Smrt Muammara Gaddafija, dvije godine nakon: povijesna dostignuća Zelene Revolucije otporna su na svaku propagandu

Povezani članci

• SAD i Velika Britanija razmatraju dodatne sankcije prema Rusiji
• Saudijska Arabija primila 15 zatvorenika iz Gvantanama
• U Italiji istraga protiv zvaničnika SZO zbog izveštaja o koroni
• ‘Peking izvozi politički teror’: Aktivistkinja o tajnoj kineskoj policiji u svetu
• Šest ljudi povrijeđeno u Njemačkoj tokom protesta ekstremne desnice
• Ključni sastanak novoimenovanog mandatara i predsjednika Italije

Piše: D. Marjanović

Prije dvije godine, 20. listopada 2011., u ruševinama grada Sirte, “Staljingrada” sjeverne Afrike, barbarski je pogubljen Muammar Muhammad Abu Minyar al-Gaddafi, libijski revolucionarni vođa i utemeljitelj Libijske Džamahirije, zemlje koja se do njegove smrti punim imenom zvala Velika Socijalistička Narodna Libijska Arapska Džamahirija. Smaknućem Gaddafija nije ubijen samo vođa jedne zemlje, nije ubijena samo jedna od najnaprednijih zemalja Afrike, pa i svijeta, već je zadan nemilosrdni udarac revolucionarnoj anti-kolonijalističkoj ideologiji Arapskog Nacionalizma, sili koja je desetljećima prkosila planovima teritorijalnih, kulturalnih i ekonomskih okupatora.

Libiju su držali kao jedan od najnazadnijih dijelova svijeta, kako i jest praksa sa zemljama iznimnog prirodnog bogatstva, a crno zlato što leži pod pijeskom surove Sahare mamilo je europske, i kasnije američke, okupatore i neo-kolonizatore. Libijci od tog bogatstva nisu imali ništa, kao ni milijuni drugih stanovnika Afrike i dan danas. Sve se to promijenilo kada je mladi pukovnik, sa skupinom od nekolicine vojnih istomišljenika, 1969. izveo državni udar i protjerao kralja Idrisa I. Pan-arapska svijest koja je težila odbacivanju lanaca stranih izrabljivača bila je snažna tih godina, presnažna da bi zaobišla kraljevinu Libiju. U Egiptu je već stasao narodni heroj Gamal Abdel Nasser, no u Libiji je kralj još uvijek bio ključni saveznik SAD-a i Britanije.

Progon libijskog kralja Idrisa I bio je ogroman šok imperijalističkim silama koji će se ponoviti tek 10 godina nakon, kada je iz Teherana morao pobjeći šah Reza Pahlavi u jeku jedne druge revolucije, Islamske Revolucije, koja je kao i libijska bila anti-imperijalistička u esenciji.

Državni ustroj koji je uspostavio Gaddafi bio je unikatan, nikada do sada viđen u modernom svijetu. To je bila amalgamacija socijalističkih, ljudskih vrednota, islamske kulture, ali i sekularnih karakteristika koje su bile snažni element Arapskog nacionalizma. Svaki pošteni analitičar i povjesničar, a takvih je ovih dana sve manje, morao bi priznati nevjerojatna dostignuća ovog novog sistema. Za vrijeme Gaddafija Libija je postala država bez duga. Od ekstremne sirotinje, Libija je postala zemlja zbrinjenih ljudi, a u komparaciji s ostatkom Afrike, i iznimno bogatih ljudi.

Kada je Gaddafi došao na vlast, pismenost u Libiji bila je svega 10%, to je za vrijeme Džamahirije podignuto na čak 90%. Pothranjenost u libijskoj Džamahiriji bila je 2%, što je manje od pojedinih “lidera demokracije”. Od osnovne škole preko fakulteta, sve je bilo besplatno, kao i zdravstvo i svi drugi elementi koji su nužni za dostojan i produktivan život. 1969. prije pobjede revolucije, Libija je bila – ne među zadnjima – već zadnja na listi najsiromašnijih zemalja svijeta, uz godišnja primanja po glavi stanovnika od svega 60 USD.

Ovo je tek početak priče o Libiji pod vodstvom Gaddafija. Besplatna zemlja, besplatno sjeme, za sve koji su se željeli baviti poljoprivredom. Beskućništvo, taj odvratni segment svake kapitalističke ekonomije, u Libiji je postao nepoznati pojam. Žene su imale ista prava, ne na papiru, ne u floskulama – kao što je primjer u današnjim “modernim” demokracijama – već i u praksi.

