ENG
Povezani članci
- SAD sankcioniše iranske grupacije zbog raketnog programa
- Deset godina od Gaddafijeve smrti: Stabilnost u Libiji još je daleko
- Alep: Evakuisano blizu 8.000 civila
- Tisuće u Podgorici postavile ultimatum: “Ostavka do subote”
- Etnička pripadnost napadača u San Bernardinu nije bitna
- Napadač iz Osla ‘bio inspirisan napadima’ u Christchurchu i El Pasu
Foto: WPA Pool / Getty Images
U subotu se kraljica Elizabeta mora nakon 73 godine braka oprostiti od svoga supruga. Psiholog i stručnjak za žalost Hansjörg Znoj o suočavanju sa gubitkom nakon dugog zajedničkog života.
Piše: Bettina Musall – 17.04.2021. spiegel.de
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
Hansjörg Znoy, 63, na Univerzitetu Bern vodi stručnu oblast zdravstvene psihologije i bihevioralne medicine. Odnosi u kasnijem životu i preživljavanje tuge spadaju u težište njegovih istraživanja. 2021. izlazi njegova knjiga „Savjetnik žalosti“, izdavača Hogrefe Verlag.
SPIEGEL: Obećanje „Dok nas smrt ne rastavi“ može obuhvatati dugo ili kratko zajedničko vrijeme. Kraljica Elizabeta i njen muž princ Filip bili su u braku 73 godine. Šta znači to, skoro cijeli život provesti sa jednom osobom?
Znoj: Skoro sve faze razvoja koje ljudi prođu, proživjelo se zajedno. Zaljubljenost na početku, nastup u profesionalni život, rođenje djece, osobne krize, možda se zaljubi još jednom u drugoga čovjeka, ali ostaje se zajedno. Kad se nekada prestane raditi, bude se još bliže jedno drugome nego ikada prije. I onda partneri najčešće u jednom momentu ne mogu pojmiti da bi taj drugi mogao da ne bude više tu.
SPIEGEL: Romantična predstava o trajnom odnosu polazi od toga da dvije osobe postaju jedna.
Znoj: Mi govorimo o proširenom Ja. To se ne treba razumjeti samo romantično, to je proces u kome jedna na drugu oslonjene osobe, bilo u grupi ili udvoje, misle na drugoga kada planiraju ili rade.
SPIEGEL: Dolazi li do toga da partner i partnerka postaju slični jedno drugome u vanjskom izgledu ili u prenesenom smislu?
Znoj: Ljudima sa strane to često izgleda tako, jer ljudi koji dugo zajedno žive mnogo kopiraju, uče ili preuzimaju jedno od drugoga. U načinu djelovanja, gestici i izražavanju. Oni razvijaju rituale međusobnog razumijevanja.
SPIEGEL: Često se govori o disciplini koju javni reprezentanti kao članovi kuće Windsor trebaju, da bi živjeli život pred očima svijeta. Je li zamislivo da bračni par izdrži 70 godina samo da bi očuvao taj sjaj?
Znoj: Ja mislim da je za to potrebna duboka privlačnost. Elizabetu i Filipa je osim toga objektivno mnogo povezivalo. Isti miris štale, kako se to kaže, vrijednosti kao što je temeljno poštovanje, povezanost sa tim drugim, to je već više nego tjelesna privlačnost zaljubljenosti, koja se najčešće u jednom momentu izgubi.
SPIEGEL: Gledano sa strane, izgleda da se oboma posrećilo da zaljubljenost s početka transformišu u jednu za oboje ugodnu vezu.
Znoj: To je to što bi se moglo označiti kao uspješan zajednički razvoj.
SPIEGEL: Šta se dešava sa preživjelim kada nakon dugog i intenzivnog zajedničkog života jedno od njih umre?
Znoj: Postoji to da se kod starijih i veoma starih osoba žalost na početku emocionalno ne doživljava tako intenzivno ili se javno manje pokazuje jer su u svom dugom životu naučili da se nose sa teškim emocijama. Ali dešava se da bol zato duže traje ili više uopšte ne prestaje.
SPIEGEL: Pravi li razliku to da li je smrt bila iznenadna ili očekivana?
Znoj: Istraživanja pokazuju da iznenadna smrt ima neposredno snažnije djelovanje na drugog partnera. U jednoj tako visokoj starosti kao kod Elizabete i Filipa smrt se kod većine ljudi latentno očekuje. Često se parovi aktivno bave time da taj drugi uskoro neće moći biti tu.
SPIEGEL: Pada li rastanak posebno teško kad se tako dugo zajedno živi?
Znoj: Mi znamo samo da stari ljudi najčešće nemaju više volje da započinju novi život. Smrt partnera se prihvata i u određenoj mjeri nagovještava se vlastito umiranje.
SPIEGEL: Je li moguće bukvalnu prazninu koju ostavlja voljeni čovjek uopšte zatvoriti?
