetiti u novčanicima potrošača, posebno jer socijalni problemi i nesigurnost u Evropi skokovito rastu i tema energije stoji veoma visoko na listi briga evropskih građana.
Paradoksalno je, međutim, da energetska kriza može biti i velika šansa. Sa aspekta klimatskog stava nužde apsolutno je neophodno prelazak na izvore energije siromašne ugljikom u evropskim zemljama potrošačima u velikom stilu ubrzati. Osim toga potrebno je hitna „detoksifikacija“ fosilnih izvora energije koji još uvijek čine 72 posto potrošene primarne energije u EU: nafta 33 posto, gas 25 posto i ugalj 14 posto.
Jean Monnet izjavio je početkom 1950-ih godina: „Evropa će se iskovati u krizama i to će biti suma usvojenih rješenja za savladavanje tih kriza.“ Ova izjava je danas aktuelnija nego ikada.
Prepustimo Vladimiru Putinu fosilne energetske odluke od jučer i učinimo time njegovo, od prihoda od nafte i gasa, ekstremno ovisno gospodarstvo ranjivim – izvoz nafte i gasa donosi više od 36 posto ruskom budžetu.
I krenimo sa sporazumom o evropskim ambicijama u zaštiti klime još jedan korak dalje.
Prava evropska energetska politika mora se ponovo pronaći na ruševinama razbijenih iluzija.
Prava evropska energetska politika mora se ponovo pronaći na ruševinama razbijenih iluzija. To pretpostavlja da – kao 1951. kod Ugovora o osnivanju Evropske zajednice za ugalj i čelik (EGKS) i 1957. kod ugovora o osnivanju Evropske atomske zajednice (EAG) – energetsko politička neovisnost i suverenitet Evrope određuju kurs naše zajedničke politike. Ovaj ambiciozan cilj može se samo ostvariti ako svaka država članica ne bude donosila važne strategijske zaključke bez da razmišlja o posljedicama za svoje evropske susjede. Izolirano i nekoordinirano traženje eksternih rješenja za snabdijevanje energijom mora se okončati a umjesto toga trebale bi sve države članice djelovati jedinstveno i rezilientno.
Evropska energetska zajednica, kako smo je od 2009. skicirali zajedno sa Jacques Delorom, mogla bi povećati strategijsku vrijednost unutrašnjeg tržišta i tako ojačati svoju autonomiju time što ga prema vani zajednički koristi i podržava.
Evropa se mora usredotočiti na svoju gospodarsku i geopolitičku moć – na moć socijalnog tržišnog gospodarstva sa 450 miliona potrošača, koji zahvaljujući svojoj intergrativnoj snazi mogu ubuduće stvoriti koaliciju. Traži se prava krizna koordinacrija, koja se ne ograničava na tome da se kao protureakcija na ponašanje Rusije stvori „zajedničko centralno mjesto za kupovinu gasa“, jer to bi značilo vožnju unatrag i oslanjanje na izvor energije iz 20. stoljeća.
Mi moramo odmah naći drugo zajedničko rješenje da bi zaštitili evropske potrošače i spriječili nastajanje novih ovisnosti koje bi u budućnosti mogle sa sobom nositi hendikepe. Zato se mora kovati i ojačati nova unutrašnjoevropska alijansa kakva već postoji u području proizvodnje baterija ili zelenog vodonika.
Energija ne smije više biti isključivo stvar država članica.
Peto: Energija ne smije više biti isključivo stvar država članica. Evropska unija mora stalno govoriti jednim glasom i razvijati stvarno solidaran odnos država članica među sobom. Ona mora odozgo ometati udobnu ravnotežu između država članica i „narcizma malih razlika“ (Sigmund Freud) i suprotstavljati se besmislenim borbama između atomske snage i obnovljivih energija, koje su do sada ograničavale siromašan horizont.