Ovih dana se u Europi naveliko priča o tome kako bi vlade trebale svakom stanovniku isplaćivati tzv. osnovni dohodak – fiksnu mjesečnu svotu koja bi svakom stanovniku osigurala normalan, dostojan, život. Krasna ideja, zar ne? Već se skupljaju potpisi ovih dana… misli li netko da će se potpisima prisiliti neljudski kapitalistički sustav na humanost? Osnovni dohodak svakako jest humana ideja, a oni koji je danas propagiraju u Europi trebaju se pripremiti na susret svojih glava s pendrecima, a pluća s prekomjernom količinom suzavca – ili još i gore – ukoliko zaista budu ozbiljno tražili od vlasnika kapitala da im udjele nešto novca svakog mjeseca.

I dok se te ideje tek rađaju na teritoriju Europe, gdje ih već sada elite na vlasti odbacuju kao nerealne i lude, mnoge će iznenaditi podatak kako je Libija za vrijeme Gaddafija to i imala. Upravo tako – od naftnog profita se odvajao dio i davao direktno stanovnicima, točnije – 500 USD mjesečno. Istaknimo još jednom kako su sve osnovne životne potrebe – stanovanje, školstvo, zdravstvo i drugo – bile besplatne.

Podaci o tome kako su libijski državljani putovali u inozemstvo na doškolovanje ili medicinske zahvate koji nisu bili dostupni u zemlji, nisu bajke ili dio kakve pro-Gaddafi “mitologije” – to su činjenice koje se mogu lako provjeriti. Nadalje, država bi davala “poklon” svim novim mladencima, 60,000 USD za trošenje, bilo da su željeli otići na put, kupiti novi automobil, urediti kuću ili štogod.

Što je bila Libija prije Gaddafija? To nije bilo tako davno da bi se tek tako zaboravilo. Libija je bila jedna velika američka vojna baza u kojoj se vježbalo bacanje bombi. Prije dolaska Gaddafija na vlast, najveća američka vojna baza nalazila se upravo u Libiji.

Za vrijeme trajanja tzv. “Zelene Revolucije” koju je pokrenuo pukovnik Muammar Gaddafi, Libija je postigla nevjerojatne uspjehe – dogurala je i dalje nego bilo koji socijalistički eksperiment u 20. stoljeću. Neki će reći kako je to zahvaljujući bogatim naftnim resursima. Nema sumnje da je nafta pomogla u ostvarenju svih ovih naprednih mjera, ali Libija nije jedina zemlja na svijetu koja “leži” na nafti: što je primjerice s Nigerijom, Saudijskom Arabijom? Kako žive stanovnici ovih zemalja? Neusporedivo lošije nego u Libiji za vrijeme Gaddafija.

Da se nekako prava pričao Libiji probije do širokih masa, ona bi imala ogromne posljedice. Prava priča o Libiji je “opasna”, ona je potencijalno “oružje” u rukama potlačenih naroda diljem svijeta, naročito Afrike koja i dan danas toliko pati, plače i gine pod jarmom međunarodnog kapitalizma i imperijalizma.

Oni koji se libijske priča boje, i morali bi se bojati, znaju kako nije bilo dovoljno samo ubiti Gaddafija. S njegovim tijelom nije umrla njegova ideja i vizija. Kao i kada su dvije godine prije dolaska Gaddafija na vlast mučki smaknuli jednog od najvećih istinskih revolucionara našeg vremena, Argentinca Che Guevaru, koji je svom krvniku poručio: “Znam da si me došao ubiti. Pucaj kukavico, ubiti ćeš samo čovjeka” – Gaddafijeva smrt bila je također “samo” smrt čovjeka, ne i ideje.

Dvije godine nakon, dok se prisjećamo lavovskog otpora u njegovom rodnom gradu Sirte, gdje su njegovi najodaniji borci ostali uz njega sve do samog krvavog kraja, napad na “libijsku priču”, na ostavštinu Muammara Gaddafija, snažniji je no ikad. Štoviše, postoji korelacija – kako današnja “nova” Libija sve više propada u kaos, tako se sve snažnije napada lik, a samim time i djelo, libijskog vođe Muammara Gaddafija. Ono što su još do jučer bile teme rezervirane samo za tabloide i raspačivače najuvredljivijeg “žutila”, sada po propagandnoj osnovi pronalaze put i do tzv. “uglednih” medija.