Znoj: Ne. Ali istovremeno nastavlja se pisati vlastita biografija. O žalosti u stvarnom smislu govorimo dok ona nekome nešto otežava. Studije pokazuju da ljudi nakon smrti bliske osobe i narednih četiri-pet godina pokazuju simptome gubitka. Ali, istovremeno oni žive svoj život. Praznina tada pripada vlastitoj biografiji.
SPIEGEL: Od čega zavisi kako će žalost djelovati na čovjeka?
Znoj: Ljudi koji pozitivno razmišljaju i više su energični, sa time tendencijski bolje izlaze nakraj. Jedan faktor rizika za to da se žalost loše preživljava je od ranije postojeća psihička smetnja.
SPIEGEL: Može li bol zbog gubitka voljenog čovjeka postati duševna bolest?
Znoj: To je tada to što mi označavamo kao hroničnu žalost.
SPIEGEL: Kako se to ispoljava?
Znoj: Partner koji je ostao osjeća i godinama nakon smrti gubitak kao akutnu bol, simptomi su slični kao kod posttraumatskog opterećenja. Bol se može uvijek ponovo pojaviti, a intenzitet efektivne eksplozije čak porasti.
SPIEGEL: Postoje li za ovaj razvoj riziko faktori?
Znoj: Mi znamo da stariji i veoma stari ljudi imaju pojačanu tendenciju ka hroničnoj žalosti. Ali ja to smatram manje patološkim nego razumljivim jer veoma stari čovjek želi možda i sam zaključiti svoj život i mora se još pomiriti sa gubitkom najbliže osobe. Tada tu nedostaje dijadička regulacija.
SPIEGEL: Šta je to?
Znoj: Mi smo od rođenja okrenuti tome da opterećujuće događaje dijelimo dijadički, udvoje, majka ili otac, koji nas umiruju. Kod parova koji dugo žive zajedno, partneri često preuzimaju ovu funkciju. Kada jedno od njih dvoje umre, nedostaje ne samo bliski čovjek, nego još i onaj koji tješi.
SPIEGEL: Odakle onda može doći utjeha?
Znoj: Ko je vjernik može se možda tješiti vječnošću. Više filozofski pogled da smrt pripada životu u akutnoj situaciji vjerovatno nije mnogo utješan.
SPIEGEL: Mogu li ceremonije ili zajednički dogovoren oproštajni ritual pomoći, kao što je odricanje princa Filipa na državni pogreb u korist relativno obične sahrane?
Znoj: Rituali pomažu da se kanališu osjećaji. Ovdje dolazi usto još i precizan protokol kome se svi podređuju.
SPIEGEL: Pri čemu je princ Filip očigledno unio i svoje vlastite predstave, naprimjer da bude transportovan na preuređenom Land Roveru, a ne na kočiji.
Znoj: Tu dolazi do izražaja njegova osobnost, humor i možda djelić anarhije. Kroz takav individualni ritual mogao je čovjek Filip na svoj specifičan način još jednom biti vidljiv. To ja već smatram cool.
SPIEGEL: Uostalom, supružnici su odredili da će njegov kovčeg naći svoje konačno mjesto u kraljevskoj grobnici tek kad umre kraljica i bude moguće da bude sahranjena sa svojim mužem, jedno uz drugoga.
Znoj: To upravo pokazuje da su oboje bili svjesni vremenske ograničenosti njihovog života i očigledno su se dobro pripremili za ovu situaciju.
SPIEGEL: Kraljica važi kao osoba koja izuzetno ovladava emocijama. Može li takav temperament u slučaju žalosti pomoći ili tu žalost još otežati?
Znoj: Ja bih rekao da to pomaže. Ljudi koji su sabrani ni u takvoj situaciji najčešće ne gube svoju stabilnost. Njihovi osjećaji ne dolaze do izražaja. Što ne govori ništa o njihovoj žalosti.
SPIEGEL: Kraljica Elizabeta predstavlja svoju zemlju. Ona još uvijek preuzima javne obaveze. Pravi li za proces žalosti nekakvu razliku ako se imaju takve obaveze?
Znoj: Općenito, svakodnevna rutina i obaveze pomažu. Ima slučajeva da su ljudi preopterećeni. Oni hodaju, gube dnevni i noćni ritam, zaboravljaju ići u krevet…
SPIEGEL: Toga se, uz dvorjane koji okružuju kraljicu, vjerovatno ne treba bojati. Osim toga, kraljica je povezana sa svojom porodicom: sa djecom i unucima, koji sami na različite načine žale za princom Filipom. Kako porodica može pomoći u takvoj situaciji?
Znoj: Ja ne želim kraljevskoj porodici davati nikakve savjete. Uopšteno govoreći, bilo bi dobro s jedne strane uzeti u obzir i razumjeti ako neko u tom stanju ne može ispuniti sve zahtjeve i potrebe koje dolaze s vana. Biti pažljiv za sebe i za druge. Reći okay, tu neko treba vremena i prostora za sebe. S druge strane, međutim, ne treba zapasti u umjetno olakšavanje koje može situaciju dodatno dramatizovati.
Autor/ica 👤Bettina Musall
