Sudan 2019: Težak put sudanske demokracije

Povezani članci

• Talibanskiji od talibana
• Globalni bum u naoružanju
• Bajden u razgovoru sa saudijskim kraljem pokrenuo pitanje ljudskih prava
• Oxfam u Davosu: Nejednakost prijeti budućnosti planeta, oporezujte bogatstvo
• Nijemci podržavaju ”veliku koaliciju”
• Izrael na putu ka diktaturi

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. IFIMES je pripremio analizu događanja u Sudanu te mogućnostima rješavanja napetosti u toj državi i imenovanju civilne tranzicijske vlade. Iz opsežne analize »Sudan 2019: Težak put sudanske demokracije« objavljujemo najvažnije i najzanimljivije dijelove.

Poslije višemjesečnih masovnih demonstracija, koje su započele decembra 2018.godine zbog nedostatka kruha i goriva, Sudanci su postigli dogovor o ostavci dugogodišnjeg predsjednika diktatora Omara Al- Bashira. Neprekidno je vladao od 1989.godine, ali ga je sada srušila sudanska vojska.

Međunarodni krivični sud u Haagu je jula 2008.godine optužio Al-Bashira za genocid i zločine protiv čovječnosti počinjene za vrijeme rata u Darfuru. Za njegovu vladavinu bila je karakteristična represija protiv tamnoputih građana i prema nemuslimanskom stanovništvu.

Sudan je bio na rubu građanskog rata i to između demonstranata na jednoj strani i jedinica snaga za brzu podršku – Rappid Support Forces (RSF) na drugoj strani. Te  su pod neposrednom komandom optuženog za ratne zločine generalaMohameda Hamdana Dagala. Samozvani general nikada nije bio vojnik, niti je završio vojne škole. Vojni čin mu je dodijelio predsjednik Al-Bashir zbog njegove izuzetne  okrutnosti u Darfuru. Pripadnici RSF su bivši pripadnici arapskih plemenskih milicija Janjaweed. Od 2003.godine pa do danas pripadnici tih milicija počinili su teške zločine u  Darfuru, ubijeno je najmanje 300.000 ljudi, tri miliona stanovnika Darfura se raselilo.

RSF je počinio masakr u Khartoumu 3. juna 2019.godine, u kojem su bila ubijena 128 demonstranta. Napad se dogodio neposredno pred postizanjem sporazuma između vojnog vijeća i opozicije. Samozvani general Dagalo ima dobre odnose sa Saudijskom Arabijom, jer je upravo on zadužen za regrutiranje sudanskih vojnika-plaćenika za borbe u Jemenu na strani saudijske koalicije. Sudanska vojska je u sadašnjoj krizi ostala neutralna i time pokazala svoju profesionalnost.

Sumnje u sposobnost tranzicijske vlade

Poslije dugih i nekoliko puta prekidanih pregovora i uz posredovanje etiopskog premijera Abiya Ahmeda Alija, su opozicija i vojska 17. avgusta 2019.godine potpisali »ustavnu povelju « između vojnog vijeća i koalicije sloboda i promjene.  Koaliciju sastavljaju četiri udruženja: Sudansko strukovno udruženje (SPA), Nacionalni konsenzus (NCF), Poziv Sudana (ASC) i Unionisti (DUP).

Sporazum bi trebao utvrditi put ka formiranju civilne vlade poslije skoro pola stoljeća vojne vladavine. Unatoč velikom optimizmu građana, još uvijek ostaju sumnje u sposobnost tranzicijske vlade, da ograniči utjecaj vojske u političkom životu, posebno jedinice RSF.

Poslije svrgavanja dugogodišnjeg predsjednika Al-Bashira, 11. aprila 2019.godine je postignut dogovor između vojnog vijeća i opozicije. To je novo poglavlje u novijoj historiji Sudana, koji je doživio čak tri građanska rata, i to građanski rat sjevera i juga od 1955-1972.godine i između 1983-2005.godine te ratno i etničko čišćenje u Darfuru i južnom Kordofanu, koje je trajalo od 2011.godine do danas.

Sudan zasada izbjegao egipatski scenarijo

Proces tranzicije u demokraciju suočava se sa ozbiljnim izazovima, kao što su nova unutarnja i vanjska politika, ekonomske reforme, osiguranje i zaštita sloboda te izbalansirana vanjska politika, međunarodna zajednica bi tako povukla Sudan sa crne liste i ukinula sankcije.

Postizanje demokratske tranzicije u Sudanu zahtjeva poštene izbore, novi ustav ili promjene postojećeg. Demokratski proces bi značio početak političkih i ekonomskih reformi. Te reforme pogodile bi prije svega vojsku i njene interese. Prelazni period, koji bi prema dogovoru trajao tri godine i tri mjeseca je dovoljan za prelaz u novo razdoblje.  Tako su opozicija i vojska izbjegli radikalne promjene preko noći, kao što se to dogodilo u Egiptu, gdje je došlo do vojnog prevrata 2013.godine. Sudanska iskustva sa ograničavanjem uloge vojske putem saradnje, a ne konfrontacijom važni su za cijeli arapski svijet i arapsko proljeće.

Opozicija je poslije napornih pregovora teško prihvatila dodjelu položaja potpredsjednika privremenog vijeća generalu Dagalu, koji je optužen za ratne zločine.

Opozicija i vojno vijeće su prema ustavnoj povelji dogovorili Prelazno vijeće, koje bi imalo ulogu kolektivnog šefa države. Broji 11 članova (pet iz vojske, pet iz opozicije i jedan nezavisni član). Vijeće je dalo mandat za sastava vlade poznatom i iskusnom ekonomistu Abdullahu Hamduku, koji je službovao kao zamjenik ekonomskog sekretara United Nations Economic Commission for Africa (UNEC) od 2011, do 2018.godine.

Sve to još uvijek ne znači, da su sporna pitanja bila potpuno riješena. Postoje snažne sudanske frakcije unutar opozicije, koje su bile zadržane prema sporazumu i neke frakcije, koje se uopšte nisu htjele pridružiti udruženoj opoziciji.

Za Sudance su bila važna četiri faktora, koja su pomogla, da su prebrodili tešku fazu nemira i građanski rat sa najmanje mogućim gubicima, ako to usporedimo sa ostalim događanjima u Egiptu,  Libiji, Siriji, Jemenu i Alžiru. U Alžiru tako još uvijek nije jasno, da li će alžirska vojska potpuno preuzeti vlast kao u Egiptu, ili će dozvoliti demokratsku tranziciju po uzoru na Sudan.

Četiri pozitivna faktora

Ka raspletu situacije u Sudanu doprinijela su četiri važna faktora:

Prvi: Patriotska sudanska vojska, koja je odbila gađati na demonstrante, izuzev jedinice D.  Unatoč prepiranjima i nepovjerenju između vojske i opozicije ustrajavali su na razgovorima za postizanje sporazuma pri čemu su ostvarili barem minimalna očekivanja demonstranata.

Drugi: Sudanska opozicija je sastavljena iz uglavnom snažnih političkih stranaka sa tradicijom, imaju političku zrelost i mudrost. Njihovi aktivisti iz redova civilnog društva su očuvali početni elan sa protesta. Pri tome nije došlo do smanjenja  elana te anarhije i posljedično gušenja ustanka od strane vojske ili RSF.  Opozicija je bila u protestima i pregovorima strpljiva prilikom prevazilaženja gorućih pitanja. Prihvatili su prihvatljiva i realna rješenja za teške ekonomske i međuetničke probleme Sudana.   Nisu zahtijevali isključenje vojske iz političkog procesa. U prelaznom periodu prihvatili su podjelu vlasti sa vojskom i tako se nisu uhvatili u zamku i greške opozicije u državama „arapskog proljeća“.

Treći: Najvažniji faktor je možda to, da je sudanska opozicija postigla, da vojska ne zloupotrijebi lokalne i društvene osjetljivosti manjina i plemena. Usredotočili su se na jedinstvo Sudanaca, za osiguranje bolje budućnosti njima i budućim generacijama bez ikakve diskriminacije, čiji smo svjedoci bili za vrijeme građanskog rata u južnom Sudanu, Darfuru itd.

Četvrti: Zasluga za postizanje sporazuma ide prije svega etiopskom premijeru Aliju za njegovu neumornu posredničku misiju i  Organizaciji Afričke unije (OAU). Tako su etiopski premijer i OAU spriječili miješanje pojedinih arapskih država, kao što su recimo Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) i Saudijska Arabija, da financiraju vojnu huntu i vojni prevrat, kao na primjer u Egiptu. U Egiptu su naime u julu 2013.godine uz podršku više od 12 milijardi dolara financirali rušenje demokratski izabranog predsjednika Mohameda Morsija.