Jer naprimjer u Francuskoj atomska energija je i ostaje noseći stub energetske politike. U francuskoj predsjedničkoj izbornoj kamapnji vladao je – sa dva značajna izuzeća Jean-Luc Mélenchon iz lijevog pokreta La France Insoumise i Yannick Jadot od Zelenih – skoro potpuni konsnzus da se za 56 atomskih reaktora koji su u pogonu mora produžiti vrijeme rada na više od 50 godina i da se moraju pokrenuti pripreme za izgradnju novih reaktorskih tehnologija za vrijeme nakon toga.
Emmanuel Macron je doduše izjavio da želi „proizvodnju struje iz obnovljivih energija do 2030. udvostručiti“, ali je 10. februara u Belfortu najavio sveobuhvatan program za „renesansu francuske atomske moći“: Do 2050. trenutni šef države želi pustiti u gradnju šest novih reaktora sa vodom pod pritiskom sljedeće generacije (EPR 2); gradnja daljih osam treba da se ispita. Prvi od ovih reaktora treba da se pusti u pogon 2035. Radi podsjećanja: Krajem 2021. francuski predsjednik je otvorio projektni natječaj za modularne male reaktore i inovativne reaktore u vrijednosti od preko 1 milijarde evra sa ciljem da 2030. gradi prve prototipe.
Ako mi hoćemo neovisno od tehnoligija jaku i energetski i klimatski otpornu Evropu, mi ćemo htjeli ne htjeli trebati kako atomsku energiju tako i sve obnovljive izvore energije da bismo razvili zajednički rezilijentan, autonoman i suveren energetski koncept.
Inače ćemo trajno biti zavisni od LNG kvota naših američkih prijatelja kao što se dogodilo na najnovijem NATO samitu: Tamo su EU i SAD potpisali dogovor kojim se Amerika obavezuje da 2022. isporuči Evropi oko 15 milijardi kubnih metra dodatnog tečnog gasa i količine povećava slijedećih godina dok se ne dostigne ciljana količina od dodatnih 50 milijardi kubnih metara godišnje.
Ako želimo mjenjati sistem moramo u svakom slučaju prevazići besplodne sukobe – posebno između Francuske i Njemačke.
Kako se može sa svom ozbiljnošću i dalje govoriti o energetskoj i strategijskoj autonomiji i Green Deal, ako se istovremeno tako masivno oslanjamo na proizvodnju CO2, koja se osim toga odvija van EU? Ako želimo mijenjati sistem moramo u svakom slučaju prevazići besplodne sukobe – posebno između Francuske i Njemačke, da energija ne bi i dalje padala u područje nadležnosti podijeljeno između EU i država članica kako je to utvrđeno 2009. u ugovoru o načinu rada EU, nego da čini zajedničko polje djelovanja.
Suverenost država članica nad njigovim energetskim miksom i snabdijevanjem energijom završava se tamo gdje za sve počinje ovisnost, marginalizacija i generalno slabljenje u globalnim strukturama. Sada smo došli do te tačke.
Koji smisao ima naprimjer član 194 Ugovora o načinu funkcionisanja EU, koji daje EU isključivo ovlaštenje za sigurnost snabdijevanja, ako u sjenci ovoga sistema i dalje svaka država članica odlučuje za sebe i može pregovarati svoju vlastitu kupovinu energije?
Gledajući na ruski diktat mi trebamo više nego ikada zajedničku multilateralnu energetsku diplomatiju, koja naprimjer doprinosi tome da kratkoročno i ujedinjenim snagama pojačamo saradnju sa zemljama Afrike i Magreba gledajući na tamošnje zalihe ugljikovodika ili da intenziviramo dijalog EU sa zemljama oko Kaspijskog mora i pritom Tursku uvežemo u evropski sistem.
Osim toga mi moramo narednih mjeseci strukturu prava i nadležnosti između EU i država članica temeljno preispitatii razviti pravu „energetsku uniju“ jer ćemo inače kako prema Rusiji i Kini ali i prema SAD brzo stajati kao rascjepkani i podijeljeni kontinent koji je izložen na milost i nemilost komercijalnim interesima vanevropskih aktera.
Michel Derdevet je stručnjak za energetsku politiku i predsjednik francuskog think tanka Confrontations Europe.
Autor/ica 👤Michel Derdevet
