Sjedi, jedan

Izdvajamo

• Jedina mogućnost da spasimo našu planetu i našu civilizaciju je u renesansi. Mi moramo ponovo oživjeti prosvjećenje i ponovo priznati da ćemo poštovati njene vrijednosti slobode, demokratije i respekta.

Povezani članci

• Češka šalje policajace u Makedoniju i Mađarsku da pomognu na granicama
• Više od 150 izbjeglica bačeno u more kod Jemena
• EU povjerovala Ašgabatu i Turkmenistan ostaje bez pomoći u borbi protiv pandemije
• Bijela kuća: Sirijski režim odgovoran za napad
• Pet čimbenika u nastavku predsjedničke utrke
• Modra lica izbjeglica

Foto: DPA – Samo ne ostati sjediti na njoj.

Kome nakon finansijske krize nije bilo jasno taj će to naučiti preko klimatske krize: Neoliberalizam će uništiti našu civilizaciju.

Piše: Joseph E. Stiglitz -Journal.de

Preveo i prilagodio: Ešref Zaimbegović

Na kraju Hladnog rata politolog Francis Fukuyama je napisao slavni esej sa naslovom „Kraj istorije?“ Raspad komunizma, tako je on argumentirao, otklonio bi poslednju prepreku koja razdvaja cijeli svijet od njegove sudbine a to je slobodna demokratija i tržišno gospodarstvo. Mnogi su suglasili sa njim.

Danas Fukuyamina ideja, sa aspekta povlačenja iz slobodarskog uređenja svijeta zasnovanog na pravilima i činjenice da znatno više od polovine svjetskog stanovništva živi u zemljama kojima vladaju autokratski vladari i demagozi, izgleda začuđujuće i naivno. Međutim, ona podupire u poslednjih 40 godina vladajuću neoliberalnu gospodarsku doktrinu.

Vjerodostojnost neoliberalnog povjerenja u tržišta bez ograničenja kao najsigurniji put ka zajedničkom blagostanju leži ovih dana na intenzivnoj njezi. I to s pravom. Istovremeni nestanak povjerenja u neoliberalizam i demokratiju nije slučajan ili puka korelacija. Neoliberalizam je 40 godina potkopavao demokratiju.

Birači su tada stajali pred drastičnom odlukom: Ili će popustiti Wall Streetu ili će biti izloženi teškoj finansijskoj krizi.

Kroz neoliberalizam propisana forma globalizacije oduzela je pojedincima i cijelim društvima mogućnost da sami određuju važan dio vlastite sudbine, kako je to sasvim jasno opisao Dani Rodrik sa univerziteta Harvard i kako sam ja argumentirao u mojim aktuelnim knjigama Globalization and Its Discontents Revisited i People, Power, and Profits.

Efekti  liberalizacije tržišta kapitala bili su pritom posebno nemoralni: Ako bi Wall Street odustao od vodećeg predsjedničkog kandidata na jednom tržištu u razvoju, banke bi povlačili novac iz te zemlje. Birači su tada stajali pred drastičnom odlukom: Ili će popustiti Wall Streetu ili će biti izloženi teškoj finansijskoj krizi. Bilo je tako kao da Wall Street ima više političke moći nego građani te zemlje.

Čak i u bogatim zemljama govorilo se građanima: „Vi ne možete imati željenu politiku“ – svejedno radi li se pritom o zadovoljavajućem socijalnom osiguranju, plati dostojnoj čovjeka, progresivnom oporezivanju ili dobro regulisanom finansijskom sistemu  – „jer će zemlja tada izgubiti svoju konkurentnost, nestaće radna mjesta i vi ćete trpiti.“

U bogatim kao i u siromašnim zemljama elite su obećavale da će neoliberalna poltika voditi ka višem gospodarskom rastu i da će korist od toga spustiti odozgo do dole tako da će svima – čak i najsiromašnijim – biti bolje. Da bi se to ostvarilo zaposlenici bi morali akceptirati niže plate a svi građani bi morali prihvatiti rezove na važnim državnim programima.

Elite su tvrdile da je njihovo obećanje zasnovano na naučnim gospodarskim modelima i „istraživanjima zasnovanim na podacima“. Nakon 40 godina podaci su pred nama: Rast se usporio a plodovi tog rasta išli su pretežno na manjinu sasvim gore. Obzirom na stagnirajuće plate i cvjetajuća tržišta akcija prihodi i imetak tekli su na gore umjesto da se preliju i dole.

Istina je da je era neoliberalizma uprkos imenu bila sve drugo samo ne liberalna.

Kako je moguće da suzdržanost u platama – da bi se postalo ili ostalo konkurentno – i rezovi kod državnih programa vode do višeg životnog standarda? Normalni građani imali su osjećaj da im je nešto lažno predstavljano. I osjećali su se sa pravom prevarenima.

Mi sada doživljavamo političke posledice ove prevare velikih razmjera: Nepovjerenje prema elitama, prema “gospodarsko-naučnim” osnovama neoliberalizma i prema, kroz novac, korumpiranom političkom sistemu, koji je sve ovo omogućio.

Istina je da je era neoliberalizma uprkos imenu bila sve drugo samo ne liberalna. Ona je uspostavila duhovnu ortodoksnost čiji čuvari nisu trpjeli nikakve prigovore. Ekonomisti sa različitim mišljenjima bili su izbjegavani ili u najboljem slučaju pomaknuti u par izoliranih institucija. Neoliberalizam je imao malo sličnosti sa „otvorenim društvom“ koga je propagirao Karl Popper. Popper je shvatio da je naše  društvo kompleksan, stalno se razvijajući sistem u kome naše znanje sa sve većim napretkom u učenju sve više mijenja ponašanje sistema.

Nigdje netolerantnost nije bila veća nego u području makro ekonomije čiji vladajući modeli su isključivali mogućnost krize kao one iz 2008. Kada je „nemoguće“ tada ipak nastupilo, tretirano je kao potop koji dolazi jednom u 500 godina – anomalija takve vrste da je nikakav model nije mogao predvidjeti. Još danas zastupnici ovih teorija odbijaju da prihvate da je njihovo vjerovanje u tržišta koja se sama regulišu i njihovo odbijanje vanjskih efekata, kao ili nepostojećih ili nevažnih, vodilo do one deregulacije koja je odlučujuće doprinijela krizi. Teorija preživljava i dalje– sa ptolomejskim pokušajima da se prilagodi činjenicama – što dokazuje da loše ideje, kad se jednom pojave, često trebaju puno vremena da umru.

Ako finansijska kriza iz 2008. nije uspjela da nam pokaže da tržišta slobodna od ograničenja ne funkcionišu, to bi trebalo sa sigurnošću da učina klimatska kriza: Neoliberalizam će u pravom smislu riječi pripremiti kraj našoj civilizaciji. Istovremeno je međutim jasno da će oni demagozi koji hoće da nas odvrate od nauke i tolerancije tu situaciju još pogoršati.

Jedina mogućnost da spasimo našu planetu i našu civilizaciju je u renesansi. Mi moramo ponovo oživjeti prosvjećenje i ponovo priznati da ćemo poštovati njene vrijednosti slobode, demokratije i respekta.

Joseph E. Stiglitz je profesor na Columbia University i bio je predsjednik Council of Economic Advisers u vladi Billa Clintona kao i Senior Vice President i Chief Economist Svjetske banke. 2001.godine dobio je Nobelovu nagradu za ekonomiju.