Švajcarski referndum: Pobjeda građana protiv menadžera sa milionskim platama

Povezani članci

• Lijek za veze izraelske krajnje desnice s Orbanom: Međunarodni liberalni savezi
• Mandela proslavio 95. rođendan, sve mu je bolje i možda će uskoro kući?!
• Japan: Određene starije osobe moći će napustiti kruzer
• Više desetina ljudi ubijeno na ulicama Egipta
• Berni Sanders i Overtonov prozor
• Zašto se od istraživača holokausta u Poljskoj traži izvinjenje?

Švajcarski malopoduzetnik Minder: Sam protiv establišmenta

Mali poduzetnik iz Schaffhausena je sa svojom inicijativom protiv visokih plata i bonusa pogodio nerv švajcarskog stanovništva: Oni više ne prihvataju ekscese u platama u velikim koncernima. Rezultat narodnog odlučivanja je signal za cijelu Evropu.

By: Daniel Binswanger (redaktor i kolumnista švajcarskog tjednika “Das Magazin”)

Preveo: Ešref Zaimbegović

Švajcarske institucije direktne demokratije funkcionišu ponekad kao sistem ranog upozoravanja: one pokazuju društvene promjene koje se kasnije vide i u drugim zemljama. Svaki švajcarski građanin može na osnovu svoga diskrecionog prava inicirati promjene ustava. Međutim on mora prikupiti sto hiljada potpisa da bi se mogao održati referendum. I tada mora dobiti većinu na referendumu.

Samo rijetko se postojeći konflikt ili jednostavni osjećaj bepomoćnosti iznenadnom silinom pretvori u narodnu inicijativu koja u pravom momentu zahvati neku goruću temu. Tada je moguće da jedan potpuni neznanac predloži i progura izmjene ustava koje su pogodile osjećaje stanovništva i to protiv volje vlade, političkih partija i švajcarskih gospodarskih udruženja. Taj neznanac je Thomas Minder.

Sitni poduzetnik i proizvođač tečnosti za ispiranja usta iz Schaffhausena je nastupio sa svojom inicijativom “previše plaćenih menadžera” da bi smanjio milionske plate poslovodstava švajcarskih svjetskih koncerna. U početku je bio potpuno sam, ne samo protiv gospodarskog establišmenta nego i protiv vlade. Na raspolaganju za kampanju je imao 200.000 franaka. Njegovi protivnici su investirali više od 8 miliona franaka. Uprkos tome Minder je sa 67,9% glasova ostvario epohalnu pobjedu – to je bio treći najbolji rezultat u istoriji švajcarskih referenduma.

Sa svojim ustankom protiv “ previše plaćenih” u najvišim etažama izazvao je Minder političku dinamiku kojoj se ništa ne može suprotstaviti. Bijes naroda  prema najvišim platama se ne može skriti.

Kod najviših plata je pristojnost nezaobilazno pitanje

Iako je Švajcarska još uvijek ostrvo blagostanja, iako se neravnomjernost u primanjima u poređenju sa Njemačkom u posljednjih deset godina samo malo povećala, iako zemlja praktično nije pogođena nezaposlenošću – dvocifrene milionske plate koje mogu ostvariti šefovi švajcarskih finansijskih i farmaceutskih koncerna izgledaju sada švajcarskim građanima nepodnošljive. Koordinate društvene prihvatljivosti su se pomjerile. Mjerenje vrhunskih plata ne može zaobići pitanje pristojnosti.

Politički establišment u drugim zemljama Evrope će dobro uraditi ako se poduči iz švajcarske lekcije. Nije slučajno prihvatanje ove inicijative palo u isto vrijeme kada se u Brüsselu pregovara o ograničenju bonusa za evropsku finansijsku industriju.

Konzervativne partije Švajcarske i skoro svemoćno gospodarsko udruženje Economiesuisse pokušali su sve da bi spriječili Mindersov trijumf. Na početku je njegov prijedlog godinama prebacivan iz jednog do drugog doma švajcarskog parlamenta. Neophodno mišljenje poslanika se odlagalo. I kada se pokazalo da inicijator ni pod kakvim uslovima neće povući svoj prijedlog i da pored stalnog  odugovlačenja ima dobre šanse na uspjeh, lansirali su predstavnici naroda jedan takozvani indirektni protuprijedlog. Pritom se radilo o zakonu koji bi trebao stupiti na snagu ako građani odbiju inicijativu.

Razumljivo je protuprijedlog bio manje radikalan nego prijedlog Mindera ali, tako su se nadale partije bliske švajcarskom gospodarstvu, još uvijek dovoljno radikalan da bi ublažio ljutnju naroda. Međutim sve to je bio pucanj u prazno. Nisu povoljna vremena da bi se pravnim začkoljicama branili interesi onih koji zarađuju milione.

Politički je Minder pobijedio. Drugo je pitanje hoće li se u stvarnosti smanjiti top-plate, ako o njima u budućnosti budu moći odlučivati akcionari. Britanska i američka iskustva sa jačanjem akcionarske demokratije daju povod za veliku suzdržanost i skepsu. Odlučujuće je ipak da se povećava pritisak na poslovodstva firmi koje su notirane na berzi. O milionskim platama moraće se ubuduće polagati računi – ne samo pred akcionarima nego i pred javnošču. Jer javnost neće još dugo pasivno prihvatati ekscese u platama.