Kao u nekom loše režiranom Hollywoodskom filmu, pokojnog vođu libijske revolucije prikazuje se kao turbo-negativca, manijaka koji je 40 godina proveo na vlasti doslovno silujući vlastiti narod. U novim senzacionalističkim uradcima, opisuje ga se kao pomračenog diktatora koji je bio utjelovljenje najvećeg zla – ubojica, pedofil, silovatelj, razvratnik… čudno kako se nitko nije sjetio kanibalizma ili je to možda preočito? Ne, ta “kvaliteta” bila je rezervirana za vođu Ugande, Idija Amina, koji je državnim udarom 1971. zemlju preorijentirao iz američkog i izraelskog fokusa prema sovjetskom i istočnonjemačkom.

Izgleda kako su svi svjetski lideri koji su se oteli kontroli Zapada, bez iznimke, navodno bili ubojice, silovatelji ili kanibali. Svakoj normalnoj osobi bi, ako ništa drugo onda zbog nevjerojatnog “niza” lidera koji su svi navodno bili izopačeni monstrumi, ovo trebalo biti, u najmanju ruku, sumnjivo, a realno gledajući, degutantno propagandno blaćenje bez kontrole. Vjeruju li ljudi još uvijek ovakvim fantazijama? Nažalost, jedan dio zaista vjeruje, bez dileme, te su oni – kao i autori propagande – sastavni dio šireg problema naše današnjice. No, da propaganda uspijeva sve manje i manje ovakvim plitkim i prozirnim napadima oblatiti nepodobne sisteme i državnike, to je također činjenica.

Mnogi su pratili rat u Libiji, u kojem su lokalni radikalni Islamisti, potpomognuti imperijalističkim vojskama srušili Džamahiriju i “uveli demokraciju”, kroz jedan sasvim drugi pogled. Unatoč manjoj magnitudi od sukoba i ratova u Afganistanu i Iraku, libijski rat bio je po mnogočemu daleko važniji za globalnu situaciju. Bio je važan i na narode naše regije, jer su možda i kroz libijski rat pronašli brojne odgovore na brojna pitanja koja su bila neodgovorna kada je riječ o raspadu Jugoslavije. Glavno pitanje jest ovo – zašto bi narod, koji ima osiguranu egzistenciju, žrtvovao sve kako bi unazadio svoj vlastiti položaj? Radi li se ovdje o nekoj vrsti kolektivnog mazohizma? Budimo sasvim iskreni – da je “pobuna” u Bengaziju početkom 2011. zaista bila progresivni ustanak protiv negativnih aspekata Libije pod vodstvom Gaddafija – tu ne bi bilo ništa sporno. No, to nije bio slučaj, tada smo mogli samo spekulirati da to nije bio slučaj, a danas – kada pogledamo na što Libija sliči – možemo biti apsolutno sigurni.

Znači li to da narod jednostavno nije shvaćao dobre strane libijske Džamahirije? Je li ovdje bila riječ o kroničnom pomanjkanju svijesti? Kod nekih možda i jest, ali ne kod većine, zašto bi narod ikada sam sebi ukinuo povlastice? Zašto je libijski narod umjesto sigurnosti odabrao kapitalističku eksploataciju vlastite zemlje, resurse, pa u konačnici i njih samih? Zašto su narodi bivše SFRJ odlučili uništiti sve pozitivne aspekte tzv. “tržišnog socijalizma” koji je bio na snazi u tadašnjoj Jugoslaviji? Odgovor je isti na oba pitanja – nisu.

Zato je Libija tako bitna, kao i prethodni sukobi, i kao aktualan u Siriji. Danas nam se odgovori nude sami, mozaik postaje kristalno jasan i činjenice sada mogu negirati samo oni koji su ih svjesni još od početka, ali ih nastoje opovrgnuti. Narodne države, dakle zemlje u kojima narod – uz sve nesavršenosti svakog državnog ustroja – nešto “ima”, zemlje u kojima narod nije prepušten oluji slobodnog tržišta koje odlučuje o životu i smrti, te države se uništavaju prema jednom specifičnom modelu. Prvo se detektiraju unutarnje podjele, bile one regionalne, etničke, religijske, kulturalne ili bilo koje druge, te se zatim te činjenice eksploatiraju na način da se narodna država raspada, bilo u političkom, bilo u ratnom, sukobu.

