Šta dolazi nakon neoliberalizma?

 Joseph E. Stiglitz
Autor 25.6.2019. u 13:05

Šta dolazi nakon neoliberalizma?

U proteklih 40 godina Sjedinjene Države i druge razvijene ekonomije provode program slobodnog tržišta s niskim porezima, deregulacijom i smanjenjem socijalnih programa. Više ne može biti sumnje da je ovaj pristup spektakularno propao; jedino je pitanje što će – i trebati – doći.

Piše: Joseph E. Stiglitz
Preveo i uredio Ešref Zaimbegović

Koji oblik gospodarskog sistema najbolje doprinosi ljudskom blagostanju? Današnje vrijeme je sve više obilježeno ovim pitanjem pošto mi, nakon četrdeset godina neoliberalizma u SAD i drugim industrijskim zemljama, znamo šta ne funkcioniše.

Neoliberalni eksperiment – dakle niski porezi za bogate kao i deregulacija tržišta rada i roba, finansijalizacija i globalizacija – je spektakularno neuspješan. Rast je niži nego u 25 godina nakon Drugog svjetskog rata a najveći dio toga sakupio se sasvim visoko na piramidi dohotka. Dalje dole stagniraju ili opadaju prihodi već decenijama i zato neoliberalizam mora biti proglašen mrtvim i pokopanim. Oko njegovog naslijeđa konkurišu najmanje tri političke alternative: desničarsko ekstremni nacionalizam, umjereni lijevi reformizam i progresivna lijevica (umjerena desnica stoji iza neoliberalnog neuspjeha). Međutim uprkos tomu ove alternative sa izuzetkom progresivne lijevice čvrsto se drže jedne forme ideologije čiji datum trajanja je već istekao (ili treba da istekne).

Alternative neoliberalizmu

Umjereni lijevi zalažu se za neoliberalizam sa ljudskim likom. Njihov cilj je da politiku bivšeg predsjednika SAD Billa Clintona i bivšeg britanskog premijera Tony Blaira prenesu u 21. stoljeće. Pritom je dovoljno da se postojeći sistemi finansijalizacije i globalizacije samo nešto prilagode. Nacionalistička desnica nasuprot tomu odbija globalizaciju i optužuje doseljenike i strance za sve probleme današnjice. Međutim kako to pokazuje predsjednikovanje Donalda Trumpa  ona je – u najmanju ruku u američkoj varijanti – ništa manje angažovana na sniženju poreza za bogate, deregulaciji tržišta i smanjenju ili ukidanju socijalnih programa.

Treći lager zalaže se za nešto što bih ja nazvao progresivnim kapitalizmom. To je jedna radikalno drugačija agenda koja počiva na četiri prioriteta: Prvi se sastoji u tome da se ponovo uspostavi ravnoteža između tržišta, države i civilnog društva. Spori gospodarski rast, rastuće nejednakosti, finansijska nestabilnost i ekološka propast su problemi koji su proizašli iz tržišta i zato ih tržište neće i ne može samo savladati. Vlade stoje u obavezi da tržišta tako regulišu da okoliš, zdravlje, radna mjesta i druge oblasti važne za čovjeka budu zaštićene. Vlade su odgovorne i za ono što tržišta ne mogu dati, dakle za aktivne investicije u razvoj, tehnologiju, obrazovanje i zdravlje njihovih birača.

Kao drugo mora se priznati da je „Blagostanje nacija“ rezultat naučnog istraživanje – dakle nastojanja da se razumije svijet oko nas. Blagostanje se ostvaruje i kroz socijalne organizacije, koje velikim grupama ljudi omogućuju da jedan sa drugim sarađuju za dobro društva. Kod socijalne saradnje tržišta igraju još uvijek odlučujuću ulogu ali ona služe svojoj svrsi samo tada ako se temelje na pravnoj državi i podložna su demokratskoj kontroli.

U drugim uslovima ljudi mogu postati bogati tako što iskorištavaju druge. Umjesto da preko svoje prave sposobnosti ostvare blagostanje oni sakupljaju rentu. Mnogi od današnjih bogataša izabrali su put iskorištavanja. U tome su podržani od Trumpove politike koja podstiče težnju za profitom i razara temeljne izvore proizvodnje blagostanja. Progresivni kapitalizam pokušava upravo suprotno.

To nas dovodi do trećeg prioriteta: Rješenje problema koncentrisane tržišne moći. Dominantne firme time što iskorištavaju prednosti u informisanju, preuzimaju moguću konkurenciju i stvaraju pristupne barijere mogu na račun ostalih učesnika na tržištu ostvariti enormne profite. Sve veća tržišna moć koncerna zajedno sa slabljenjem pregovaračke pozicije radnika daju odgovor na pitanje zašto je nejednakost tako velika i rast tako slab. Ograniče li se vlade na ulogu koju im dopušta neoliberalizam ovi problemi će se kroz napredak u robotizaciji i vještačkoj inteligenciji vjerovatno još više pogoršati.

Gospodarstvo i politika

Četvrta ključna tema na progresivnoj agendi je raskidanje veza između gospodarske moći i političkih uticaja. Gospodarska moć i politički uticaj se međusobno ojačavaju i osiguravaju – posebno tamo, gdje, kao u SAD, bogati građani i koncerni u predizbornoj kampanji smiju davati neograničene donacije. Dok se SAD sve više okreću duboko nedemokratskom sistemu „jedan dolar, jedan glas“ puca ravnoteža kontrolnih mehanizama koji su vrlo važni za demokratiju: Ništa više ne može zaustaviti moć bogatih. To nije samo etički i politički problem: Nacionalne ekonomije sa manje nejednakosti funkcionišu bolje. Progresivno kapitalističke reforme moraju dakle započeti time da se zaustavi uticaj novca na politiku i smanji nejednakost u raspodjeli imovine.

Protiv šteta koje su nanijele decenije neoliberalizma ne postoji čudotvorno sredstvo. Međutim sveobuhvatna agenda u skladu sa popisanim principima može u svakom slučaju pomoći. Mnogo zavisi od toga da li će reformatori u borbi protiv pretjerane tržišne moći i neravnomjernosti nastupiti isto tako rezolutno kao što nastupa privatni sektor kad ih stvara. Sveobuhvatna agenda mora se koncentrisati na obrazovanje, istraživanje i druge prave izvore blagostanja.

Ona mora štititi okoliš i klimu sa istim angažmanom kao pripadnici zelenog „New Deals“ u SAD i „Extinction Rebellion“ u Velikoj Britaniji. I kroz javne programe mora obezbjediti da niti jednom čovjeku ne budu nepristupačne osnovne pretpostavke za pristojan život. U to spadaju ekonomska sigurnost, pristup radu, dovoljan dohodak, zdravstvena zaštita, pristojan smještaj i kvalitetno obrazovanje za djecu.

Agenda je apsolutno pristupačna i može se finansirati. Ustvari mi sebi ne možemo dopustiti da od nje odustanemo. Alternative koje nam nude nacionalisti i neoliberali garantuju nam samo dalju stagnaciju, nejednakost, narušavanje okoliša i političku gorčinu. Oni nas mogu dovesti u poziciju kakvu mi sebi ne bi smo ni htjeli zamisliti. Progresivni kapitalizam nema protivriječnosti u sebi. Umjesto toga on je za ideologiju koja je jasno neuspjela najrazumnija i najživlja alternativa. A time je to najbolja šansa koju imamo da pobjegnemo od naše trenutne ekonomske i političke bijede.

project-syndicate.org

 Joseph E. Stiglitz
Autor 25.6.2019. u 13:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija