Suprotstaviti se lošim momcima

Povezani članci

• Biden potpisao ukaze u vezi s klimom, WHO, pandemijom, imigracijom
• Prerušeni u ljekare, teroristi ubili 30 ljudi u Afganistanu
• Tačka pucanja
• Policija objavila da je napad u Highland Parku planiran nedeljama
• Trauma transformacije
• Turska opozicija izabrala zajedničkog predsedničkog kandidata

Foto: DPA – Ujedinjenim snagama – budućnost evropske vanjske politike?

Međunarodni uticaj EU je masivno opao. Može li novi povjerenik za vanjske poslove Josep Borell napraviti zaokret?

Piše: Jana Puglierin
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Josepa Borella očekuje teško naslijeđe kada 1.novembra 2019. preuzme od Federice Mogherini poziciju Visokog predstavnika EU za vanjsku i sigurnosnu politiku. U petogodišnjem mandatu Mogherinijeve uslovi za Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku (CFSP) su se u radikalnom tempu promijenili: Ruska vanjska politika postala je revizionistička; Kina se razvila od udaljene radionice u sistemskog rivala; američki predsjednik Donald Trump slijedi transakcijsku vanjsku politiku i vidi u EU svoga protivnika. Rivalizirajuća politika velikih sila sve više dovodi u pitanje vanjskopolitički poslovni model EU, koji se bazira na multilateralnosti i međunarodnom poretku zasnovanom na pravilima.

Ako EU pritom neće da postane nečija igračka nego želi oblikovati međunarodnu politiku mora u budućnosti više nego ikada nastupati kao ujedinjeni globalni akter. Međutim države članice EU su de facto poslednjih godina u svim područjima poltike imale sve više teškoća da usaglase razlike u mišljenju i ostvare evropske kompromise. Uz to dolazi činjenica da Evropljani prije svega u sigurnosnoj i odbrambenoj politici jednostavno ne raspolažu sa potrebnim sredstvima koja bi stvarno omogućila suverenu vanjsku politiku.

Izazovi pred kojima stoje CFSP uopšte i budući visoki predstavnik Borell pojedično  su enormni: Neophodno je uvesti brže procese odlučivanja da bi EU bila sposobna za djelovanje kao i praviti konsenzus tamo gdje su do sada dominirali partikularni interesi nacionalnih država. Sadržajno mora se prije svega raditi na tome da se multilaterizam  održi u jednom sve više nacionalnom, unilateralnom svijetu, razvijati politiku za odnose sa SAD i Kinom kod koje EU neće upadati među frontove i sa većom energijom upustiti se u utrku oko novih tehnologija.

Na vanjskopolitičke krize poslednjih godina EU često nije imala pravi odgovor, njen uticaj na međunarodni sistem je opao.

Zato bi jedan od prvih Borellovih poslova u mandatu trebao biti da započne reviziju globalne strategije  EU i osigura da se države članice ovoga puta jače identifikuju sa rezultatom. U toku ovoga procesa Borell bi trebao otvoriti debatu o kontroverznom pojmu „strategijska autonomija“.  Taj pojam bi se trebao definisati i utvrditi konkretna mjera ambicija za ciljeve koje EU želi ostvariti na globalnom nivou u područjima odbrane, trgovine ili tehnologije. Naravno da nije dovoljno da se takva strategija razvije. EU mora poboljšati svoju sposobnost za njenu realizaciju.

Uzme li se vanjskopolitički bilans mandata Mogherinijeve kao mjerilo za buduću sposobnost CFSP brzo postaje jasno kako ovaj zahtjev i dosadašnja stvarnost odudaraju jedno od drugoga. Jer na vanjskopolitičke krize poslednjih godina EU često nije imala pravi odgovor, njen uticaj na međunarodni sistem je ukupno opao. Vrlo rijetko uspjevalo je šefovima država i vlada da brzo i odlučno zajednički djeluju.

Retrospektivno na kocki stoje čak i ono malo velikih uspjeha iz vremena mandata Mogherinijeve. Na prvom mjestu to važi za 2015. zaključeni takozvani „iranski dogovor“ koji Evropljani nakon napuštanja od strane SAD jedva da mogu spasiti. Dalji uspjeh, posredovanje direktnih  razgovora između Srbije i Kosova („EU-facilitated dialogue“), da bi se odnosi ovih dviju strana normalizovali, je već od 2016. u zastoju. Konflikt ostaje i dalje neriješen. Jedino su sankcije koje su Evropljani uveli Rusiji nakon aneksije Krima uspješna priča – u svakom slučaju dosada.

Istovremeno EU nije uspjela da transformiše svoje susjede prema vlastitoj predstavi. EU pritom do danas pokazuje totalnu bespomoćnost, prije svega na Bliskom istoku. U konfliktu u Siriji, ipak najvećem kriznom žarištu u evropskom južnom susjedstvu, EU je ostala posmatrač iako su Evropljani direktno pogođeni efektima ovoga konflikta. U Libiji EU nije bila u stanju zemlju ni približno stabilizirati. Još gore: Umjesto da razviju jedinstvenu evropsku poziciju, tamo najviše angažovane države EU Francuska i Italija su se proteklih mjeseci rađe međusobno torpedirale. Upravo sada je opet jasno kako je teško samo jednu evropsku posmatračku misiju poslati u Hormuski prolaz. Činjenica je da EU u savladavanju većine vanjskopolitičkih i sigurnosnih kriza poslednjih pet godina nije igrala značajnu ulogu.

Uticaj i stvaralačke mogućnosti Mogherinijeve bile su od početka veoma ograničeni jer su tako htjeli šefovi država i vlada.

Ipak Federica Mogherini može se samo uslovno činiti odgovornom za mršavi bilans rezultata u vrijeme kad je bila povjerenica. Doduše ona je sigurno bila suviše usmjerena na ravnotežu među državama članicama i rađe je izbjegavala neugodne teme i sukobe sa šefovima država i vlada. Umjesto da snažno izgrađuje evropsku vanjsku politiku ona je rađe bila šefica diplomatije EU koja upravlja vanjskim odnosima. Od djelovanja Mogherinijeve ostaje prije svega 2016. objavljena globalna strategija EU kao i njen veliki angažman za aktiviranje PESCO i stvaranje evropskog odbrambenog fonda.

Kao i prije nje Catherine Ashton ostala je i Federica Mogherini svih godina u službi blijeda, prije svega, kada se obje porede sa nekadašnjim „Mr. GASP“ Javierom  Solanom. To nije slučajnost: nakon što su kompetencije Visokog predstavnika 2009. lisabonskim ugovorom proširene, države članice očigledno nisu bile spremne, ovu poziciju popuniti sa jednom iskusnom evropskom vodećom osobnosti. Kada je Federica Mogherini preuzela dužnost raspolagala je sa malo iskustva u vladi i radila je tek osam mjeseci kao italijanska ministrica vanjskih poslova. Usto dolazi da niti Jean-Claude Juncker niti Donald Tusk nisu podigli vanjsku politiku na šefovsku stvar niti su posebno podržavali Mogherini.

Uticaj i stvaralačke mogućnosto Mogherinijeve bile su zbog toga veoma ograničeni. Dok se Ugovorom iz Lisabona sa jedne strane pojačao uticaj Brisela na stvaranje koherentnije i efektivnije evropske vanjske politike, države članice de facto nisu htjele bitne kompetencije ispustiti iz ruku. Na osnovu toga sve važne strategijske odluke u okvirima CFSP stalno jednoglasno usvajane na nivou šefova država i vlada u Evropskom vijeću. CFSP je često samo izraz „najmanjeg zajedničkog imenitelja“ različitih interesa. Osim toga Mogherini de facto nije imala nikakav instrumentarij da spriječi države članice da svoju vlastitu nezavisnu vanjsku politiku vode paralelno sa EU čak i kad ova ide protiv evropskih interesa – naprimjer kada je Grčka 2017. spriječila zajedničku izjavu o kineskim povredama ljudskih prava u Odboru za ljudska prava UN u Ženevi.

Josep Borrell bi mogao evropskoj vanjskoj politici ubuduće podariti više energije i karizme. On raspolaže sa znatno više iskustva nego Mogherini i poznat je po tome da ne izbjegava konflikte. U Ursuli von der Leyen on ima sigurno partnerku na vrhu Komisije za koju vanjskopolitička sposobnost djelovanja ima najviši prioritet. Međutim Borell bez podrške država članica ne može ništa ostvariti: zato ostaje nadati se da će one sve više prepoznavati koliko puno leži u njihovom vlastitom interesu da EU igra značajniju međunarodnu ulogu.

ipg-journal.de