Kada imamo sve ove primjere pred sobom, ne možemo si dopustiti nastavak debate kao što smo je vodili do sada već preko 20 godina. Taj “zatvoreni” dijalog, u kojem se svi odgovori nužno traže u unutarnjoj sferi, je potpuno pogrešan, nametnut i isceniran. To ne znači da su događanja na unutarnjem planu nebitna ili da nisu na neki način pridonijela konačnoj devastaciji, ali puno važniji faktor, onaj presudni, mora se potražiti izvan nacionalnih okvira. No, to se jako rijetko i čini. Pa i u današnjoj Libiji, nesumnjivo, narod će biti trajno podijeljen oko pitanja tko je s kime ratovao, koje pleme je koje pleme napalo prvo, tko je primao oružje od NATO-a, a tko nije itd. Drugim riječima, debata se okreće prema unutra, tek rijetki će uvidjeti kako je cijela njihova sudbina pomno isplanirana i orkestrirana od strane vanjskih faktora.

Zato bi Libija i ovoj regiji morala biti izuzetno bitna, morala bi poslužiti kao još jedan argument u korist teze o razornom osvajačkom ratu jedne opasne ekonomske doktrine koja ima ambiciju postati globalni monopolist.

Rat u Libiji također je izuzetno važan za shvaćanje šireg geopolitičkog djelovanja. Pokazuje nam kako nekoliko pogrešnih vanjskopolitičkih poteza može imati strašne dalekosežne posljedice. Libijsko razoružanje i “približavanje” zapadnim silama omogućilo im je da je razore. Sirija danas opstaje zahvaljujući moćnim saveznicima koji su je spremni braniti, dok je Libija 2011. bila prepuštena sama sebi i nakon uključenja NATO zračnih snaga nije imala nikakve šanse. Da nije došlo do strane vojne intervencije, pobunjenici zasigurno ne bi dobili taj rat, to je jasno svima, pa i njima.

Budućnost Libije je izuzetno neizvjesna. Novi rat je već na pomolu, kaotična unutarnja situacija mogla bi svakog dana eskalirati u opći sukob u koji bi se opet mogle uplesti zapadne sile.

Pukovnik Muammar Gaddafi je za života stvorio sistem koji je funkcionirao, bio je pro-narodni vođa i svojim potezima je to dokazao. Ako je bilo pogrešaka, a i najveći lideri i revolucionari su ih radili, o tome sud trebao donijeti narod Libije, a ne agresori koji su zemlju zasuli krstarećim raketama sa osiromašenim uranom. Napad na Libiju je bio ratni zločin, jedan od najvećih zločina u ovom tek započetom stoljeću, koje ih je već vidjelo i previše.

Propaganda i laži o Libijskoj Džamahiriji i Zelenoj Revoluciji sada već imaju i kontra efekt – sve veći broj ljudi će pronaći put do istine o zemlji koja je stvorila sistem o kojem “napredna” Europa i druge velike demokracije još uvijek mogu samo sanjati, ali i sve veći broj ljudi će čuti za istinu o vođi Zelene Revolucije, pukovniku Muammaru Gaddafiju, koji je sa svega 27 godina kao mladi vojnik oslobodio zemlju od okova imperijalističke okupacije putem marionetske kraljevske vlasti, postigao uspjehe zbog kojih će vječno ostati zapamćen kao heroj za milijune još uvijek porobljenih stanovnika cijele Afrike i svijeta, te umro časno i u borbi koju je vodio sve do samoga kraja, unatoč svim ponudama za azil i nastojanjima da ga se sramotno protjera iz zemlje kao što je pobjegao Ben Ali iz Tunisa.

20.10.2011., svega nekoliko sati nakon što je Gaddafi ubijen, napisao sam kratki osvrt pod naslovom “Smrt Muammar Gaddafija i živi mitovi u naše doba“. Danas, točno dvije godine nakon, vjerujem kako je zaključak i dalje relevantan:

“Svojom smrću stvorio je mit – jedan od onih mitova za koje smo vjerovali da više ne postoje u našim vremenima. Mit o herojskoj borbi koja ima samo dva ishoda – pobjeda ili smrt. Muammar Gaddafi je bio čovjek, a ljudi ginu i umiru – ali Muammar Gaddafi sada je i mit, a mitovi su vječni.”