Nekada 17. najbrže rastuća ekonomija na svijetu

Sudan, koji je sve do samostalnosti Republike Južni Sudan važio za najveću afričku državu, sada je treći po veličini u Africi  (poslije Alžira i DR Kongo) sa površinom 1.886.000 km2.

Prema ocjenama iz 2010.godine Sudan je važio za 17. najbrže rastuću ekonomiju na svijetu. Brz razvoj države, koji je u velikoj mjeri bio zasnovan na prihodima od nafte (unatoč međunarodnim sankcijama) bio je naveden u članku u  The New York Timesu 2006.godine. Poslije odcjepljenja Republika Sudan izgubila 80% naftnih nalazišta, koji su ostali na teritoriji Republike Južni Sudan. Za izvoz nafte se Južni Sudan oslanja na naftovode preko sudanskih pristaništa na obali Crvenog mora, pošto je Južni Sudan kontinentalna država, koja nema izlaza na more. Nedostaje im kapaciteta za preradu nafte, jer su rafinerije ostale na sjeveru. Sudan i Južni Sudan  su tako avgusta 2012.godine potpisali sporazum o prevozu južno sudanske nafte putem sudanskih naftovoda do luke Port Sudan. Danas Sudan proizvede oko 250.000 barela nafte na dan. Sudan je bio sve do odcjepljenja južnog dijela 2011.godine, uglavnom zavisan od izvoza nafte.

U prošlosti je bila poljoprivreda glavni izvor dohotka, zapošljavala je 80% Sudanaca i predstavljala približno trećinu privrednog sektora. Sudan posjeduje 16,9 miliona hektara navodnjavanih poljoprivrednih površina. Pamuk je glavna izvozna kultura i sastavni dio ekonomije zemlje, a Sudan je također treći najveći svjetski proizvođač sezama odmah iza Indije i Kine. Rijeka Nil je glavna rijeka za navodnjavanje. Zemlja ima 643 km obale uz Crveno more. Sudan još nije iskoristio velike mogućnosti u ribarstvu, turizmu uz more i u tri nacionalna parka.

Glavni faktori, koji ograničavaju ekonomski rast Sudana u poljoprivredi su česte suše i nestabilnost zbog građanskog rata.

Sudan ima bogate mineralne sirovine koje uključuju azbest, hromim, kobalt, bakar, zlato, granit, gips, gvožđe, kaolin, olovo, mangan, prirodni gas, nikl, ulje, srebro, kositar, uran i cink.

Nova prelazna vlada Sudana trebat će međunarodnu podršku za reforme i razvoj privrede te za reprogramiranje dugova prema MMF i međunarodnim kreditorima.

U unutarnjoj politici nova vlada trebat će osigurati međuetnički i međuplemenski mir i konsenzus. U Sudanu živi 36 miliona stanovnika, 53% su Arapi, pored njih živi skoro 597 arapiziranih etničkih grupa, koji govore više od 400 različitih jezika i narječja.

Pravni sistem u Sudanu temelji na islamskom šerijatskom pravu. Prema Mirovnom sporazumu iz Naivashijaiz 2005.godine, sa kojim je okončan građanski rati između sjevera i južnog Sudana, je Khartoum uveo nekoliko mjera zaštite za nemuslimane. Sudanska upotreba šerijatskog prava je neskladna sa tradicijom sudanskog naroda i današnjim vremenom. Muslimani u Sudanu su podijeljeni između salafitske i sufijske denominacije i zato upotreba šerijatskog prava, koji je po volji salafista nije primjerena za sufije odnosno Darfurce, koji pripadaju Sufijama.

Analitičari smatraju, da se mora Sudan u vanjskoj politici odreći podršci terorizmu i započeti tijesno sudjelovati sa međunarodnim krivičnim sudom, da bi bile ukinute međunarodne sankcije. Sudanska vojska mora hitno započeti povlačenje 10.000 vojnika iz Jemena. Rat u Jemenu je nelegalan i nelegitiman prema međunarodnom pravu i šteti ugledu sudanske vojske.

Ifimes